Insieme, unite, unite, Europe

Od dana u kojem je Toto Cutugno kao predstavnik Italije, na Euroviziji koja se, da tragedija bude veća, te 1990. godine održavala u Zagrebu, otpjevao hit “Insieme, unite, unite, Europe: 1992.”, smjestivši to predstojeće ujedinjenje Europe upravo u godinu u kojoj je u Bosni i Hercegovini počeo ratni užas, pa evo do današnjeg dana u kojem se očekuje, ukoliko se slomi otpor baltičkih zemalja do kraja dana, to da će Bruxelles otvoriti pregovore s Bosnom i Hercegovinom, prošle su duge trideset i četiri godine, u kojima se dogodilo sve loše što se moglo dogoditi. Ma realno, tri i po desetljeća u kojima se dogodilo sve i dovelo nas do stanja iz posljednjih desetak godina koje bez realne europske perspektive i ikakvog stvarnog interesa zapadne diplomacije za Bosnu i Hercegovinu, može trajati desetljećima.

A to bi tek bila tragedija i dovelo bi ljude do očaja.

I nije se, naravno, samo kod nas u ova tri i po desetljeća odvilo sve. Dogodilo se to i u samoj Europskoj uniji, koja je došla do maksimuma, po putu usput izgubila svrhu, ali i Veliku Britaniju, dobila čak kao savez zemalja i Nobelovu nagradu za mir, da bi je na koncu zatekao rat koji nije htjela, a koji se događa zato što je jedna velika zemlja poput Ukrajine ostala jedna od posljednjih koja u ideju ujedinjene Europe još vjeruje.

Isto tako, davno su prošli oni dani u kojima su građani Bosne i Hercegovine polagali sve svoje nade u europsku ideju i put. Ostala je samo mučna politička stvarnost i najveća međuetnička distanciranost, sve od rata, do danas.

I nikakve svečano izvješene zastave Europske unije po Sarajevu i Mostaru ne mogu sakriti da euforije nema, već samo jedno ozbiljno depresivno i umorno društvo koje ne zna ni što će samo sa sobom, a kamoli što bi sa Europskom unijom.

Narodima Bosne i Hercegovine i svim njenim građanima ostalo je samo vjerovanje. U čemu su se u ove trideset i četiri godine svakako izvještili do maksimuma, u ovim klerikaliziranim društvima. Vjerovanje da će biti bolje i da će se odjednom probuditi u ljepšem europskom svijetu. No, i to je nešto, jer je taj san o Europi još jedina mogućnost koja je preostala.

Na kraju krajeva, što više bude onih koji vjeruju da će za njihovog života BIH ući u Europsku uniju i to svečano obilježiti paralelnim koncertima simfonijskih orkestara u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru, napravit će veći pritisak na naše političare koji jedini imaju moć za pokretanje reformi i bilo kakvih stvarnih transformativnih procesa.

Može sad netko reći da to vrijedi za sve sfere života, pa tako i za nogomet i prolazak nogometne reprezentacije kroz baraž na Euro. S obzirom na to da ovaj tekst pišem poslijepodne uoči utakmice s Ukrajinom, nemam tu prednost da znam ishod, ali ne mijenja na stvari i poanti da nam je umjesto rada na sistemu, strategiji i taktici ostalo jedino vjerovanje u to da će se nešto dobro već desiti samo od sebe.

To pak nije ni do licemjerstva Zapada, ni do Daytona, nego do odluke da se kolektivno prepustimo apatiji ili besplodnom bijesu, što jeste lakše, ali nigdje ne vodi.

Stoga, neovisno o svemu drugome što sam napisao, pa i o mučnim pregovaračkim iskustvima drugih, poput iskustva Turske, ova europska odluka jeste velika prilika, i to u 90. minuti.

Bila bi ogromna šteta da je iz ozlojeđenosti i inata propustimo, jer druga se neće ukazati.