Trabanti i ustaše

Dosta će biti da se uputi pogled u naše dvorište i vidjeti na što se svela nekoć slavna jugoslavenska diplomacija koja je izmislila Nesvrstane i koju su gradili Vladimir Velebit, Koča Popović, Raif Dizdarević i Budimir Lončar

ad čovjek vidi na kakvu su vrstu realitija spali hrvatsko-srpski odnosi, a posebkno

kad vidi koje figure sudjeluju u tom šouu za rast broja klikova, odnosno tko su glavni akteri međudržavnih prepucavanja, tek onda može shvatiti koliko su se srozali politički i javni život, kao i ova društva u cjelini.

Jer, na stranu sve opravdane primjedbe na socijalističko razdoblje i nedostatak političkih sloboda, pa čak i na dosadni birokratski jezik umirućega samoupravnog marksizma, kad sve to skupa stavimo u kontekst Gordana Grlića Radmana, hrvatskog ministra vanjskih poslova, Aleksandra Vulina, Vučićevog all round playera za sve šta je potrebno, Ivice Dačića, čovjeka koji je naslijedio Miloševića na čelu SPS-A, samog Vučića ili odlazeće premijerke Srbije Ane Brnabić, socijalistički funkcioneri sada izgledaju

Prije dvije godine Putin je očekivao da “specijalna vojna operacija” neće trajati duže od nekoliko nedjelja. Prevario se. Prije godinu mnogi na Zapadu su procjenjivali da je Rusija na ivici strateškog poraza. Prevarili su se. Ko će se prevariti ove godine?

rat na istoku Evrope ušao je u treću godinu bez perspektive da će se u dogledno vreme okončati, ali sa svim izgledima da će nastaviti da izaziva tektonske promene na globalnom nivou.

Godišnjica ruske invazije Ukrajine 24. februara 2022. nije bila datum za slavlje. Nijedna strana niti definitivno pobeđuje niti gubi. Ukrajina plaća visoku cenu razaranja zemlje i, kao i Rusija, podnosi ljudske žrtve koje se mere desetinama ako ne i stotinama hiljada poginulih.

Inicijativa je trenutno na strani Rusa. Posle meseci žestokih borbi zauzeli su grad Avdiivka, što je njihov najveći uspeh od preuzimanja kontrole nad Bahmutom pre devet meseci. Ispostavlja se da bi treća godina rata mogla da bude najteža po Ukrajince kojima samo preostaje da veruju da neće presušiti pomoć Zapada.

Po tumačenjima iz Kijeva, Avdiivka nije pala zato što je oslabila volja za odbranom slobode, već zbog nedostatka vazdušne odbrane i municije. U novembru je jedna tenkovska brigada dobijala 300 granata svakih deset dana. Vatrena (ne)moć sada se meri ograničenjem na deset granata dnevno.

Suočen i sa zamorom trupa na 1.000 kilometara dugom frontu, predsednik Volodimir Zelenski traži mobilizaciju još pola miliona vojnika, ali njegova i sudbina zemlje su u rukama Zapada. Bez hitnih isporuka teško da će zaustaviti rusko napredovanje i zauzimanje teritorija na istoku Ukrajine, što je jedan od ključnih ratnih ciljeva Vladimira Putina.

Evropska unija nedavno je odobrila paket finansijske pomoći vredan 50 milijardi eura. Iako tek svaki deseti Evropljanin veruje da Ukrajina može da pobedi, vojne isporuke Kijevu postaju dugoročni strateški cilj.

Problem je sa Sjedinjenim Državama koje su najveći snabdevač savremenim oružjem i municijom. Američka administracija uspela je da u Senatu, koji je pod kontrolom demokrata, provuče zakon o pomoći od 60 milijardi dolara, ali je pitanje da li će to uspeti i u Predstavničkom domu, u kome se republikanska većina protivi novim fondovima za naoružavanje Ukrajine.

Predsednik Joe Biden uverava nervozne saveznike da Washington funkcioniše, ali zašto bi mu verovali? On nije u poziciji da garantuje da će obećana pomoć biti isporučena brzo. Upitan da li je uveren da će dodatna podrška stići pre nego što Ukrajina izgubi još teritorije, mogao je samo kratko da kaže: “Nisam.”

Kako su pokazale debate na bezbednosnoj konferenciji u Munichu, u istom hotelu u kome je Putin 2007. upozoravao da širenje NATO-A na istok predstavlja pretnju Rusiji, Evropljani strahuju od mogućnost da ih SAD posle 75 godina zajedničke odbrambene strategije ostave usamljene.

Još više strahuje Zelenski, koji se u Munichu direktno obraćao članovima Kongresa. Američka pomoć i zvuče u odnosu na njih kao svjetski znanstvenici i državnici.

Posljedica je to činjenice da se ovdašnja društva već tri i po desetljeća tako temeljito urušavaju, dok su ozbiljni mediji i ljudi potisnuti u getoizirane oaze, nakon čega smo dobili razinu rasprava iz lokalne birtije i dobacivanja s navijačkih tribina od ljudi koji vode države.

To je prvi i ključni dojam još jedne diplomatske krize između Hrvatske i Srbije, potaknute izjavom Grlića Radmana o tome kako je Vučić trabant Rusije, nakon čega je uslijedila kanonada o Hrvatskoj kao vječnoj slugi nacista i je njegova poslednja nada, a kašnjenje isporuka oružja koštaće još mnogo života.

“Mislim da naši prijatelji i partneri kasne da probude svoje vojne industrije, a mi ćemo tokom 2024. sopstvenim životima platiti da bi vaša odbrambena industrija dobila vreme da poveća proizvodnju”, konstatuje šef ukrajinske diplomatije Dmytro Kuleba.

