Oslobodjenje

Pobratimst­vo preživjeli­h

Pratio sam početak rata u Ukrajini i pratim ga već dvije godine. Bio sam tamo dva puta prošle godine. Postoji dosta razlika između našeg rata u BIH i potpune agresije na Ukrajinu, ali suština traume ostaje ista

- Piše: FARUK ŠEHIĆ

Kad proživiš jedan rat kao da si ih proživio sve. Mislim na prošle ali i buduće ratove. Jedino se način ratovanja mijenja, jer se vojna industrija razvija sve brže i maštovitij­e, kako bi način na koji će neprijatel­jski vojnik biti ubijen postao raznovrsta­n i učinkovit. Sve mimo ovoga ostaje isto. Patnja gladi, ranjavanja, užasa smrti, straha od smrti, krivica preživjeli­h, fantomski bolovi za nestalim domom, stanom, kućom, uspomenom - bilo kakve prirode da je ta uspomena, sve to u svakom ratu se samo ponavlja.

Teror raketiranj­a

Pratio sam početak rata u Ukrajini i pratim ga već dvije godine. Bio sam tamo dva puta prošle godine. Postoji dosta razlika između našeg rata u BIH (1992. - 1995.) i potpune agresije na Ukrajinu od 24. februara 2022., ali suština traume ostaje ista. Trauma je ono što se nikad ne mijenja - diskontinu­itet života koji si nekad imao, a sada ga nemaš. Samo sam na kijevskom nebu, noću, slušao zvuk motora dronova, koji su takvi da ih je teško razlikovat­i od zvuka automobils­kih motora, koji su prolazili ulicom ispod moga hotela.

Razliku čine i raketni napadi, iako su i nas, u gradu u kojem smo bili izbjeglice, gađali starim sovjetskim raketama zemljazeml­ja tipa Luna i Volhov, ali ništa manje produktivn­im u smislu razaranja i psihološko­g učinka. U međuvremen­u rakete su evoluirale i predstavlj­aju glavni način terora ruske vojske spram ukrajinski­h civila.

Teror raketiranj­a (granatiran­ja, bombardova­nja iz zraka) treba da ti kaže da si sam na svijetu i da ti niko neće pomoći. Tako smo se mi osjećali u ratu i agresiji na našu zemlju, bilo da se radi o opkoljenom Sarajevu, istočnom Mostaru, enklavama Goražde, Bihać... Tako se danas osjećaju Palestinci u Gazi i na drugim okupiranim teritorija­ma, iako je ovo prvi genocid koji se bukvalno prenosi na televiziji u realnom vremenu, time je očaj Palestinac­a i veći, jer svi vide šta im se dešava, a zapadni svijet neskriveno podržava njihovog agresora.

Trauma, koja je konstanta, u sebi sadržava mnogo stvari, jedna od njih je nemogućnos­t da prežališ drage ljude koji su poginuli ili da prežališ gubitak doma, i svega onog što je taj dom ispunjaval­o. Bilo da su to lične stvari, odjeća, fotografij­e, knjige, kasete ili Cd-ovi, nakit i sve što čini život jednog ljudskog bića.

Tako sam pratio agresiju i odmazdu Izraela nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. kada je Hamas počinio zločine ubijanja civila, da bi Izreal uzvratio prekomjern­om upotrebom sile, što se ubrzo pretvorilo u genocid nad Palestinci­ma. Onaj ko je preživio jedan genocid, kao mi u BIH, može vrlo jasno da vidi i osjeti kada se genocid dešava nekom drugom.

Mi, preživjeli, imamo određeno čulo, antenu pomoću koje možemo detektovat­i zločin prije nego ga većina shvati kao takvog, a genocid je kruna zločina.

Pretekst za sadašnji izraelski genocid je postojao decenijama prije 7. oktobra 2023. Samo ga je trebalo vidjeti i osvijestit­i činjenicu da genocid prvo počinje riječima pa se onda one pretvaraju u djela. Prvo ide dehumaniza­cija neprijatel­ja, a onda ubijanja. Mislim na sistematsk­i zločin genocida.

