Bolje akt jer je art
Slikarska imaginacija Adina Hebiba rezultat je podneblja u kojem je odrastao, okruženja grada Mostara u kojem se rodio i koji je umjetnički spomenik sam po sebi
Nikad ne radim samo maštajući, svaki akt sam radio prema modelu koji je pozirao u ateljeu, s namjerom da svoju umjetnost iznesem i izložim pogledima i prostorima u koji se uklope sasvim prirodno, prinesem prirodu prirodi, iz radnog ateljea u izložbeni.
Samo dan nakon praznika posvećenog veličanstvu žene, ljepote, gracioznosti, otmjenosti... unutrašnje i vanjske ljepote koja je, poput energije - neuništiva, već samo prelazi iz jednog oblika u drugi, samo dan nakon 8. marta, Međunarodnog dana žena, još jedan praznik. Posvećen ženi kroz vizuru umjetnikove mašte i virtuoznosti kista, ekspresionističkoj bujici koloritnih poteza koji se sklapaju u čežnju u najplemenitijem obliku i značenju.
Kosmopolita i hedonista
To traganje po unutarnjoj i vanjskoj ljepoti žene, otkrivanje suštine duše kroz obnaženo tijelo, počelo je još 1988. godine, kada mu je u Njemačkoj uručena Prva nagrada za mlade slikare Unije Europa Deutschland za studiju akta. Ili ga je činjenica o važnosti urađenog i nagradom ovjenčanog, kao i još najmanje deset puta kasnije, osnažila u namjeri da ženski akt postane jedna od dominantnih tema njegova stvaralaštva sve do danas, da stane rame uz rame sa motivima mostova na Hebibovim slikama. Pa je motiv ženskog akta tema i najnovije postavke u Figurama.
Tokom vremena, a tome je više od četiri decenije, pripovijedaju se priče o slikaru Hebibu, slobodnom umjetniku, umjetniku štafelajskog slikarstva, kosmopoliti, hedonistu, prijatelju mnogih poznatih lica sa umjetničke, estradne i modne scene, celebrityju ovog prostora, čovjeku koji je bio zaštitno lice nekih velikih korporacija, čije slike krase urede predsjednika država mnogih zemalja svijeta. Baš kao i njegovi murali u State Departmentu, Coca-coli i drugdje u BIH.
A slikarska imaginacija rezultat je podneblja u kojem je odrastao, okruženja grada Mostara u kojem se rodio i koji je umjetnički spomenik sam po sebi, Neretve koju je gledao i njenim bojama se opijao, Hercegovine uzduž i poprijeko, koju, zbog iznimne ljepote, čuveni odvjetnik Josip Muselimović zove “Alhambra Balkana”.
Uzore tražio među velikanima likovne scene, poput Ede Murtića, koji je zaslužan i što se okrenuo stvaralaštvu u terakoti. Ali i među nekim od najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika, poput Ismeta Mujezinovića i Mersada Berbera.
Ima, što bi se kolokvijalno reklo, američku biografiju. Kopao kanale u Njemačkoj, istovarao vreće u roterdamskoj luci, u Londonu bio babysitter i usput usavršavao engleski jezik...
Bio sam sa Hebom na mnogo mjesta, u njegovom ateljeu na Breki, u Klub galeriji na Mejtašu, gdje se bio jedno vrijeme skrasio i napravio ugođaj jednako otmjene, koliko i boemske atmosfere, pa u otmjenim i kafanama zajedničkih prijatelja...
Mnogo puta na njegovim izložbama razgovarali o njegovoj, ali i umjetnosti generalno. Pa i na upriličenoj u sklopu obilježavanja četiri decenije stvaralaštva - 66. samostalnoj izložbi, prije tri godine u Golf klubu, kada je predstavio slike iz ciklusa “Studija akta žene”. Pa na izložbi “Splitu s ljubavlju” u Muzeju grada Splita 2018. godine, razlagali njegove likovne dijagonale nerijetko u TV emisijama. Omakao nam se Katar, jer je korona zakucala na vrata.
