Lament nad jednom tržnicom

Sudbina je suprugu, mene i kćerkicu prije skoro 25 godina dovela u stan u Ulici proletarskih brigada. Manje od dvije stotine metara udaljen od stepenica koje se spuštaju u Tržnicu

Urednik Srečko Niedorfer, lirik, romantik, bonvivan, uvijek dobre volje, pozvao me jednog dana godine 1993. u svoju kancelariju u mariborskoj novinskoj kući Večer. “Toni, pročitaj ovo”, rekao mi je, pružajući mi anonimno pismo u kojem je pisalo da će se članovi Satanističke sekte okupiti u podzemnom hodniku taborske tržnice, dana tog i tog, u toliko i toliko sati. Mislim da je bila ponoć u pitanju.

U pismu je još pisalo da će biti vršen obred žrtvovanja pasa i mački čijom će krvlju počastiti svog lidera Lucifera, poznatog inače u narodu i religijama pod nazivima đavo, šejtan, a možda na njega misle i kad kažu “nečista sila”.

Pročitao sam pismo i Srečko mi je rekao:

- Uzmite fotoreportera i otiđite ti i Vojislav Bercko... Pa vidite hoće li se šta dogoditi.

Došli smo nešto ranije, spustili se u podzemne hodnike, vladala je grobna tišina. Tada sam prvi put vidio i ustakljeni prostor tržnice nad čijim stolovima je škiljila diskretna svjetlost. U hodnicima je pak vladao mrak i niko se nije pojavio ni u tačno 24 sata ni u kasnijih više od pola sata, krenuli smo kućama i tako nam je propala jedna intrigantna tema kojom se više nikada nisam bavio.

A kada je taborska tržnica postala po drugi put tema moje reportaže, Srečko je već bio u penziji, a nešto kasnije je i umro. Sjećam ga se sa pijetetom i osjećajem nekakvog duga, jer bio je čovjek koji mi je najviše pomagao u mom snalaženju u novoj redakcijskoj sredini.

S Vojislavom Berckom (i on je nedavno umro) odlazio sam još nekoliko puta na zajedničke reporterske zadatke, profesionalac koji je bio istinski ostrašćen novinarstvom, tako da je svakom poslu prilazio sa krajnjom ozbiljnošću. Pripadao je onoj vrsti novinara koji misle da mogu mijenjati svijet. Egon Skamlec, recimo, bavio se fotografijom, a sve vrijeme maštao o filmu koji će snimiti. Imao je spreman scenarij, lokacije snimanja i bio uvjeren da će dobiti Oscar. Odjednom je za mene skoro na tajanstven način nestao iz Maribora i niko koga sam pitao nije mi znao reći gdje živi i šta radi.

No, vratimo se tržnici. Kako putopisci vole reći, tržnice su duše gradova. Takva je bila i Tržnica na Taboru. Sudbina je suprugu, mene i kćerkicu prije skoro 25 godina dovela u stan u Ulici proletarskih brigada. Manje od dvije stotine metara udaljen od stepenica koje se spuštaju u Tržnicu.

A tržnice ili pijace uvukle su se mi pod kožu od ranog djetinjstva. Pamtim, kad bi mi Zlata rekla da putujemo sa našom robom u Mostar, Prozor, Podgoricu, Bugojno, Konjic, ma ko će nabrojati sve te gradove i pijace na čijim smo stolovima trgovali, osjećao sam istu ili još veću uzbuđenost od one koje bi me radovala kad bi rekla: “Toni, danas idemo u kino.”

Tako da sam s veseljem u duši i takoreći na dnevnoj bazi odlazio i u taborsku podzemnu tržnicu. Radila je svakog dana, od ranog jutra do kasnog popodneva. S lijeve strane mesare, koje se otvaraju kad se digne roletna, a duž prostora veličine omanjeg fudbalskog igrališta, smješteno je bilo 40-ak stolova. Dominirale su žene, Slovenci ih nazivaju “branjevkama” i one su donosile proizvode iz svojih vrtova i bašti.

