Istorija žalovanja
A imao sam sasvim druge planove o čemu ću pisati nakon što izađe roman, koji u aprilu izlazi u Zagrebu, a nekoliko mjeseci poslije bi trebao i u Sarajevu. Zato nikad ne znamo što nas čeka iza tog ugla ulice u bližoj, čak ni najbližoj budućnosti
Samo što sam se vratio iz Berlina umro mi je otac. Nije prošlo ni četiri dana od povratka kada se to desilo. Nisam se još bio ni raspremio, to jest bacao sam višak stare i iznošene odjeće. Odlagao sam je pored kontejnera za smeće kako bi je neko mogao iskoristiti. Rješavao sam se i viška knjiga, starih časopisa, svega što mi nije bilo po volji nakon jednogodišnjeg boravka u mom omiljenom gradu, koji će već poslije 7. oktobra 2023. prestati to biti.
Valjda je veliko pospremanje, čišćenje bilo logično nakon tolikog izbivanja iz stana i grada u kojem živim. Uvijek bi mi se to dešavalo kada bih se vraćao s dužeg puta i boravka u stranoj zemlji. Tamo bih pustio korijenje i okružio se stvarima koje će mi omogućiti imitaciju kakvog-takvog doma. Nije se tu radilo o previše predmeta, ali pri dužem boravku u inostranstvu neminovno se prilagođavaš tamošnjem stilu života. Barem se tako meni dešava. Kada me jedna poznanica pitala šta si radio u Berlinu, rekao sam da sam radio isto što i u Sarajevu: živio sam.
Imao sam svoj životni tempo. Pisanje, izlazak napolje, na početku pješke, a poslije bih spuštao biciklo s petog sprata, stavljao kacigu na glavu, navlačio rukavice, prtio mali biciklistički ruksak na leđa i niz Kantstrasse, pa gdje me točkovi odnesu.
Prva stanica je uvijek Savigny Platz, bilo do Einstein Caffeea, ili do Coffe Drink Your Monkey – kafića sa nadrealistički nazivom, u čijoj bašti sam uživao u kafi i kroasanima. Kad bi bilo hladnije povlačio sam se u Einstein Caffee, ili preko puta ulice u Zeit fuer Brot (u prevodu: vrijeme za hljeb).
I tako prođe godina dana života. Šta god da sam radio, to vrijeme bi svakako prošlo. Smisao vremena je takav jer postoji nešto što se zove vremenska strijela, a njen vrh je uvijek usmjeren naprijed, iz tog razloga ne možemo putovati u prošlost. Osuđeni smo na budućnost. Ne znamo šta nas čeka iza prvog ugla ulice u bližoj budućnosti.
Tako se meni desio 29. septembar 2023. kada je otac Sead umro. Šest mjeseci je prošlo od tada. Desila se