Čovjek zajednice, volje i principa
Ibrahim Pačariz je bio nevjerovatno hrabar, principijelan, vjeran i druželjubiv do bola, iskren i strog prema sebi i svojim najbližim, a nije ni druge od istine, pravde i poštenja žalio i štedio
Biti čovjek za antiku jednako je biti slobodan, a biti slobodan jednako je baviti se politikom. Bez valjane duše nema valjanog i karakternog čovjeka. Bez valjanog čovjeka nema valjanog društva. Zato je čovjek umno i slobodno biće koje se bavi politikom. Politika je umna praksa i najviša nauka (Aristotel), umnost zbiljske volje (Hegel), umijeće ostvarenja mogućeg u društvu na pravilan i zakonit način ili, prema Edmundu Burkeu, čim se dvije osobe svjesno i namjerno udruže da nešto zajednički urade na ispravan način, sloboda postaje i politika. Zato je polis - grad država zajednica umnih i slobodnih ljudi koji se bave politikom.
Biti slobodan za Hegela jednako je biti u sebi. Sa stajališta religije, biti u sebi jednako je biti u vjeri, religiji, etici, svijetu vrijednosti i kulturi, a izvana samo se čovjek realizira i potvrđuje kroz politiku, zajednicu, znanost, koristan i svrsishodan rad i u njima. Baviti se politikom pretpostavlja i unutrašnje i vanjsko određenje čovjeka ili unutrašnju i vanjsku dimenziju slobode, a konkretno to znači imati kapacitet i hrabrost za donošenje odluka iza kojih se stoji, imati moralni dignitet, integritet, autoritet i karakter za zauzimanje bezuvjetnog principijelnog stava u javnom i društvenom životu o svakom općeljudskom pitanju.
Moralni principi
Četiri su neupitna i nepobitna cilja svake ispravne politike i vlasti koja valja bilo kada i bilo gdje. Prvi, da preko države kao najviše zajednice ili zajednice svih zajednica ili institucije svih institucija zastupa, razvija, čuva i promiče ideju općeg i najvišeg dobra, sreće i blagostanja za najveći broj ljudi. Drugi, da politika preko države putem vlasti, na temelju ustava i zakona zastupa, štiti, brani i čuva najviše vrijednosti pojedinca i zajednice, a to su: život, vjera, etika, sloboda, imovina, čast i dostojanstvo, um i razum, potomstvo, pravo, ravnopravnost, znanost i spoznaja, kultura, privreda i ekonomija, sloboda kretanja, sloboda riječi, mišljenja i pisanja i pravo na potomstvo.
Treće, da politika kao najviša nauka i umna praksa, kroz državu, putem vlasti, na temelju ustava i zakona artikulira i rješava različite interne nesporazume i sporove na miran i ispravan način među ljudima, bez sile, nasilja i prolijevanja krvi. Zato se kaže svaka vlast je dobra ukoliko je zakonita, a zakonita je ukoliko za sadržaj i cilj ima ideju općeg dobra, sreće, interesa i blagostanja za svakog čovjeka i zajednicu. Nekada je, do pred kraj 20. stoljeća, javna, politička i državna funkcija i pozicija podrazumijevala javnu odgovornost, javnu odluku i javni stav sa svim rizicima i posljedicama koje iza toga slijede, a danas nevjerovatno veliki broj ljudi vlast, funkciju poimaju i shvataju samo kao čast, moć, privilegiju i titulu.
U biti, to su slikovno-populistički demagozi bez ikakvog intelektualnopolitičkog kapaciteta i moralnog integriteta. Do njihove svijesti i pameti ne dopire znanje i saznanje da je uslov svih uslova za rješavanje stvari i problema, posebno političkih i državnih, njihovo imenovanje, definiranje, određivanje sa utemeljenim prijedlogom rješenja, a to pretpostavlja zrelu i svjesnu javnost. Umjesto toga, demagozi i populisti drže konferencije za štampu kako ih opozicija koja je manjina sprečava da donose odluke. Oni se toliko užive u vlast i privilegije da nikada neće shvatiti upozorenje lucidnog Engleza koji je kazao: “Svaka vlast je kvarna, samo apsolutna vlast apsolutno kvari ljude”.
