Dva dijela jedinstvenog srca
Monografija o pozorišnom, glumačkom i bračnom paru Marković Gradimira Gojera predstavlja prilježno i s ljubavlju uređenu hroniku profesionalne i ljudske karijere
“Postoje u životu čovjeka trenuci, kojih se sve do posljednjeg daha sjeća... Namjerno, upravo tom rečenicom otpočinjem ispisivati teatrologijsko djelo o životu i umjetničkim djelima, o kazališnim nezaboravima koje su nam ostavili velikani pozorničke umjetnosti Olivera Kostić Marković i Zvonko Marković. Njihove teatarske dosege doživio sam kao dva dijela jedinstvenog teatarskog srca, koje je kucalo identičnim ritmom umjetničkog traganja.”
Kultura sjećanja
Ovako Gradimir Gojer otpočinje jednu vrstu monografije i fotomonografije posvećene glumačkom i bračnom paru Oliveri Kostić Marković i Zvonimiru Markoviću, sarajevskim dramskim umjetnicima koji su svoje karijere započeli u osječkom Narodnom kazalištu, u dvije sezone 1955. do 1957, nastupivši u deset premijernih naslova i dvije obnove predstava. Olivera Kostić je u Osijek stigla nakon završene Akademije za pozorišnu umjetnost u Beogradu, a Zvonimir Marković nakon završene Učiteljske i Srednje glumačke škole u Sarajevu. Nakon toga prelaze u Sarajevo, najprije u Malo pozorište, kasnije Kamerni teatar 55, pa u dramski ansambl Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje će ostvariti svoje najbolje teatarske domete. Monografija o pozorišnom, glumačkom i bračnom paru Marković Gradimira Gojera predstavlja prilježno i s ljubavlju uređenu hroniku profesionalne i ljudske karijere ovo dvoje umjetnika i obrazac koji bi mogao poslužiti budućim istražiteljima sličnih tema sa kojima oskudijeva naša kultura sjećanja.
Kultura sjećanja, u obliku monografija, na svoje prethodnike, na svoje učitelje, na ljude koji su u nekoj oblasti postigli izvrsnost, na svoje mrtve, temelji se na konceptu uzajamnosti; kako za sebe možemo očekivati onoliko pijeteta i pažnje od onih koji ostaju iza nas, koliko smo mi sa svoje strane u stanju dati svojim precima. Istinski spomenik nekog čovjeka je njegova vrlina, glasi jedna egipatska poslovica, pa slijedom te logike, kako vrline zahvaćaju i mrtve, one im zapravo u kolektivnoj memoriji produžuju život i nakon smrti. Međutim, postoji imperativ naše etike da se mišljenjem i pisanjem jedan o drugom, čuva socijalna mreža društvene zajednice, pa maksima da je čovjek živ ako se spominje njegovo ime, nalazi u kulturi sjećanja svoju punu opravdanost. Princip memorije, misli M. Fortes, u manje-više izraženijem je obliku u svim društvima djelotvoran u obje dimenzije sjećanja,
utraženju učinka i pijeteta u prisjećanju. Nada da ćemo nastaviti živjeti u uspomeni grupe, predodžba da možemo svoje mrtve povesti za sobom u napredujuću sadašnjost, očito spada u temeljne strukture ljudske egzistencije. Dakle, spomen na mrtve je u paradigmatičnom smislu “pamćenje koje tvori zajednicu” (K. Schmit) jer se u unatražnom vezivanju za mrtve zajednica osvjedočuje o svom identitetu.
Slijedom ove logike fundirajuće uloge kulture sjećanja, Gradimir Gojer je iz pijeteta prema svojim uzorima i učiteljima uradio jedno temeljito istraživanje, u svakom slučaju dostatno, da održi živim sjećanje na glumački i ljudski par Marković. Monografija, koja dokumentira životopis i profesionalnu karijeru ovo dvoje sarajevskih glumaca, legitimira onu misao kako čovjek umire dva puta; jednom kada umre prirodnom smrću i drugi put kada umre u sjećanju svojih potomaka. Gojerovo plemenito pregnuće da “produži život” ovo dvoje ljudi, koji su ostavili značajan trag u kolektivnoj i pojedinačnoj memoriji zajednice, vrijedno je čitanja i jedne ozbiljnije analize.
Šta se, dakle, može pročitati u ovoj knjizi? Šta su mogući ciljevi ovakvog nastojanja da se knjigom opečati spomen na mrtve, koji su svojim vrlinama; ljudskošću, profesionalnošću i empatijom spram svojih učenika i saradnika, zavrijedili da dobiju spomenik svojoj izvrsnosti i posvećenosti poslu i profesiji.
