Poslije priče, uvijek
Dobitnik Nin-ove nagrade za roman “Poslije zabave” Stevo Grabovac za Oslobođenje govori o romanu, zločinu, porodici, usamljenosti...
Stevo Grabovac dobitnik je 70. Ninove nagrade za roman godine sa romanom “Poslije zabave” (Imprimatur). Ovu odluku saopštio je žiri koji su činili Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Violeta Stojmenović, Tamara Mitrović i Goran Korunović (predsjednik).
Stravičan zločin
“Poslije zabave” je iskren i direktan roman o zločinu, o porodici i usamljenosti koji je pokazao ili, prikladnije rečeno, potvrdio da je Stevo Grabovac na dobrom putu dobre književnosti.
Stevo, čestitke na Nin-ovoj nagradi. Evo, prošlo je neko vrijeme – kakva su bila očekivanja, a kakvi dojmovi nakon što ste saznali da ste ovogodišnji laureat?
- Nisam, to je istina, imao nikakvih očekivanja, do zadnje sekunde kad mi je zazvonio telefon i kad sam se javio, nisam očekivao ništa. Valjda se čovjek kroz život umori od očekivanja, šta znam. A prva stvar koja mi je pala na pamet je da su na tom mjestu prije mene bili Selimović, Ćopić, Kiš, Crnjanski... sva ta imena prema čijem djelu i radu sam osjećao neskriveno divljenje. Nisam mislio, a ni danas to ne mislim, da sam dostojan biti u njihovom društvu, ali zbog toga osjećam izvjesno strahopoštovanje.
Na koji način posmatrate značaj književnih nagrada danas i ovdje? Mogu li pomoći i u kojoj mjeri?
- Ono što svakako jeste dobro je da bacaju svjetlo na knjigu. Pomažu da brže i lakše nađe put do čitaoca. A najzad, zar to nije svrha cijelog truda koji ulažu pisci i izdavači? Piscima pomaže tako da budu vidljiviji i bar donekle im olakšava taj put kojim hodaju. A da se ne lažemo, tu je i značajan novčani dio koji pomaže olakšavanju same egzistencije. No, kako još ni feninga nisam dobio na svoj račun, zapravo ne znam da li sam ikada u životu bio ovoliko dužan, o ovoj strani nagrada još uvijek nisam podoban da pričam. Kad i ako ikad dođem do neke konkretne love, možemo i ovome.
Glavna tema romana “Poslije zabave” je zločin koji se dogodio u ljeto devedeset druge, u okolini Bosanskog Broda, kada je ubijeno oko dvadesetoro romske djece za koju se pretpostavlja da su bila iz domova za napuštenu djecu. Kako je bilo pisati o ovome i da li ste se uspjeli izboriti sa tjeskobom same teme koja zasigurno traži jednu posebnu autorsku i hrabrost i samopouzdanje?
- Mislim da kad počnemo pisati i baviti se ovakvim temama, moramo po strani ostaviti lične tjeskobe, strah, nemoć. Ja sam zaista dugo mislio da sam nedorastao da se bavim jednom ovakvom temom, ali iskreno, to odgađanje me nikad ne bi ubijedilo u suprotno. Naprosto, sjeo sam i pisao. Ne postoji drugi način. Da li će biti lako ili teško, hoćemo li se moći izboriti sa temom, da li će nas slomiti ili neće, to više nije u našim rukama.
Glavnog junaka, osim ove priče, progoni i odnos s ocem koji ga je odredio, a o čijoj prošlosti zna jako malo. Zašto Vam je bilo važno povezati ove dvije teme?
-Ovetemeijesupovezane.navišenivoa. Lik oca je pisac, neuspješan doduše,asinnastavljanjegovonasljedstvoili prokletstvo,usud,kakogodgledali.otac jeosobakojasebaviotkrivanjemistine, pa i istine o ratnim zločinima, a upravo preko njega, posredno, do sina dolazi ova priča o užasnom zločinu. Otac je, htio to ili ne, u svemu pokretač ove priče, kao što je i pokretač njegovog života.
Mislim da kad počnemo pisati i baviti se ovakvim temama, moramo po strani ostaviti lične tjeskobe, strah, nemoć
Kakva je čitateljska recepcija romana?
- Ne pratim ono što se piše o romanu. Ili govori. To više nije moja knjiga, svakom je pravo da govori o njoj šta hoće. Jedino što znam jeste ono iz neposrednog kontakta sa ljudima koji su je pročitali. I veoma često su to emotivni i iskreni susreti. I zahvalan sam na svakom od njih.