Četvrto, da politika kroz državu, putem vlasti na temelju vjere, religije, etike, kulture, posebno kroz umjetnost, muziku, fiskulturu i ispravne navike odgaja i kultivira ljude, pogotovu djecu i omladinu. Aristotel je čovjeka definirao kao zoon politikon - političko biće, biće zajednice, državotvorno biće. Decartes kaže: Cogito ergo sum Mislim, dakle postojim ili - Čovjek je biće mišljenja, a Hans Jonas piše monumentalno djelo o odgovornosti. Jonas traži i pronalazi u etici korijen, topos, humus ili arhetip etike, naslućuje i priznaje u nadnaravnom transcendentalnom i metafizičkom svijetu, to jest u religiji. Moral jeste u čovjeku, a nije izum i produkt iz čovjeka. Zato Jonas tvrdi da mi iz svoje pameti, svijesti i iskustva života ne možemo propisivati pravila života budućim generacijama, jer uopće ne možemo zamisliti, a kamoli znati u kojim će okolnostima, prilikama, uvjetima i kontekstu života živjeti.
Moguća su samo univerzalna etička načela: sloboda, solidarnost, mir, povjerenje, istina, pravda, poštenje, stid, neupitnost i bezuvjetnost prava na život, čast, dostojanstvo, imovinu i ravnopravnost među pojedinim narodima svijeta. Da je moral iz čovjeka, a svaki čovjek je različit i nesvodiv na drugog čovjeka u uvjetima slobode i ravnopravnosti, koliko ima ljudi, toliko bi moralo biti i morala. Ipak, moralni principi i vrijednosti su univerzalni, a njihov temelj za Jonasa je u religiji. Kako primjećuje Jaspers: “Nikoji izvanjski mir nije sadrživ i održiv bez mira ljudi i u ljudima. Mir je moguć samo kroz slobodu. Sloboda je moguća samo kroz istinu. Zato je laž ono pogubno zlo koje razara svaki mir”. Nisu klasici uzalud tvrdili i ponavljali: istina, dobro i lijepo su tri grane sa istog stabla i iz istog korijena. To stablo i korijen je izazov za filozofiju od kada postoji. Prema religiji Stvoritelj svjetova i stvorenja i izvor istine, vrijednosti, dobra i lijepog je Bog.
Učenjem o zaboravljenoj odgovornosti Jonas je više nego u pravu. On se u svijetu kakav jest, koliko je izvana moćan zalaže za najvišu odgovornosnu slobodu. Granica slobode je granica odgovornosti. Sloboda bez odgovornosti vodi u nepodnošljivu anarhiju ili u multitiraniju u kojoj caruju hipokriti, demagozi, lažovi i kriminalci. Granica mogućnosti je granica dužnosti. Sada ljudi teže mnogim mogućnostima bez miješanja sebi u posao i sa što manje dužnosti. Granica prava je granica obaveza. Prava bez
Nevjerovatno koliko ljudi zaboravljaju da nije moralno sve što nam po zakonu pripada i da je važnije da je primarnije i zdravije da zajednica i društvo budu pravedni nego pozitivno zakoniti mada je ideal da budu i jedno i drugo
Jedno je očigledno - direktor Pačariz, koji je imao potpunu identifikaciju sa firmom i svakim radnikom, uživao je neupitan i nepobitan autoritet kod radnika i povjerenje kod firmi u Sloveniji i Hrvatskoj koje su prodavale robu
obaveza su diskrecija, nepotizam, arbitraža, privilegija i na kraju kriminal i korupcija. Nevjerovatno koliko ljudi zaboravljaju da nije moralno sve što nam po zakonu pripada i da je važnije da je primarnije i zdravije da zajednica i društvo budu pravedni nego pozitivno zakoniti mada je ideal da budu i jedno i drugo.
Životni put
Ibrahim Pačariz, sin oca Sulejmana i majke Hasibe, rođen je 8. 5. 1952. godine u selu Pridvorica, općina Sokolac, a na ahiret - drugi, bolji i neprolazni svijet je preselio u petak, 8. marta 2024. sa nepune 72 godine, 27. šabana 1445. hidžretske godine, tri dana prije nastanka mjeseca ramazana. Nomen est omen - ime je znak, a Ibrahim a.s. (Abram, Abraham, Avram) Halilullah - Allahov prijatelj, rodočelnik svih semitskih naroda Arapa, Aramejaca, Feničana, Jevreja koga filozof Kjaerkegor naziva ocem vjera je jedini Božiji poslanik oko koga se slažu i kojeg jednako prihvataju nebeske religije: židovstvo, kršćanstvo, hrišćanstvo, protestantizam i islam. Ibrahim Pačariz je imao izazov, čast, radost da nosi ime Ibrahima a.s. i on je toga bio svjestan, svim žićem i bićem se trudio da to ime opravda i ne iznevjeri.
