Provalnici

Sa Mikijem, Selmom i Dinom bio sam k’o nokat i meso. Gdje oni, tu i ja. Vršnjaci, po godinama isti, po karakteru nebo i zemlja. Miki i Selmo bili pravi mali razbojnici, duša im se tući

“Smiješ li s nama u Zvonkine kruške?”

“Smijem.”

“Smiješ li skočiti sa Crvene stijene na Oficirskom?”

“Smijem.”

“Smiješ li se pobiti sa Adnanom?” “Smijem.”

Š to sam više puta tako odgovorio, činilo mi se da mi je rastao ugled i u vlastitim i u tuđim očima.

A i vrijeme se poklopilo. Vrijeme odrastanja.

Kad bi do Zlate došli glasovi o mojim nepodopštinama, znala mi je reći: “E, moja ludice, tebe će tvoja povodljivost jednom glave doći. Nagovorio te ovaj, nagovorio onaj… pa tebi kad bi neko rek’o smiješ li govno pojesti, ti bi ga pojeo”.

Ali, nije bilo baš tako. Jer, da jeste, sada bih pisao o svom zatvorskom stažu i uspomenama, naravno, ukoliko bih sve preživio. Sa Mikijem, Selmom i Dinom bio sam k’o nokat i meso. Gdje oni, tu i ja. Vršnjaci, po godinama isti, po karakteru nebo i zemlja. Miki i Selmo bili pravi mali razbojnici, duša im se tući. Miki je bio vješt u udarcima glavom, koliko puta sam samo gledao kad se zavadi s nekim i čim mu se približi, bum glavom u njegovo lice: neki posrnu i padnu, neki ostanu na nogama, ali svakome lice okrvavi. Selmo je bio vješt i šakama, jedno vrijeme je i boks trenirao i njih dvojica bili su tandem kojem ni četvorica protivnika nisu mogla ništa. Strah i trepet bili. Dino je, kao i ja, bio miroljubiv i nježan, uvijek sklon kavgu prije izbjeći negoli je izazvati. A Mikija samo malo radoznalo pogledaj ili kakvu nespretnu riječ izgovori, eto belaja.

Eh, koliko su samo tuča imali Miki i Selmo. Bilo je to vrijeme kada smo i kafane počeli pohoditi i s prvim djevojkama izlaziti. Uglavnom, djevojke su nas rastavljale, pa išao svako svojim putem, a inače smo nastupali zajedno sva četvorica. Ne samo u kafanama i igri nego i u raznim poslovima.

Za ljetnog raspusta svi mi, a i još mnogi drugi dobili smo posao u Sarajevskoj pivari. Zahvaljujući Hamdi Škori, koji je brinuo o ljudskim resursima, a kako je ljeti proizvodnja piva narastala, tako se za sve nas našli poslovi: na utovaru i istovaru, na trakama i u raznim poslovima koji su trajali neprekidno 24 sata.

I inače, mladi, jaki i uglavnom kokuzi prihvatali smo i tražili posla gdje god ga je bilo. Nosali ćumur i drva, pomagali u poslovima kad se grade kuće, skidali snijeg sa krovova kad bi zimi zapadni takav i toliki da zaprijeti da će krov srušiti.

Jednom smo pogodili i dobili veliki posao u Domu zdravlja u Vrazovoj. Selio se kompletan inventar pa je naš zadatak bio da praznimo prostorije jednu po jednu, od prizemlja pa do ne mogu se sjetiti koliko ono imaše spratova. A da ih je bilo, znam jako dobro, jer valjalo nam je po stepenicama prtiti i spuštati teške gusane sefove i peći. Za taj posao dobili smo i prave hamalske gurtne. Pa smo tako vezani za teret i trošeći posljednje atome snage mic po mic spuštali teške grdosije stepenicu po stepenicu. Znojili se, pošteno radili i bogami dobro i zaradili. I bili ponos našim roditeljima. Jer, ispoštovali smo njihove savjete da u životu treba pošteno raditi i nikakvog posla se ne sramiti.

Dok jednom Miki nije predložio da obijemo trafiku. Ja nisam htio učestvovati, ma ni stražu čuvati.

“E, jesi pička”, rekao mi je Miki. Oni su jedne večeri otišli, samo su pajserom vrata izvalili i ispraznili trafiku. Ukradene kutije pune šteka sa cigarama uskladištili su kod Selminog daidže na Hošinom Brijegu. Živio je sam boemskim životom razočaranog pijanca i nije mario ni za šta drugo osim za svoju dnevnu polovku. A volio je Selmu i Selmo je mogao u njegovoj kući raditi što je htio i s kim je htio.

Krenulo tako njih trojicu, pa ne prođe hefta a oni odradili novu trafiku. Mene je zapalo da i sam mogu uzeti koliko god hoću kutija Marlbora, a i na večerama i dernecima nisam više trebao da dajem tal. Tako da sam se okoristio i ja. A Miki mi je znao reći:

“Eto, vidiš, da si s nama išao, sad bi i ti imao para. A ništa lakše nego trafiku obiti”.

Ne mogu reći da im se nisam malo i divio, ali kod mene su prevladavali sram i još više strah. Jer, šta ako se otkrije? Već smo zagazili u punoljetstvo i zatvor ne gine.

Osladile se provale mojim jaranima, a apetiti porasli. Došli na red granapi i samoposluge. Prodavala se ukradena roba u pola cijene i budzašto, a skladište kod daidže bilo vazda puno. I novine počele da pišu o provalama, a po mahalama krenula priča o neustrašivim lopovima.

A zna se kad krene priča, doći će kad-tad i do ušiju onih čiji je posao lov na lopove i kršitelje zakona.

I tako i bi. Jednog jutra u cik zore, kad se takve akcije obično i događaju, inspektori zašli u njihove tri kuće i sve ih pokupili. Danima novine pisale o uhvaćenim provalnicima, nabrajale se trafike, granapi i samoposluge koje su oni opljačkali.

Došlo vrijeme suđenja. Sva trojica dobila po četiri godine Zenice.

Heeej, te godine kad je mladost još rosna, puna želja i prohtjeva, oni na odsluženju kazne.

Koliko sam samo puta pomislio na njih uvečer kad bih se ušuškavao u svoju postelju. I mislio na vrijeme. Dane, sedmice, mjesece… Prvi je dobio odsustvo, valjda zbog dobrog vladanja, Selmo. Pa opisivao život u zatvoru, čuvare i zatvorenike, tuče i kazne, teške poslove u livnici.

Prošle su i te četiri godine. Među nama puklo ono nekadašnje prijateljstvo. Svako se okrenuo svom životu, oni se poženili, ja ću kasnije. Mnogo, mnogo godina kasnije znalo se dogoditi da se opet nađemo u kafani i prijateljski podružimo.

Nema već godinama ni Mikija ni Selme ni Dine. Poumirali. Nešto kontam, možda su im život skratile i te četiri zatvorske godine. Možda.

Ko će to znati?