Čista, punokrvna opera
Proces dramaturškog čitanja “Dece” prije svega je bio zasnovan na ideji čitanja ženskog glasa autorke, originalno postavljenog u domen autofikcije
“u ovoj modernoj operi pjevaju svi, djeca koja nisu ljudi i ljudi koji više nisu djeca, a žele opet postati, u pjesmi od sedamnaest dijelova u koju stane cijeli život jedne ‘dobre djevojčice’, od rođenja do majčinstva, u kojoj će svako prepoznati barem jedno drugo dijete, onu Milenu ili neku drugu Milenu, oslobođenu od ličnih projekcija idealnih slika, u kojoj će se konačno sjediniti ‘veliki’ i ‘mali’ i pogledati se u oči bez direktnog gledanja... Čista, punokrvna opera, sa libretom koji je na osnovu stihova sastavio dramaturg predstave Dimitrije Kokanov, izvlačeći najvažnije tematske odjeljke i zadržavajućihronološkitokpričeodjevojčici Mileni i na taj način dramatizujući roman, a ne mijenjajući njegovu unutrašnju strukturu, ni smisao, ni ideju... Iako se u poemi Milene Marković u najvećoj mjeri osjeća realnost svakodnevice, odrastanje, zabavljanje i posrtanje, uporedo se otvara jedan portal u vječnost djeteta s kojim sve počinje i s kojim će sve završiti, i to zalazeći u paralelni, fantastični svijet životinja, jahačica divljih konja, strašne djece...”
Nesvakidašnji kazališni događaj
Tako je o predstavi “Deca” beogradskog Narodnog pozorišta, izvedenoj u natjecateljskom programu lanjskog MESS-A, pisao pozorišni kritičar Mirza Skenderagić - bio je to nedvojbeno nesvakidašnji kazališni događaj u kojem je, po tko zna koji put, velika srpska dramska spisateljica, scenaristica i pjesnikinja Milena Marković (Beograd, 1974) zabljesnula i na pozornici. Praizvedba je bila početkom oktobra 2022. godine u režiji Irene Popović, ona je skladala i muziku, muzičku dramaturgiju potpisuje Jelena Novak, libretoidramaturgijupredstavevećspomenuti Dimitrije Kokanov, koreografiju Igor Koruga. Među izvođačima su glumice, glumci, operni pjevači i pjevačice, kamerni orkestar je također na djecu, o obitelji - disfunkcionalnoj, jer tko osim popova i pedagoga zna za funkcionalnu obitelj, “Deca” su poema o osujećenom, vječno nedovršenom odrastanju, moćna, u našim jezicima neusporediva, najveća knjiga o ženskosti, o majčinstvu, kćerinstvu
Zapis Miljenka Jergovića o ovom djelu Milene Marković zapravo je jedina poveznica ove dvije predstave tiskan je u obje programske knjižice, beogradske i zagrebačke inscenacije, osim tog teksta, malo ih drugoga spaja. Jer, u slučaju beogradske predstave, piše kroz svojevrsnu glasovnu igru. To često zvuči kao dečija brojalica, ponekadkaotužbalica,anekadizmeneizlaze i smejave pesme. Milenina poezija je za mene radost, a njen dar je toliko silovit da mi se čini da nisam dovoljno dobra da iskomponujem dovoljno savršenu odnosno komponujem o njima, postajem to isto skakutavo i vrištavo dete, oslobođeno, srećno... Sam čin stvaranjaondapostajeigrairadostbezikakve mistifikacije i teskobe i samo želim da taj stvaralački vrtlog nikada ne prestane i traje stotinu, hiljadu, milion dana i stotinu, hiljadu, milion noći...”.
Vuk će da me uhvati
To poistovjećenje sa originalnim djelom, kako o njemu govori skladateljica i redateljica iz Beograda Irena Popović, mislim da je u zagrebačkoj predstavi gotovo pa izostalo. “Decu” Milene Marković režirao je Saša Božić (Vinkovci, 1979), istaknuto ime kazališne režije, dramaturgije, koreografije i kreiranja dramskih tekstova, dramaturgjeiovdjebiodimitrijekokanov,no uz daleko manju vidljivost, autor glazbe bio je Nikola Krgović, kostimografkinjamaritaćopo,asuradnicazascenski pokret Viktoria Bubalo, i sama plesačica, jedna od pet izvođačica, uz glumice Jelenu Miholjević, Barbaru Nolu, Ivanu Roščić i Natašu Dangubić, i to na Maloj sceni GDK-A Gavella u Zagrebu, u koprodukciji sa Kazališnom grupom Defacto.nozagrebačkipristup“deci” Milene Marković samo se ovlaš dotaknuo silovitosti i strasti što ovaj dramski/poetski/romanesknirukopisnosiu sebi, predstava nimalo ne uranja u njegove virove i ponore, ne suprotstavlja im se i ne nastoji uroniti u njih da bi ih zaista kazališno istražila i proniknula u bitdramskogiskazaovemoćnepoeme.
Podijeljena u dvije cjeline, kostimografski jasno razgraničene - prvo nas napadajumačkastetigrice,potomsuto nekezakrabuljeneucrnekrinolinestarice/vještice-asamimtimuspostavljajući i razlike između likova prvog i drugog dijela, na vremenskom planu, ali i sadržajno, zagrebačka “Deca” osciliraju između dopadljivosti i opskurnosti, teatralizirajućeg erosa i neke nevoljne pobune, otpora, prikrivenog i potisnutogbijesakojijeosnovnapogonskasnaga stiha Milene Marković, a kada se to izgubi, predstava neminovno gubi na snaziidometu.trebalobi,nakonpredstave, vratiti se toj nesvakidašnjoj, iznenađujućoj knjizi koja nas kroz 163 stranice vodi u zagonetne predjele mašte, fantastike, ali i ne manje sluđene stvarnosti koju živimo, od silovitog portreta same pjesnikinje: “...Ja sam sa planine/tamo sam jahala divlje konje/ljudi dolaze da me vide/vidite me bednici ja samčarobnica/menesvezveriznajuja sam/ratnicaplaninskaukrotiteljka/vukova i medveda i zmija...” te zvijeri tu su i kada autorica ne može prestati da priča:“...neprestajemdapričam/akoprestanem da pričam/uhvatiće me medved/sešće mi na grudi/vuk će da me uhvati/za leđa će da me jede za vrat/ prokljuvaće me vrane...”, sve do konačnog finala beogradske predstave, vrhunca krika i bijesa, ali i neke tamne, sveobuhvatne sjete i tuge: “...toliko se puta zemlja okrenula/toliko je naših u grobove ušlo/a mi i dalje nismo ljudi nego/neka strašna deca”. To nešto što samo velika i neponovljiva pjesnikinja može izreći poemom i stihom, zagrebačka predstava, nažalost, nije uspjela otjelotvoriti na sceni.
Glasovi u “Deci” su jedinstven spoj nespojivog i čini mi se samim tim dobijamo jedan nadglas koji plovi kroz prostore