Prava mudrost uči i podučava ljude da budu uspravnog hoda, da u dobru i plemenitosti budu ustrajni, da ne budu dobričine, naivčine, da budu hrabri, a ne surovi, da budu uporni, a ne tvrdoglavi, da budu mudri, a ne prepredeni, da budu vizionari, a ne sanjalice i da budu dosljedni i postojani u zauzimanju principijelnih stavova. Ibrahim Pačariz u kapacitetu svoje pameti, znanja i mogućnosti nastojao je da takav bude. Kao što je čuo i znao za Aristotelovu definiciju pravde i pravednosti da je pravda vrijednost, vrlina i krepost u kojoj je cilj tuđa, a ne moja dobrobit i korist.
Za sve mještane svoga sela Pridvorica, mnoge rođake i prijatelje povratnike, osim za samog sebe, izganjao je donacije za obnovu i pravljenje kuća. Svoj dom koji se ne može imenovati ni šatorom, ni kolibom, ni skloništem, ni kućom, obnavljao je, dok je bio zdrav, vlastitim rukama i vlastitim sredstvima. Za drugog i drugačijeg, ali nikada za samog sebe, bio je spreman tražiti pomoć u svim zemljama i na svim kontinentima svijeta. Kada su 1983. godine pohapšeni muslimanski intelektualci sa braćom Ahmetagićima: rahmetli Hasanom i Ibrahimom u punom kapacitetu na razne načine: novcem, gorivom, hranom, voćem, povrćem, uključio se u pomaganje porodica Spahić i Latić. Kakva skromnost, samokritičnost, čast, dostojanstvo, odgovornost, stid, ponos, a ne gordost u Pačarizu koji se neprestano brine za pomoć drugim a da zauzvrat ništa ne traži niti dozvoljava da se o pomoći priča! To je čovjek integralnog karaktera. Pa vratimo mu se.
Ibrahim osmogodišnju školu, kao odličan učenik, završava u Donjim Drapnjičima. Nakon toga 1967. u 1430. godini postojanja Gazi Husrev-begove medrese kao 422. generacija, do tada sa 90 učenika u dva razreda biva najbrojnija u povijesti škole. Njih šestorica hrabrih, rumenih i zdravih sokolova: Asim Alihodžić, Ibrahim Pačariz, Muhidin Bukva, Munib Zahiragić, Nasih (Nasko) Kadrić i Edhem Šahović nikada nikoga nisu napadali i izazivali niti su pred sarajevskom jalijom i kriminalcima bježali i povlačili se. Nasko i Ibrahim su preselili na bolji svijet. Asim Alihodžić je u Njemačkoj, a Edhem, Muhidin i Munib žive u Sarajevu kao penzioneri. Svu šestoricu, kao i našu generaciju u cjelini, krase iskrenost, vjernost, druženje i zajednica, istrajavanje na dobru i sprečavanje zla.
Zato što se oženio u trećem razredu Ibrahim je na polugodištu morao napustiti Medresu, Asim je napustio na kraju trećeg razreda, a ostala četverica su je završila. Za akademika Midhata Begića, akademik Abdulah Šarčević je kazao: “Midhat dobro piše i Midhat je dobar čovjek”. Prema tom kriteriju Ibrahim je dobar čovjek. On je s nama u generaciji bio zajedno u Gazijinoj medresi 1967, 1968. i početkom 1969. godine u prvom, drugom i trećem razredu dok nije poslije ženidbe napustio školu. Sjećam se kao da je to jučer, a ne prije 56 godina bilo, poslije ramazana profesor srpskohrvatskog jezika Murat Alečković nama je za temu iz pismenog dao “Doživljaj u ramazanu”. Kada je sljedeći dan profesor došao na čas i podijelio ocijenjene radove, jedan rad je ostao kod njega. Taj rad je bio rahmetli Ibrahima i profesor nam je naglas pročitao njegov pismeni rad. Mjesto (selo) u kome je u toku ramazana bio Ibrahim je toliko lijepo, estetski, umjetnički, slikovito, živopisno i vjerodostojno opisano, da smo svi mi u tom momentu u razredu, a bilo nas je više od četrdeset, mogli na bilo kojoj geografskoj tačci prepoznati to selo a da nikoga ne pitamo. To me podsjetilo na jedan lik iz romana Dostojevskog koji traži kuću prijatelja u Petrogradu u kome nikada nije boravio, a nikoga ne pita gdje mu je prijateljeva kuća. Kada je konačno ugledao jednu kuću, potpuno je bio uvjeren da je ta kuća sa pet ćoškova kuća njegovog prijatelja jer je samo ona bila slika i prilika njegovog prijatelja.
