Ostaje život
Pišete o jednom stravičnom zločinu iz prošlosti. Tradicionalna društva su često usmjerenija prema prošlosti, ali kakve posljedice za nas u sadašnjici ona ima?
- Mislim da mi sami stvaramo problem od prošlosti. Poznato je da i svaki pojedinac, ako hoće da ima zdrav i kvalitetan život, mora da se suoči sa prošlošću koja ga je odredila.
Kultura čitanja
To bi trebalo da znači pročišćenje i osvještenje, a ne stalno usmjerenje na nju kao takvu. Pogotovo ako za nas u sadašnjosti ima loše dejstvo. No, kad je nismo osvijestili i očistili, onda nam tu preostaje jedino umjetnost.
Istinsko suočavanje s prošlošću moguće je samo na temelju osjećaja odgovornosti za ono što se dogodilo. Da li je bosanskohercegovačko društvo spremno da prihvati i preuzme odgovornost za svoju prošlost?
- Nisam pozvan da govorim o tome. Trebali bi oni koji jesu da se prihvate tog posla. Ono što mislim jeste da nama treba normalan i kvalitetan život, u nekim svakodnevnim međuljudskim odnosima on funkcioniše, djeluje, nismo mi tu da se osuđujemo, djeluje i na planu umjetnosti, a i trgovine u krajnjem slučaju. E sad, o nekom višem nivou svega toga, realno ne znam ništa.
“Ispričati priču i ostaviti je nekom, to ne znači ništa. Ništa nas nije spriječilo u ponavljanju grešaka, svijet neodoljivo juri u vlastito razaranje”, stoji na zadnjim stranicama romana. Šta nam onda preostaje? Šta ste Vi važno osvijestili nakon što ste završili “Poslije zabave”?
Nakon pisanja sam se osvijestio da u sebičnom svijetu jedinu nadu imamo ako počnemo misliti na drugo biće, bez ličnih interesa u tome