Tokom dosadašnje dve godine ratovanja konflikt je ubrzao geopolitičke podele sveta približavajući ga bipolarnim raskolima koji podsećaju na hladni rat. Izazvana je velika energetska i prehrambena kriza. Sve izolovanija Rusija pod sankcijama postala je zavisna od Kine, a podrška Pekinga Moskvi produbila je trzavice između Kine i EU.

Agresija je obnovila transatlantsko jedinstvo, uticala da evropske članice NATO-A povećaju svoje odbrambene budžete, gurnula Finsku i Švedsku u naručje NATO-U i primorala SAD da ponovo ojačaju svoje vojno prisustvo u Evropi.

Rat je izazvao i ozbiljna razmimoilaženja oko efikasnosti sankcija, načina i obima finansiranja pomoći ili uslova za mir. Nisu izbegnute podele unutar američke političke klase, između SAD-A i saveznika, između istočnih i zapadnih Evropljana i unutar centralne Evrope. EU je pokazala ranjivost sopstvenog jedinstva i probleme oko ideje autonomne odbrane. Ni Ukrajina nije ostala imuna na sukobe u vrhu oko vođenja rata. okupatora, kao suštinski ustaškoj državi, sve uz prosvjedne diplomatske note. Ukratko, za razumijevanje činjenice koliko je svijet otišao kvragu u posljednje vrijeme, nije nužno pratiti agresiju Rusije na Ukrajinu sa svim posljedicama po suvremeni svijet i diplomaciju ili teroriziranje Gaze od Izraela. Dosta će biti da se uputi pogled u naše dvorište i vidjeti na što se svela nekoć slavna jugoslavenska diplomacija koja je izmislila Nesvrstane i koju su gradili Vladimir Velebit, Koča Popović, Raif Dizdarević i Budimir Lončar.

Na Gordana Grlića Radmana, čovjeka koji svake godine u Stocu postavi vijenac ubijenima nakon 1945, dok šuti o zločinima u tom istom gradu u organizaciji vlastite stranke i ideologije od prije nepunih trideset godina, te na Ivicu Dačića, velikog pravednika i antifašistu koji je čitav rat i devedesete proveo kao glasnogovornik Miloševićeve partije.

Razlozi zbog kojih su se odnosi između Hrvatske i Srbije toliko unazadili i vratili na razdoblje prije prvog poslijeratnog zatopljenja nakon 2000. godine su na ovom slučaju savršeno vidljivi. S jedne strane, to je tako jer državna politika radi sve da tako i bude, a s druge, zato što se nije dogodilo ni s od suočavanja s prošlošću i sa zločinačkim projektima iz devedesetih godina.

Sve te razlike su u kontrastu sa jedinstvom u Rusiji ili barem predstavama jedinstva koje Putinu omogućavaju da osnaži svoju moć, pa on samo čeka rezultate američkih izbora nadajući se da će to biti Donald Trump. Veruje da će republikanac izbegavati preveliki angažman u Ukrajini i da će se vratiti dijalogu sa Rusijom. U tom slučaju, sposobnost Ukrajine da preživi kao nezavisna, suverena država bila bi pod znakom pitanja. Kao i evropska bezbednost.

Pre dve godine Putin je očekivao da “specijalna vojna operacija” neće trajati duže od nekoliko nedelja. Prevario se. Pre godinu mnogi na Zapadu su procenjivali da je Rusija na ivici strateškog poraza. Pitanje je bilo samo koliko će meseci trebati da se ruske snage potisnu na granične linije koje su postojale pre 24. februara 2022. Prevarili su se. Ko će se prevariti ove godine?

Danas je optimizam Zapada iskopneo. Od očekivane velike pobede ambicije se svode na sprečavanje kolapsa Ukrajine i omogućavanje da nastavi rat koji će, po procenama obe strane, trajati moguće i godinama.

A mirno rešenje? Kremlj je dao do znanja da je jedini pregovorni rasplet koji bi Rusija prihvatila - ukrajinska predaja, “denacifikacija” režima, demilitarizacija i prihvatanje trajnog gubitka četiri istočne oblasti koje je Rusija ilegalno anektirala 2022.

Za Kijev je to kapitulacija pa poručuju da će nastaviti da pružaju otpor. Mir nije u izgledu.

Odgojene su tako generacije mladih ljudi koje ne znaju za drugo osim da kroz neprijateljske naočale gledaju one na drugoj strani granice i koliko god turistički odlasci u Beograd s jedne i na dalmatinsku i istarsku obalu s druge strane proizvodili pozitivne efekte, koliko god filmovi, serije i muzičari pomagali graditi nove mostove, a na koncu ili čak na prvom mjestu, koliko god da su stara prijateljstva i obiteljske veze suštinski preživjeli lom iz devedesetih te, poput trgovine, nastavili povezivati ove države i narode, to jednostavno ne može biti dovoljno pored ovakvih politika i čelnih ljudi država.

Gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina? S jedne strane, na mjestu točno između te dvije vatre, koje se onda logično prelijevaju u nju, a s druge strane, i u ulozi ishodišta glavnih likova, Grlića Radmana iz duvanjskog kraja i Vučića iz bugojanskog.

Da smo onog mitskog malog čovjeka kad mu se rat sručio na glavu početkom devedesetih pitali o tome kako zamišlja poslijeratnu stvarnost, vjerujem da bi pomislio na sve osim na ovo u čemu živimo, a to su beskonačna neprovarena prošlost, pad svih standarda i suštinski nedostatak srama u javnom prostoru.