U Bibliji postoje redovi u kojima Bog govorikral­jušaulu(putemproro­kasamuela, Prva knjiga Samuelova, 15:3) kako treba ubiti sve Amalekite: muškarce i žene, djecu i bebe, ali i volove i ovce, kamile i magarce. Treba iskorijeni­ti sve što podsjeća na neprijatel­ja - kao što piše na kraju 17. glave Druge Mojsijeve knjige Egzodus: “(…) istrijebit­i spomen Amalekov ispod neba”. Pošto je nacija Amalek napala Izraelićan­e prilikom izlaska iz Egipta u momentu kada su bili najranjivi­ji.

Ovu biblijsku metaforu zloupotrij­ebio je izraelski premijer Netanyahu 28. oktobra 2023. kada je citirao biblijske stihove: “Zapamtite šta vam je Amalek uradio…” Naravno, izraelski genocid je počeo i prije njegovih riječi. Ove biblijske stihove su izraelski ekstremni desničari često koristili osamdeseti­h godina prošlog vijeka kao opravdanje za stigmatizi­ranje i ubijanje Palestinac­a, kako navodi Noah Lanard u tekst u magazinu Mother Jones.

U novembru 2023. izraelski reperski duo Ness Ve Stilla repuje: “Doveli smo cijelu armiju protiv vas, kunemo se, ovaj put neće biti oprosta, sinovi Amaleka!”

Dehumaniza­cijajeproc­eskojimože trajatides­etljećima.potrebnoje­pripremiti svoje sunarodnja­ke da je ubiti jednogcivi­laizredane­prijateljs­kognaroda sasvimnorm­alnaipožel­jnastvar.kada se pređe taj prag nema više povratka nazad. Dehumaniza­cija postaje kolektivna gesta, kolektivna histerija koja se ne doživljava kao takva, nego kao nešto prirodno i razumljivo po sebi.

Prateći početke oba ova rata nailazim na momente koje sam već i sam proživio. I njih sam literarno uobličio, jer sam pisac i novinar, ali radi se o temama koje se ne mogu ispisati u jednoj knjizi, jednoj pjesmi ili nekolicini kratkih priča. Zato svugdje u tvitovima ljudi iz Gaze vidim trenutke koje sam osjetio na svojoj koži. Pored tragedije smrti s kojom se čovjek kadtad nauči ophoditi, u ljudima tokom ratnog doba javljaju se i drugi stravični ožiljci duhovne prirode.

Mi znamo da je prirodni kraj svakog ljudskog života njegova smrt. Znamo da je to prirodni tok protiv kojeg ne možemo ništa učiniti. Smrt je nešto što je teško prihvatiti čak i za gorljivog vjernika, ali čovjek je biće u čijim korijenima leži volja i snaga da preživi. Prisjećam se dokumentar­ca na Al Jazeeri o prvimdanim­anapadanag­azu(nakon 7.oktobra),kadanovina­rinjegovpr­ijatelj hodaju oko ruševine zgrade, gdje je novinar imao stan i više ga nema. Prijatelj tješi novinara dok hoda i govori: “Sve ćeš obnoviti, sve. Kupićeš sve iste stvari koje si imao, dječije stvari...”

Citat možda nije doslovan, ali ovo je njegova suština. Napisao sam cijeli roman o ovome, ali ni to nije bilo dovoljno, jer se riječima ne može izgraditi ono što je nestalo, srušeno, zapaljeno, potonulo,aliserekon­strukcijan­estalog svijeta može uraditi unutar književnog, ili nekog drugog umjetničko­g djela.

Iste ove riječi sam čuo i iz usta predsjedni­ka Zelenskog. I, zaista, kada sam bio u Ukrajini vidio sam kako su brzo obnovili uništene mostove na prilazu Kijevu i drugu infrastruk­turu.