Bilo je i nekoliko Bosanaca, jedan moćan piljar porijeklom iz Brčkog koji je imao ekskluzivnu robu uvezenu iz Italije i Španije. Imao je vlastiti veliki kamion, s kojim je išao u svijet u nabavku. Ekskluzivna roba, najbolje narandže, limun... mediteransko voće i povrće, ali bio je prilično skup. Do njega ili za njega je radio jedan jadničak, zvali smo ga Rale, negdje ga je kažu udarila struja i stalno se trzao, takoreći svim dijelovima tijela. Muka i tužno je bilo gledati kad ti u kese stavlja jabuke ili krompir. A dobar čovjek bio. I najednom nestao.

Posebnu pažnju izazivala je jedna vedra starica. Kad sam je intervjuisao, odnosno pisao priču o njoj, imala je preko osamdeset, a posljednji put sam je obišao u obližnjem Domu staraca, tad je već prebacila 90. i život je naočigled isticao iz nje. Ta Dragica nikad nije mirovala. Ako nije bilo mušterija, plela je čarape iza stola, a kad bi neko dođi da nešto kupi, ona ga najprije odmjeri od glave do pete, pa kad ovaj pita za cijenu, kaže:

“Zelen je toliko i toliko, ali vidim da si ti siromah, za tebe je upola cijene.”

Inače, Dragica je imala kuću i veliki vrt u kojem je gajila sve što se gajiti može i sto joj je uvijek bio krcat. Plus buketi cvijeća, nevješto složeni i pletene čarape koje je, kako sam rekao, stalno plela.

Ja sam pripadao njenim omiljenim mušterijama i kad god bi nešto kupi, ona bi iz kante izvadila jedan buket cvijeća i rekla: “Na, ponesi svojoj ženi, reci poslala joj Dragica.”

Starica je pripadala onoj vrsti ljudskih bića kojima vrijeme ne može ništa, vazda im na licu prpošan, dječiji osmijeh.

Bilo je dana, pogotovo tokom vikenda, kad smo se mi kupci tiskali oko stolova kao da je neka velika rasprodaja na koju ljudi inače lete ko muhe da izvinete na...

Na izlazu iz Tržnice stolovao je jedan Mićo. Imao vrijednu suprugu Milicu, mijenjali su se tokom sedmice pri prodaji, a gajio je veliki vrt čak u Prekmurju, 70-ak kilometara od Maribora. Nije pio ništa osim kafe, a u vrijeme ljetne sezone vazda je gulio i jeo one male krastavice, mirisne i slasne. Ko voli krastavice.

E, onda su veliki trgovački centri počeli osvajati i Maribor. Bolje snabdjeveni i puno jeftiniji. To što salata, paprika, paradajz u Merkatoru ne mogu nikada biti tako kvalitetni kao kod Miće ili Dragice, manje je važno od činjenice da je tamo jeftinije.

I poče tako polako Tržnica da umire. I bukvalno, otišla je najprije Dragica, pa onda Miću iznenada odnio moždani udar, u petak bio s njim, u nedjelju, kad sam navratio, preko stola prebačena deka.

- Gdje je Mićo, pitam komšiju preko puta, Franca.

- E, Mićo nam je otišao, kaže Franc. Umrle su još neke bake, Jelka mi kaže da su skoro sve starije “branjevke” umrle. Jelka još radi, kao i Franc. Treći je jedan Slavko i on je preko osamdeset, ali iz svog Dupleka dođe samo subotom. I imaju još tri-četiri žene sa oskudnom ponudom: salata, mrkva, luk, špinat.

Prodavačice i prodavači eto mnogi poumirali, a kupaca odavno sve manje. Tako da već godinama tržnica radi samo tri puta sedmično: srijeda, petak i subota od 7 do 13 sati.

Subotom je najživlja, ali ni tada nije ni sjena nekadašnje tržnice. Dokle li će, kako li će, ko to zna, ali je izvjesno da slijedi put Dragice, Miće i ostalih koji nekada bijahu, a neko vrijeme ih već nema.

Prolaznost i nestajanje su svačiji. Bio to čovjek, zgrada, tržnica ili carstvo.

Jutros kad sam opet rano skoknuo do tržnice, kao da sam došao, bože me prosti, na groblje.