A ponegdje nisam ni stigao. Ni na mostarsku “Most kao život”, Slikaru posebno dragu i važnu. Ali gdje god da sam bio svjedokom njegovih izložbenih postavki, sve je nekako mirisalo na posebnost. Od atmosfere i gostiju koji se sjate sa svih strana svijeta, od ambijenta koji odiše nekom uzvišenom notom, kako izborom izlagačkog prostora, tako i u onom pratećem dijelu koji se veže za trenutke ćaskanja. I sve u režiji Slikara Hebiba, kada konobari kao da ne hodaju, već plešu, graciozno držeći tacne sa visokim čašama, sipajući sa stilom... kao kakva produžena ruka dubljeg smisla umjetnosti, gdje sve mora biti u atmosferi ovladanih ili urođenih manira u poslu kojim se bave, stilizirano i senzibilizirano.
Nije ni član esnafskog udruženja. Trebao je postati članom Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, ali on otputovao negdje drugdje i okasnio s papirima. Sam svoj majstor kako u ateljeu, tako i u traganju za osobenim i nesvakidašnjim izlagačkim prostorima. A izlaže u muzejima i na poziv ministarstava kulture, izlaže u galerijama visokih estetskih kriterija.
Hebib se školovao u Francuskoj. I svojim odnosom prema slikarstvu i načinom kako ga živi jako podsjeća na predodžbe koje ljubitelji umjetnosti imaju o tom polju ljudskog djelovanja kroz vizuru privlačnosti atmosfere ateljea na Montmartreu u Parizu. I podsjeća me Hebibova umjetnička sudbina i suština na film “Bonnard, Pierre i Marthe” francuskog
On plijeni i hodi stazama života koje je utabao baš na način kako on zamišlja da trebaju izgledati
Sam svoj majstor kako u ateljeu, tako i u traganju za osobenim i nesvakidašnjim izlagačkim prostorima
reditelja Martana Provosta o sudbini francuskog impresionista Pierrea Bonarda, koga su zvali slikar sreće, prikazan 2023. na Festivalu u Cannesu, u kojem autor van klišea, autor zaljubljen u jednu ženu, slika njene portrete cijeli svoj život, pretvara je u metaforu svekolike ljepote čovječanstva. I na to su ljubomorna mnoga poznata slikarska imena Francuske s kraja 19. stoljeća, zavideći mu na slobodi, na unikatnosti životnih staza, na baš njegovim potezima kistom. I koji je, unatoč neshvaćenosti u mjeri svojih vrijednosti, ostao vjeran samo sebi i svojoj umjetnosti. Sam svoj, baš kao Adin Hebib, koji nosi i cipele od kože koju sam izabere, u bojama koje on pripravi majstoru, šusteru-postolaru.
Značenja slojeva
Hebib svoj pečat udara na njemu svojstven način. On plijeni i hodi stazama života koje je utabao baš na način kako on zamišlja da trebaju izgledati. A na svojim slikama raspaljuje maštu, oko posmatrača pretvara u povećalo koje u detalju traži odgovor na pitanje o značenjima nanesenih slojeva slikarske boje. Ili kad sa distance gleda uokvirenu energiju koju slike isijavaju, ljubomorno traži tu energiju u sebi, gdjekad mu slika sama pokaže put do vjetra i snage koju slika nosi u svojoj strukturi.
Motiv ženskog akta se tako protegao kao umjetnikova opsesija od rane mladosti do danas, više od četiri decenije, uključujući i jedan performans slikanja akta sa modelom uživo, u sarajevskom UNITIC-U. Bio je to događaj upriličen u godinama nakon strašnog rata 90-ih, umjetničkim pristupom i svojevrsnom anarhističkom slobodom kakva se ne dešava baš često na brdovitom Balkanu.
Zato je Saša Mašić u pravu. Bolje akt nego rat. Kojem sloganu dodajem: Bolje akt, jer je art. Jer je stvaranje, a ne destrukcija. O cjelini i ukupnosti, o dijagonalama stvaralačkog kroz umjetnost kojom se bavi i kojima odiše karijera Adina Hebiba, cjelovitiju sliku bit će moguće steći kad, nakon izložbe u Figurama, povuče još jedan važan potez, pa da svjetlo dana ugleda njegova monografija. Na barem HILJADU I JEDNOJ STRANICI.