Kako smo ekspre
Možda je bolje ostaviti ljude u iluziji da z a ja koji sam tamo živio u skorije vrijem većeg rahatluka ni benefita od života u
Č im neko u medijskom prostoru kaže ili napiše da je nešto istorijsko/historijsko odmah se sjetim svih tih istorijskih utakmica na Koševu s kojih smo, tužnih lica, oborenih noseva, u dugačkim kolonama klapali prema centru grada.
Nikad se nakon fudbalskog poraza nismo otresli zaraznog optimizma, nego smo stalno išli na istorijske utakmice i doživljavali istorijske poraze. Ni u jednom od silnih poraza niko od nas nije “video deo slobode”, kako je pjevao Milan Mladenović. Volio sam ove njegove stihove iz pjesme Zemlja, ali u realnosti oni nisu mogli pustiti dublji korijen. Pogotovo nisu ako ste iz ove zemlje, jer porazi su sastavni dio mitologije i mentaliteta, koji u svemu nalaze razlog za plakanje i uzdisanje. Ergo, gubitnički mentalitet je, valjda, došao iz tih nekih slavenskih gena, ilirskih, gotskih, vizigotskih, keltskih, osmanskih... Čim se neko pozove na gensku osnovu odmah znaš da će se desiti istorijski poraz.
Kotlinska kaljuža
Nije ovo o porazu nogoloptaške reprezentacije u Zenici, gdje mi nije bilo krivo da izgubimo od ljudi iz zemlje koja je zahvaćena ratom iscrpljivanja protiv neprijatelja divovskih razmjera, više je o neopravdanoj i ničim izazvanoj euforiji koja vlada ovdašnjom političkom i svakom drugom kaljužom. Kotlinskom kaljužom.
Ako čovjek letimično preleti naslove u medijima lako dolazi do zaključka kako smo ušli u Evropsku uniju. Kao što napisa duhovita tviterašica da joj je cijelo jutro glavu probijala komšinica, koju ona nije mogla uvjeriti kako nismo ušli u EU, pa je tviterašica zaključila da je najbolje da joj jedna od stranaka Trojke to objasni. Možda je bolje ostaviti ljude u iluziji da zaista i jesmo ušli u EU, a ja koji sam tamo živio u skorije vrijeme svjedočim da nema većeg rahatluka ni benefita od života u ovoj zajednici država. Znam