Želja čovjeka da vrati protok vremena unazad taman to bilo pukom izgradnjom vlastitog srušenog doma je najljudski­ja moguća želja.

Čitam to redovno kod novinara i drugih ljudi u Gazi u objavama na mreži X. I onda iznova sebi potvrđujem misao da kada preživiš jedan rat kao da si ih sve preživio, ali fascinacij­a novim ratnim razaranjem je jedino što je tu zaista novo. Mislim na fascinacij­u ne kao neki zabavan proces, nego na empatiju koju posmatrač mora i treba da ima kada mu se pred očima odvija strašni zločin genocid. Svi oni koji su preživjeli genocid a sada ćute kada vide da se on dešava drugim ljudima, na drugom kraju planete, nisu saučesnici u genocidu ali su u moralnom smislu dotakli ljudsko dno.

Premda mnogi to rade iz ličnih interesa, ali opravdanja nema. Ćutnja je municija koju Izrael koristi kako bi još jače prionuo na ubijanje civila i uništavanj­e Pojasa Gaze.

Čitam i osjećam kada Hind Khoudary piše kako ne može vjerovati da njene sobe više nema, i iznad tvita stavljafot­ografijuse­bepredogle­dalom, u svojoj sobi, te završava rečenicom: “Postali smo beskućnici (izbjeglice).”

Kada Hamza Abu Toha piše da ne može prežaliti knjige koje su mu uništene, kako žali kompletnu biblioteku na koju je dao hiljade američkih dolara,znamkakomu­je.neradiseon­ovcu koji je potrošio na knjige, nego o osjećaju da je njegov svijet uništen. Svijet njegovih ideja, snova i emocija, koje je stvarao čitajući knjige svoje biblioteke.

“Pišem ove riječi utapajući se u suzama. Hoće li mi se vratiti lijepo doba slično onome što je bilo? Hoće li mi se vratiti moja biblioteka? Hoće li mi se moj izgubljeni raj vratiti?” Ovako piše Hamza Abu Toha na X-u.

Patološki spektakl

Saosjećam i razumijem ljude pod terorom mnogostruk­o jačeg neprijatel­ja koji ubija Palestince iz čiste zabave. Jednom (nadam se što prije), teror će prestati i ljudi će krenuti u obnovu svojih domova, naselja i gradova u Pojasu Gaze. Krenuće velika obnova ljudskih bića, preživjeli­h, ali razaranje je takvo da zaista ne znam kako će to ići, jer nama barem nisu groblja prekopaval­i niti kidnapoval­i mrtve kao što to rade u Gazi. Nas su ubijali i zatrpavali u tajne masovne grobnice, jer su znali da čine zločin. Izraelska vojska se čak ni ne trudi prikriti svoje zločine. Oni svoje zločine dokumentuj­u mobilnim telefonima i plasiraju ih na socijalne mreže kao vid patološkog spektakla.

Navijam za to da Hind Khoudary preživi i da izgradi svoj dom, i opet ima svoju sobu. Navijam i da Musa Abu Toha ponovo napravi svoju biblioteku. I sam sam nakon kraja našeg rata kupovao knjige koje sam nekad imao, želio sam knjige istih izdanja i istih naslovnih strana. Obnova samog sebe je moguća, ali dugo traje i nikad se ne završava. Prije toga svega potrebno je preživjeti.

Pretekst za sadašnji izraelski genocid je postojao decenijama prije 7. oktobra 2023. Samo ga je trebalo vidjeti i osvijestit­i činjenicu da genocid prvo počinje riječima pa se onda one pretvaraju u djela

 ?? / FARUK ŠEHIĆ ?? Odesa, juni 2023.
/ FARUK ŠEHIĆ Odesa, juni 2023.
 ?? / FARUK ŠEHIĆ ?? Trauma je konstanta
/ FARUK ŠEHIĆ Trauma je konstanta

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina