Kako uprizoriti de
Dramatičar Mate Matišić svojim se posljednjim velikim dramskim ciklusima - “Ljudi od voska” i “Moji tužni monstrumi” - bavi upravo žudnjama likova da osvoje ili zaposjednu ljudska lica
“Nisam uopće nervozan, ali nemam više sućuti za takozvane prepoznavatelje ‘istine’ u onome što ja stavim na papir... I vidite, nije moj problem ako se netko prepozna u nekom mom odvratnom liku. Štoviše, drago mi je da se prepozna. Makar i posthumno. Zato sam ga i napisao, jer je odvratan. Štoviše, vašu posjetu i optužbu doživljavam kao kompliment, jer do sada su me zbog pisanja uglavnom prozivali živi, ovo je prvi put da mi se mrtvi javljaju uživo... To mom pisanju daje još veći smisao...”. Prepisujem jednu malu ali izuzetno značajnu repliku iz drame “Gledaj me u oči”, jedne od četiri što zajedno čine dramski dnevnik “Moji tužni monstrumi” Mate Matišića, praizvedenu koncem prošle godine u tek otvorenom, nakon rekonstrukcije i obnove usljed zemljotresa od prije tri godine, Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu.
Ljudi od voska
Predstava je tako označila konačno uključenje ove zagrebačke kazališne kuće u redovan pozorišni život grada, režirao ju je gost iz Slovenije Vito Taufer, a uključila je tri od moguće četiri sastavnice ovog dramskog dnevnika - uz spomenutu, tu su i drame “Mi tu” i “Autogram za Milicu”, a četvrta, “Kolumna mrtvog djeteta” ostavljena je za neku drugu priliku. Jedan od razloga svakako je kompatibilnost odabranih dramskih rukopisa sa onima iz prethodne Matišićeve dramske trilogije koju je sam nazvao “dramska suita u tri stavka” - sklopljena je, dakle, kao dramski triptih, čine je dramski tekstovi “Obožavateljica”, “Prvi musliman u selu” i “Ispod perike”, a praizvedena je na samom kraju 2016. godine, u režiji poljskog kazališnog redatelja
To je živi svijet, svijet živih, duhovitih i bravuroznih dijaloga. Sama ulica je teatar i škola govora
Janusza Kice, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod skupnim nazivom “Ljudi od voska”.
Citat koji navodim na početku govori o tom ogoljavanju sebe i svijeta oko sebe u drami koju piše i koja se igra na pozornici, a naoko je lako prepoznatljiva, lako je u njoj, naoko, prepoznati sličnosti i dodirne točke sa biografijom pisca i tako ga odmah svrstati u pisca koji govori o sebi, koji piše dramu svog života. No ništa tomu slično ne nosi dramsko gradivo Matišićevih komada, ma koliko se to “prepoznavateljima istine” učinilo jedino mogućim. Ili, kako to zaključuje teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić: “Dramatičar Mate Matišić svojim se posljednjim velikim dramskim ciklusima - ‘Ljudi od voska’ i ‘Moji tužni monstrumi’ - bavi upravo žudnjama likova da osvoje ili zaposjednu ljudska lica, s obzirom na to da su se njihovi fikcionalni profili ‘osilili’ preko svake mjere. Pasivna virtualnost likovima više nije dovoljna. Potrebna su im stvarna lica koja mogu aktivno oblikovati po želji, odnosno potrebni su im ‘ljudi od voska’, kako Matišić naziva svoju dramsku trilogiju iz 2016. godine. Pod udarom fikcije ljudi se zbilja tope i preoblikuju kao voštane figurice...”.
“Moji tužni monstrumi” nastavak su prethodne dramske trilogije “Ljudi od voska”, autor nastavlja