Rahmetli Ibrahim je bio nevjerovatno inspirisan, nadahnut, talentiran momak i toliko je uvjerljivo izvana i iznutra opisao to selo da nismo morali pitati kada bismo u njega došli, je li to to selo. Bez obzira na to što jedan mudrac piše da je teško naći čovjeka koji u sebi istovremeno objedinjuje snagu duha i karaktera, Ibrahim je čitav život u sebi imao duh, imao ideju, ideale i imao viziju, imao principe, vrijednosti i načela od kojih nije odustajao. Znao je s kim se treba družiti, s kim treba i šta treba raditi. Bio je nevjerovatno hrabar, principijelan, vjeran i druželjubiv do bola, iskren i strog prema sebi i svojim najbližim, a nije ni druge od istine, pravde i poštenja žalio i štedio.
Poslije napuštanja Medrese odlazi u vojsku i poslije odsluženja vojnog roka 7. januara 1974. zapošljava se u Tržnom centru u Pofalićima. Od radnika na utovaru, preko radnika u skladištu robe, do direktora centra u neizvjesnoj i teškoj situaciji. Veoma rano je primijetio da direktor Mićo Stanišić, kasnije ratni zločinac velikog kalibra, čini čudnu podlu i opasnu diskriminaciju. Robu koja se kupuje i nabavlja iz Srbije i Crne Gore, odmah i redovno isplaćuje, a robu koja se kupuje iz Hrvatske i Slovenije ne isplaćuje i tako se dug uvećava. Na ovaj način politički i ekonomski gledano, veze i povjerenje sa Srbijom i Crnom Gorom jača, a sa Hrvatskom i Slovenijom te veze slabe i postaju nesigurne. Generalno, to slabi i ugrožava poslovni imidž firme i to vodi njenoj kompromitaciji i neminovnoj privatizaciji. Koliko je s jedne strane slabio i kompromitirao firmu, direktor Stanišić je s druge strane nastojao da uveća svoju privatnu imovinu. Bez obzira na to što je imao veliku privatnu kuću i stan, pokušao je na svoje ime da uknjiži još jedan stan.
Pod palicom Ibrahima budi se sindikat i sprečava Stanišićev naum pljačke firme. Godine 1992. Mićo Stanišić napušta firmu i zajedno sa Karadžićem i Mladićem uspostavlja Srpsku republiku u BIH, a Ibrahim preuzima sudbinu tržnog centra u svoje ruke. Prvo što je uradio u okviru Teritorijalne odbrane i Civilne zaštite je kupovina naoružanja svim radnicima da brane objekat i sve državno-javno vlasništvo u korist države i svih njenih prijatelja. Tržni centar treba to znati i nikada zaboraviti, bio je ugrožen i u opasnosti od Grahovišta, preko Huma, Plavog granapa u Pofalićima i vojne kasarne “Maršal Tito” koja je bila u njegovoj neposrednoj blizini.
Nije slučajno da je prva velika bitka za odbranu Sarajeva 15. i 16. maja 1992. godine Pofalićka, jer na potezu Hum, Pofalići, Titova kasarna, Grbavica, trebalo je presjeći i ugušiti grad te onemogućiti bilo kakvu odbranu. U takvom okruženju, uz pomoć Prve slavne i Druge viteške, suočen sa najvećim izazovom: nabavkom hrane i osnovnih uslova za život, u potpuno blokiranom i sindžirima smrti okruženom gradu, treba voditi firmu i spašavati ljudske živote kao u najnormalnijim okolnostima. Kako se kupovala i dobavljala roba, hrana i sve što treba za ljudski život nadilazi granice znanja i pameti. Jedno je očigledno - direktor Pačariz, koji je imao potpunu identifikaciju sa firmom i svakim radnikom, uživao je neupitan i nepobitan autoritet kod radnika i povjerenje kod firmi u Sloveniji i Hrvatskoj koje su prodavale robu.
Mnogi građani se nezaboravno sjećaju, a i Prva slavna i Druga viteška brigada, kao i porodica Ibrahima još čuvaju potvrde kao zorna svjedočenja o donacijama hrane, ulja, šećera, brašna, robe i drugih potreba za Prvu slavnu, Drugu vitešku brigadu i građane. Nakon okončane agresije krajem 1995. do 1999. firma se poput feniksa vraća u život, vraća i isplaćuje sve dugove i potraživanja iz BIH, Slovenije i Hrvatske. Poslovi se šire, obnavljaju i razvijaju, ali pod udarom neoliberalizma, konzumerizma, globalizacije i prvobitne akumulacije kapitala o kojoj je tako briljantno pisao Marx u “Kapitalu” i ultimativne privatizacije doveden je u pitanje proizvodni, tržišni i poslovni potencijal, ne samo Tržišnog centra u Pofalićima nego svih sličnih centara u BIH. Umjesto njih šire se ogromni tržni centri utemeljeni na stranim investicijama, ali i na stranoj robi.
