Krik je čovjek...
“Kraljevo” je složena kutija riječi koje se prema nekom suvremenom postupku slažu u slike, lica, sjene, postojeće i nepostojeće ljude, glumce i događaje
“R itam boja i linija i ploha i tonova tako je silno intenzivan da se ne razabireništa.nasceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni. Iza scene zvone tamburaški zborovi, ne jedan, niti dva, bezbroj tamburaških zborova, plamenovi kumeka pečenjara, crvene kolovske zvijezde što padaju, bujice crvenih lica, zmijuljaste geste, pokliči, rakete, bengalske vatre, polutmina i vino što se isparuje u ružičastim parama opijajući živce. Sve to igra na sceni ludu, raspojasanu slavjansku melodiju, praiskonsku i pogansku, na kojoj svi ostali naši poprimljeni, kopirani, evropski oblici plivaju tek kao sićušne šajke na golemom ustalasanom moru... I muklo tutnje berde, plaču bisernice, mekeću dude i smiju se frule, a kolo trese zemljom i vašarom i gradom i scenom ko potres. Neobuzdana, kanibalska, pretpotopna bitka...”.
Vrijeme, prostor i likovi
Te će vam rečenice - opis jednog razuzdanog sajmišnog dana negdje na rubu grada i prigradskih naselja - dočekati na samom početku jednočinke “Kraljevo” Miroslava Krleže, napisane 1915. godine i dogotovljene, moguće, “u jednoj jedinoj noći”, u “jednom vrtoglavom neprekidnom dahu”. (M. Vaupotić) Ujedno, iste te rečenice izgovara i glumac Boris Svrtan na samom početku predstave, on zapravo kao da čita didaskalije sa samog početka drame, recitira ih, uvodi nas u tu kaotičnu, paklenu noć Kraljevskog sajma u Zagrebu u drugoj polovini kolovoza - zorno nam predočavajući kako setedidaskalije“činejednakovrijednima kao i replike” u drami. Barem tako kaže redatelj u programskoj knjižici. U tom svom dramskom rukopisu, kada tek kreće putem dramskog pisca, Krleža se, kako nas poučava Boris Senker, “odlučio za posvemašnju pjesničku slobodu u vođenju radnje, izboru i povezivanju motiva i odnosu spram vremena, prostora i likova.
Želeći da tim tekstom proširi granice dramske i kazališne umjetnosti i ‘dematerijalizira’ je, on si je zadržao pravo miješanja stilova, uzvišenog i niskog, tragičnog i komičnog, oslobađanja didaskalija od instruktivne funkcije,simultanogvođenjanekolikodijaloga, prijelaza s razine realnoga na razinu irealnog te tako stvorio uzavreli, pulsirajući svijet u kojemu ne vrijedi čak ni strindbergovska ‘logika sna’, nego samosvojna - nova i u onodobnoj europskoj dramatici - ‘logika ekstaze’, ‘logika halucinacije’. No, to ukidanje dramaturških pravila nije rezultiralo i ukidanjem smisla. Naoko kaotična zbivanja na Kraljevskom sajmu u Zagrebu uoči Prvog svjetskog rata kazališna su metafora bolesnog, poremećenog društva koje razuzdano i bezglavo srlja u propast...”.
To i takvo “Kraljevo” iz godine, ne treba nikada zaboraviti, 1915, nakon brojnih verzija u Hrvatskoj, od slavne praizvedbe u istom tom Gavelli 1970. godine, u režiji Dine Radojevića, igrano i u Sjedinjenim Američkim Državama, ponovo je stiglo na pozornicu iste kazališne kuće koncem prošlog mjeseca u režiji Krešimira Dolenčića, dramaturško oblikovanje potpisuju redatelj i Dubravko Mihanović, skladatelj je Stanko Juzbašić, scenografi Deni Šesnić i Marta Dolenčić, kostimografkinja Tea Bašić-erceg, koreografkinja Silvia Marchig, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Riječ je, naravno, o velikoj ansambl-predstavi, sve to silno građanstvo, zborovi i plesačka kola zaokupljajudobardioglumačkeekipe: Ivana Bolanča, Amar Bukvić, Martina Čvek, Ankica Dobrić, Andrej Dojkić, Ivan Grčić, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Mada Peršić, Ivica Pucar, Janko Rakoš, Siniša Ružić, Antonija Stanišić-šeparda, to je ta gomila koja baulja scenom, kriči u beznađu sajmenog ludila. No, tu su i četiri izdvojene role koje susrećemo u drugom dijelu ove devedesetominutne predstave: Janez Filipa Križana i Štijef Enesa Vejzovića sa svojim besmrtnim replikama o smislu života, bezgraničnoj ljubavi i životu nakon smrti, te Anku Lare Nikolić i Herkulesa Darka Milasa, jedan na prvi pogled sretan ljubavni par, no sve je to naravno iluzorno i nemoguće, u što se vrlo brzo uvjerimo.
Novozagrebačko“kraljevo”ugdkugavellauzagrebupodsjetilome,prekodvagradbenaiizvedbenaelementa, na mostarsko “Kraljevo” postavljeno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru koncem septembra 2019, u režiji Ivana Lea Leme, adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Dragan Komadina. Oni taj komad, nastao kao krik protiv besmisla i gluposti svijeta, kako ga poima mladi Krleža iz 1915. godine, žele pročitati kao scenski krik protiv diktature emotivne indiferentnosti i površnosti u međuljudskim odnosima danas i ovdje. “Naše Kraljevo”, piše u programskoj knjižici predstave Dragan Komadina, “postaje moćna ekspresionistička razglednica iz jednog noćnog kluba, danas i ovdje. Naime, Krležina veličanstvena dramska groteska sa zagrebačkog sajmišta preselila je u mračni i bučni suteren, u utrobu našeg svagdašnjeg noćnog života. Taj suvremeniinterijerpostajesnažnaisugestivna hermetična krletka u kojoj paradiramakabričnapovorkaljudskeautodestruktivnostikojomdirigiravlasnica kluba - kao utjelovljenje sila mraka, ali i sveopće moralne posrnulosti. Ona nas vodi kroz svijet didaskalija koji kod Krleže nemaju isključivo deskriptivan karakter, već su ravnopravni sudionik
Razne ratove vodimo jer smo zapleteni u mreže nesporazuma. Jedini rat koji vodimo je rat sa samim sobom