Najprije razloge treba tražiti u Gojerovom samozadatom dugu prema svojim učiteljima, što je u svojoj osnovi jedna potrebna i nadasve plemenita vrlina onih što ostaju, a koji su učili od prethodnika. Takva tvrdnja prevazilazi etičke, ovozemne i profesionalne okvire i tiče se metafizičkog razumijevanja duga u kulturi sjećanja. Takva zadaća sjećanja se ne može kontekstualizirati ni u pitanja odgoja, niti zakonomjernosti ljudskih zakona, niti profesionalnog duga, a možda i pripada baš ovim kategorijama, jer prevazilazi i zahvata mnogo opsežnije prostore ljubavi i identifikacije sa učiteljima. Gojer je, iz života Olivere Kostić Marković i Zvonimira Markovića, postupkom akademske kristalizacije, selektirao najvrednija postignuća njihove karijere i što je najvažnije, slikom i riječju svojom i drugih ljudi, osvjedočio i opečatio ovaj čisti bjelutak njihovih života, a koji se time transformira u rang profesionalnog i ljudskog uzora na ugledanja drugima.
Drugi mogući način čitanja ove monografije otkriva kulturnu hroniku jednog vremena druge polovine dvadesetog stoljeća u uslovima kulturne renesanse u Bosni i Hercegovini, koja će, bojim se, dugo ostati neprevaziđenom i po pojavi vrijednih ličnosti i po kulturnoj produkciji svake vrste. Možete li sad zamisliti takvu prohodnost, duhovnu i fizičku, od Centra prema periferiji i obrnuto, takvu interferenciju ljudi i ideja, kao što pokazuje primjer dvoje Markovića, i gdje je sada Centar, a gdje je periferija. U ovoj Monografiji o Markovićima, pročitaćemo cijelu dokumentiranu priču o pojedinačnim pozorišnim predstavama i mnoštvu drugih glumaca i ljudi, koji su posredno ili neposredno oblikovali i gradili kulturno, javno mnijenje, u rasponu od pedesetak godina. Nažalost, svjedočimo, a to nije specifikum samo naš u Bosni i Hercegovini, zatvaranju kulturnih modela u “tamnicu”, u “tvrđavu”, u samozagledanost, u vlastito dvorište, u samodovoljnost, u Normu.
Gradimir Gojer je iz pijeteta prema svojim uzorima i učiteljima uradio jedno temeljito istraživanje, u svakom slučaju dostatno
Pouzdan svjedok
Dijelimo se na “naše” i “njihove”, na “izdajnike” i “otpadnike”, na one sa savršeno čistim identitetom i one koje tu dragocjenost nemaju. Naprotiv, onog časa kad zamislimo svoj identitet, piše Amin Maluf, “kao da je sačinjen od mnogobrojnih pripadnosti, nekih vezanih za etničku istoriju, a drugih ne, nekih vezanih za versku tradiciju, a drugih ne, kad vidimo u sebi samome, u svom sopstvenom poreklu,
Knjiga, zbilja, ima prepoznatljiv autorov potpis nesebičnog i empatičnog poklanjanja svoje kreativnosti drugima
u svojoj životnoj putanji, razne pritoke, razne doprinose, razna mešanja, razne suptilne i protivrečne uticaje, kada gradimo jedan drugačiji odnos sa drugima kao i sa svojim sopstvenim plemenom”. Tada će prestati postojati “mi i oni”, kao dvije vojske u ratnom stroju spremne za sljedeći sukob. Od tada će postojati osobe i na “njihovoj strani”, s kojima osjećam nevjerovatnu bliskost. Dakle, onoga trenutka kada se jedan kulturni model samoproglasi Normom, tada počinje njegov rasap i dekadenca. Kultura se može razvijati samo u interaktivnom odnosu sa drugim i drugačijim kulturama, pri čemu se taj odnos mora zasnivati na međusobnoj interferenciji poštenog davanja i poštenog uzimanja. U protivnom, neće biti kulture.
I konačno, treći mogući razlog i cilj ove Gojerove knjige, kao uostalom svih autorskih ostvarenja, jeste ljudska prirodna potreba; ostaviti autobiografsko svjedočenje o sebi. Osim što je ponudio našoj kulturnoj javnosti jednu cjelovitu priču o dvoje sarajevskih glumaca, koji su cijeli život posvetili Talijinom hramu na način da mogu postati uzorom, Gojer je, možda nehotično, ispričao i svoj put od prilježnog i pažljivog đaka preko režisera i organizatora dramskih pregnuća pa evo do hroničara, kao pouzdanog svjedoka sarajevske teatarske scene. Knjiga, zbilja, ima prepoznatljiv autorov potpis nesebičnog i empatičnog poklanjanja svoje kreativnosti drugima i dubokog pijeteta spram njihove kreativnosti i izvrsnosti, ali i snažnu auru autobiografske introspekcije i predstavljanja svojih uzora, dometa i uspjeha, pri čemu nije ostao nevidljiv njegov pjesnički i književnoestetski dar.