Darijine ljubavi
Družili smo se rado i često, bili gosti raznih kafana, posjećivali se u našim stanovima, dijelili radosti i tuge, povjeravali jedno drugome tajne
avodno je jednoj od svojih ljubavi koja ga je nanpustila,
pa onda pokušala da se vrati, pjesnik Jesenjin rekao: “Ne želim da pijem iz čaše na kojoj se vide tragovi tuđih usana”.
Ima, opet, i jedna narodna koja kaže, aludirajući na prekinutu ljubavnu vezu: “Krčag koji se razbije ne može više nikada biti sastavljen”.
No, život relativizira manje-više svaku mudrost koja pretendira da bude apsolutna istina.
Jer, da nije tako, ne bi bilo ove priče uz koju ide neizostavna cigareta, a posebno i s razlogom i čaša rakije od mirte, koju mi je poslao Zlatko.
On će se pojaviti u drugom dijelu priče. Najprije da vam predstavim glavnu junakinju. Zove se Darija, rođena je Bračanka, kao tinejdžerka se preselila u Maribor i u Sloveniji živi oko 40 godina. Profesija nas je upoznala, radili smo isti novinarski posao, a bliskost naših duša i svjetonazora učinila je i da se među nama istka iskreno i istinsko prijateljstvo.
Družili smo se rado i često, bili gosti raznih kafana, posjećivali se u našim stanovima, dijelili radosti i tuge, povjeravali jedno drugome tajne.
Kada smo moja sadašnja supruga Adila i ja bili momak i djevojka, i ona je imala momka Marija, i sad kad se sjetim slika naših zajedničkih izlazaka, i dalje mi se čini da su se njih dvoje trebali prije oženiti nego Adila i ja. Toliko uzajamne pažnje i ljubavi koja je naprosto frcala iz njihovih pogleda i gesti. Ali, Mario i Darija nikad se ne oženiše. Što li, zašto li, moglo bi se sad o tome pisati i pisati, ali završiću samo s činjenicom da je Mario nakon godina i decenija njihove turbulentne veze iznenada umro.
Plakala je Darija dugo za svojom ljubavlju.
Inače je bila atraktivna žena, duhovita, zabavna, sposobna. Voljela je oduvijek kafanu i kafana je voljela nju. Imala je mnogo prijatelja, ali u suštini je bila usamljena i čini mi se pomalo i nesretna. Jer, kako drugačije tumačiti njene riječi: “Eh, moj Toni, ponekad se upitam čemu sva moja borba, zalaganje za pravdu, čemu traganje za ljepotom kad sam je tako malo imala u životu”?
Pa bi se sjetila svojih roditelja, alkoholičara od kojih je dobila najmanje onoga što roditelji trebaju dati djetetu: ljubavi.
Izborstudijaiprofesijakojomsebavilabilisupunpogodak.bilajedarijajedno od najjačih pera u praćenju ekonomije:analitična,prodornaiiskrena.naravnodasujojteosobinedonijelemnoge neprilike, pa čak i konflikte, ali Darija se umjela boriti za svoje stavove. Pa šta košta, neka košta. Novinar – borac.
Dijelili smo, kako rekoh, radosti i tuge, uspjehe i neuspjehe, pa i naše intimne tajne.
Nakon što je Mario umro, Darija je vodila prilično monoton život.
A jednom me pozove i vedrim glasom saopšti:
“Toni, dođi, imam ti nešto važno za ispričati”.
Odem i zateknem je sređenu kao da se spremila za pozorište.
“Neka si došao malo ranije… želim da ti kažem nešto… Do sada ti nisam ništa rekla… Ove godine, kad sam bila na ljetovanju na Bolu na Braču, sretnem svoju prvu ljubav Zlatka. Bili smo djeca takoreći, ali među nama je buknula ta prva ljubav. I da nisam odselila u Sloveniju, ko zna šta bi bilo. Evo, sad će on svaki čas doći, vidjećeš ga.”
Ma nije ni izgovorila zadnje riječi, zazvoni zvono na vratima.
“Evo ga”, reče Darija i sva ozarena skoči da otvori.
Uđe sredovječan čovjek, pristalog izgleda i nakon što se izgrliše i izljubiše, Darija nas predstavi.
Upoznajem čovjeka blage naravi, lijepih rečenica, sklonog umjetnosti, pogotovu muzici. Prilika da se slavi druženje, a Mario donio u koferu pravi mali bife. Razne vrste domaćih rakija: travarica, smokovača, rakija od mirte, žižula. Pa mi kao stručnjak objašnjava sastav svake od njih, a bogami i svaku malo i probamo.
Lijepo se nadružismo to veče, kliknuli i Zlatko i ja i poslije smo se, kad god bih ja dođi kod Darije, čuli i dugo pričali. I uvijek imali o čemu.
Za one koji su bili zaljubljeni i voljeli neće biti ništa neobično ako kažem da je Darija procvjetala i podmladila se. I svako malo ide ona svom Zlatku, a rjeđe, jer njemu poslovi ne dopuštaju, eto i njega kod nje.
“Baš sam našla sreću konačno u životu. Ne mogu ti opisati, ali kao da mi se vratila ona mladost kad sam bila s njim. On je stvarno ono što tražimo, moja druga polovica.”
Ljubav planula, planovi se počeli graditi. Kako da ostatak života provedu zajedno. Nije jednostavno, ali ima načina. Samo još malo vremena da prođe, da svako uredi svoj status i onda eto Darije nazad u svoje gnijezdo dalmatinsko.
A kad god bi se Darija vraćala od Zlatka, nazvala bi me: “Toni, dođi da ti dam ovu rakiju koju ti je Zlatko poslao”.
Prošlog ljeta ode Darija Zlatku na Brač, a Adila i ja u naš kamp u Sukošanu.
Imamo običaj da se s vremena na vrijeme čujemo, ma gdje bili.
“Toni, evo Zlatko te pozdravlja i spremio ti je svoje rakije.”
Zlatka nisam čuo. Samo mi jednog julskog dana Darija javila da je poginuo.
Vratila se u Maribor. Od svih rakija uzeo sam samo ovu mirtu koju sad pijem. One preostale natočimo Darija i ja kad odem kod nje. Da se sjetimo, da ona zaplače i da nazdravimo jednoj dobroj duši.