Igra(nka) s Izbornim zakonom
optičko-akustičnom varkom se čini utisak o tome da je, na isteku minule sedmice i tokom vikenda, vladalo relativno zatišje (pred buru?) u iščekivanju - i isticanju rokova - bar za samo tehničke izmjene Izbornog zakona BIH. Istina, bilo je novih prijetnji iz vladajućih vrhova RS-A, što su redovne doze zagađivanja javnog prostora, na koje se već oguglalo. U okrilje iste varke možda bi se uklopilo i nagađanje o tome da će sedmica koja je počela donijeti odgovore na mnoga, pa i pitanje raspetljavanja čvorova oko Izbornog zakona. Bar u mjeri u kojoj je to nužno da se ovogodišnji lokalni izbori ikako održe.
U dodatno antagoniziranoj i zamućenoj trci s rokovima za usvajanje i ona dva zakona - o sukobu interesa i sudovima u BIH - koja su minimum za briselsku dobrohotnost i očekivanje martovskog otvaranja pregovora sa EU, slučaju Izbornog zakona se ne smije prići ni olako, ni površno, niti samo iz ugla nikad do kraja razjašnjenih floskula “integritet izbora” i “tehničke izmjene”. Vladajuća elita u ovoj zemlji je za godinu svog trajanja samo ponekad odavala utisak nazoridile. Od početka kazuje da će se dogovarati o onome o čemu je moguć dogovor, a da će ostale teme ostaviti za bolja vremena. Pošto “bolja vremena” nisu ni na horizontu, očekivanje da se oko izmjena izbornih propisa dogovore oni koji to ne žele, ne mogu i neće - nepojamna je zabluda.
Isto onako kako su se lomila - i još se lome - koplja oko tri ključna zakona (nekako se završio posao s onim o pranju novca), uz već bezumnu razliku između Predstavničkog, koji nešto i usvoji kroz iglene uši, i Doma naroda Parlamenta BIH, u kome su redovne nagazne mine u klubovima Srba i Hrvata, tako bi i Izborni zakon u Parlamentu Bosne i Hercegovine bio opskurno ogledalo stvarnih odnosa u vlasti. To traje ne od juče. To je dvoipodecenijski osobeni znak naše vlasti i prilika. I nema, nažalost, ni traga spremnosti da se popusti, da se u pomoć pozove kompromis i da se pokuša naći mikron saglasnosti. Ko to još ovdje ne zna za čvrstu ušančenost HDZ-A BIH (koji ne priznaje Hrvate izvan svog svjetonazora) u zahtjevu da se član Predsjedništva BIH iz reda Hrvata - bira isključivo po njihovoj mustri, samo što još ne kažu s članskom karticom te stanke? Ima li iko da ne zna da SNSD, uz to što Schmidta smatra turistom, ne priznaje ono što on nametne, a kad je o Izbornom zakonu riječ, ide i korak dalje i najavljuje entitetski zakon? Konačno, kome to još nije jasno da su - i bez one optičko-akustične varke - lideri trojke proteklih dana indikativno mirni, ne čuju se, kao da jedva čekaju da visoki predstavnik uradi ono što je obaveza domaće vlasti?
S ovakvim i sličnim pitanjima, na koja odgovore znaju svi koji životare s onim šta nam se radi, u ovu sedmicu smo ipak ušli s blijedim naznakama optimizma, koji je drugo ime za nervozno iščekivanje kakvog-takvog raspleta. Ne vide se izgledi za to da on bude u korist očekivanja mirnijeg
ILI: “Nemoguće je sa mnom se igrati”, kaže Christian Schmidt, uz oklijevanje s nametanjem izmjena Izbornog zakona iako je odavno shvatio da to domaće snage ne mogu, ne žele i neće učiniti
i uspješnijeg nastavka evropskog puta. Nema ih posebno stoga što su nam i protekli dani, uz manijakalnu sklonost nekih likova da nam zamrače izglede za taj put, bili obojeni prepucavanjem, etiketiranjem i prijetnjama, za koje je malo reći da su igra i igranka s ovom zemljom i svima nama.
Nakon što je Christian Schmidt, umjesto odgovora na pitanje zašto od sredine prošlog decembra i obećanja nametanja izmjena Izbornog zakona, toliko oklijeva i šta čeka, oštro poručio: “Nemoguće je sa mnom se igrati”, krenuo je cunami reakcija. Dežurni Dodikov špic-igrač Staša Košarac je - da li u svojstvu zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara, da li kao član državne vlade ili, pak, samo kao smjerni “mali od kužine” - Schmidtu zaprijetio, “lirski” nadahnutim “sve što on nametne biće pomnoženo s nulom, dakle biće nula”. Istovremeno, sve je više poziva visokom predstavniku, maltene s tragovima preklinjanja, da nametne izmjene izbornih pravila. Čini to Denis Zvizdić, dopredsjedavajući Predstavničkog doma državnog Parlamenta. To radi i Nebojša Vukanović, ali iz drugih pobuda, a s istim ciljem, kad je u petak s pristalicama bio pred sarajevskom zgradom OHR-A. Na toj liniji je i SDP-OV državni poslanik Albin Muslić, tražeći da izmjene počivaju na presudama Evropskog suda za ljudska prava, od slučaja Sejdić - Finci nadalje.
Pouzdanijih znakova epiloga ovako zaošijanih odnosa i ukupne atmosfere, nema na vidiku. Da li će to značiti sazrelost uslova - uz sve izvjesniji vremenski škripac za očekivani rez visokog predstavnika, može biti samo predmet nagađanja. Ali, više nego sigurno je da, dok traju igra i igranka s Izbornim zakonom, samo šef OHR-A zna dvije ključne stvari: to zašto oklijeva s onim što mora, kad već odavno zna da domaći lideri ne žele i neće da se dogovore, a i to kada će učiniti ono što je, izgleda, neizbježno. I što jedino može prekratiti ovo igranje i igranku i sa Zakonom, i s nama, i s ovom zemljom.