A svetkovinu Uskrsa
U našim ranijim razgovorima, posebno ste naglasili problem oskudice nade u našem društvu. Jesmo li uspjeli vratiti barem dio te nade u naše živote?
- Vjerujem da neću reći ništa novo ako kažem da živimo u društvu u kojemu na nekim područjima zaista postoje, ili se ponekad misli da postoje, oskudice različitih oblika. No, od svih tih oskudica, kako sam kazao i ranije, smatram da je najnezgodnija oskudica nade. Ovo društvo je takvo da ne treba biti previše inteligentan da se uoči da zaista postoji ugroza nade na mnogo strana. Već godinama govorim o tome kako je osnovno poslanje svih plemenitih ljudi, uključujući i nas vjerske predstavnike, truditi se oko povratka nade ljudima. Jasno je da je to vrlo zahtjevan projekt, hajdemo tako kazati, vrlo zahtjevan plan, i da to ne ovisi o tome da neko uoči tu oskudicu i naglašava potrebu vraćanja nade, nego ovisi još više o tome da se udruže oni - koji su u mogućnosti ljudima vratiti utemeljenu nadu, da zajednički traže rješenja, počevši od onoga što se zove sigurnoradnomjesto,sigurnimjesečni dohodak, stan, sigurna ljudska i obiteljska egzistencija i druga društvena, kulturna i svaka druga pitanja. Da bi se vratilo nadu ljudima, da bi ta nada bila zaista utemeljena nada, potrebno je da se sve dobronamjerne snage i ljudi udruže u, prije svega, svjedočenju nade, ali svjedočeći nadu konkretnim svojim djelima, te da je onda vraćaju, ili vraćamo, u cijelo društvo.
Mogu li zajedništvo, dijalog i razumijevanje, uzajamno pomaganje, postati imperativ u našem društvu kako bismo kročili naprijed?
- Za nas katolike, dijalog je uvijek imperativ i to ne samo imperativ koji bi bio neke vrste posljedica društvenih događanja. Za nas je to, prije svega, moralni imperativ. Dijalog, kao način rješavanja otvorenih pitanja, pa i problema, nema zamjenu, nema alternativu, koja bi bila moralno prihvatljiva. Naravno da dijalog ima alternativa, ali one su redovito nasilne naravi ili, s druge strane, u nekim drugim oblicima koje iz moralnih razloga nisu prihvatljive. U svakom slučaju, u svakom načinu traženja rješenja, pogotovo kada se radi o ozbiljnim pitanjima, dijalog se nameće kao zapravo jedini normalan način za normalne ljude.
U svakom slučaju, u svakom načinu traženja rješenja, pogotovo kada se radi o ozbiljnim pitanjima, dijalog se nameće kao zapravo jedini normalan način za normalne ljude
Njegovanje dijaloga
U domove za stare širom naše zemlje dolaze penzioneri iz komšiluka, ali i cijele Evropske unije. Računica je jasna, jeftinije je
Štefanija i Uroš Opačić iz Zagreba odlučili su starost provesti u Domu za stara lica u Gradišci. U Hrvatskoj imaju kuću koju su ostavili djeci. Sa 1.600 eura penzije, koliko zajedno imaju, ne mogu platiti dom u Njemačkoj, u kojoj su živjeli i radili.
Nije sramota
I nisu jedini, u domove za stare u Bosni i Hercegovini dolaze penzioneri iz komšiluka, ali i iz cijele Evropske unije. Računica je jasna, cijene su niže.
- Sve više starijih osoba u BIH želi boraviti u domu, jer tu imaju svu medicinsku njegu i brigu, te socijalnu podršku. Penzioneri se odlučuju za boravak u našim domovima jer su domarine u zemljama gdje su stekli svoje penzije, Njemačkoj, Austriji..., izuzetno visoke. Oni sebi ne mogu priuštiti boravak u tim domovima. Također, naš dom je na samoj granici sa Hrvatskom i izuzetno je primamljiv za strane državljane, tako da su i oni sve više korisnici naših usluga, kažu nam u Domu za starija lica Rezidencija Bakić, u kojem boravak za pokretne, samostalne starije osobe košta 1.200 KM.
U Domu Sentivo u Sarajevu skreću nam pažnju na to da se kod nas odlazak u dom još smatra sramotom.
Dom je na granici sa Hrvatskom i primamljiv je za strance, tako da ih je sve više tu, kažu u Rezidenciji Bakić
- Rijetko, ali bude i korisnika koji su samostalno donijeli odluku za smještaj u dom iako posjeduju vlastitu nekretninu i imaju djecu koja bi eventualno mogla brinuti o njima. Međutim, najčešće se starije osobe smještaju u dom kada se iscrpe sve druge mogućnosti, kada im zbog zdravstvenih razloga porodica nije u mogućnosti pružiti neophodnu njegu i pomoć. Nažalost, u BIH je malo penzionera koji sebi mogu priuštiti smještaj u privatnom domu. Tu, uglavnom, borave oni čija djeca žive u dijaspori, kažu nam u ovom domu, napominjući da, s obzirom na to kako cijene svega rastu, tako rastu i u staračkim domovima.
- Mjesečna cijena smještaja za pokretnu osobu očuvanog fizičkog i mentalnog zdravlja u jednokrevetnoj sobi je 1.800 KM, dok je cijena u dvokrevetnoj sobi 1.490 KM. Neki kažu kako su cijene smještaja visoke, a neki opet da ih smještaj u vlastitom stanu ili kući uz angažman samo jedne osobe košta više. Ljudi iz inostranstva dolaze u naše staračke domove iz različitih razloga. To može biti želja da budu bliže porodici, zbog toga što su troškovi brige o starijima ovdje niži ili zbog kulturoloških faktora koji BIH čine poželjnom za provođenje zlatnih godina, kažu u domu Sentivo.
U mostarskom Centru za stare i iznemogle osobe potvrđuju da naši sugrađani starije dobi bez pomoći djece ili rodbine ne mogu sebi plaćati dom.
- Cijena smještaja za pokretne i samostalne korisnike u višekrevetnim