Tržišni centar u Pofalićima progutao je i potopio Mercator, a direktor centra Ibrahim i svi radnici bez milosti i pardona 1999. bivaju otpušteni sa posla. Najteži uslovi nastaju za Ibru i njegovu porodicu sa većim poniženjem od agresije. Bez obzira na to što se našao na ulici, njegova familija, rođaci, prijatelji i poznanici traže preko Ibrahima zapošljavanje, donacije za obnove kuće. Onakav kakav jeste, Ibro se osjeća postiđen i ponižen što ne može pomoći onoliko koliko je prije pomagao ljude, donosi odluku, prije desetak godina, da se bez ikakve i ičije donacije vrati u svoju Pridvoricu kod Knežine u nazovikuću, od koje ja u životu nisam vidio slabije. Kako piše Tolstoj u “Ani Karenjinoj” kako nikad nijedna nesreća ne dolazi sama, ne samo da je ostao bez posla i na ulici, i Ibrahima i njegovu ženu sustižu teške i velike bolesti i oboje postaju invalidi.
Njegov stariji sin Muris, iako se kao maloljetnik uključio u Armiju RBIH u kojoj je bio ranjen, kasnije kada je završio fakultet i kao istoričar bio je bez ikakvog posla 10 godina. Nije puno drugačija situacija ni sa mlađim sinom Harisom. Kao čovjek koji je potpuno svjestan šta znači toprak, dom, avlija, bašča, vrt, voćnjak, njiva, ćaira, topos, humus, zemlja - narod na teritoriju, domovina - narod u sjećanju i država - teritorijalno-politička zajednica i organizacija utemeljena na ustavu i uređena po zakonima, Ibrahim se od prvog dana uključuje u SDA, prisustvuje Osnivačkoj skupštini 26. maja 1990. u Holiday Innu u Sarajevu i biva član Izvršnog odbora SDA u Sarajevu od konstituisanja do 1996. godine.
Kao skroman i prema sebi veoma strog čovjek, veći dio života je podstanar. Tako je 1982, 1983, 1984. i 1985. stanovao u Boljakovom Potoku kod Abdulaha i Muše Ramić. Posebna i neprebolna žalost za Ibrahima i njegovu ženu Vahidu bila je pogibija unuka od sina na čiju je glavu pala prečka na stadionu u Novom Gradu. Ibrahima i njegovu ženu Vahidu i porodicu nisu zaboravili i pritekli su im u pomoć Rijaset, SDA, Patriotska liga i kolege iz njegove generacije. Ruku na srce, o njemu i ženi najviše se brinula i hizmetila njemu i ženi kćerka Nevzeta. Od nas kolega medresanlija najviše ga je pomagao i o njemu se brinuo imenjak Ahmetagić, koji nije iz naše, nego dvije generacije poslije nas.
Nema više tajni
Pred sam kraj života Mujo Berilo iz naše generacije preko dobrih ljudi našao je besplatan stan za Ibrahima i Vahidu radi liječenja. Na kraju se sjećam riječi jednog američkog oficira koji tvrdi i kaže - nema više tajni i ništa se ne može sakriti. Samo je čovjek i njegovo ponašanje i odnos u određenoj situaciji tajna. Ovu tvrdnju svjedoče hrabrost, dosljednost, principijelnost, patriotizam do tada jednog nepoznatogibrahimanasprammoćnog, poznatog i kasnije velikog ratnog zločinca Miće Stanišića.
Sve što se zove Bosna i sve što Bosni pripada u miru Stanišić podriva, slabi, krade, ruši ugled i povjerenje preko firme čiji je direktor neplaćanjem robe Hrvatskoj i Sloveniji, a kada je nastupila agresija, napada i ruši tu zemlju svim dostupnim sredstvima, dok Ibrahim tu istu zemlju preko svoje firme, Patriotske lige, Armije RBIH i SDA više voli i brani od Stanišića. Nema kompjutera u koji su Ibrahimov patriotizam, domoljublje mogli stati. Na kraju, 9. marta 2024. u subotu po lijepom i sunčanom danu mi smo Ibrahima spustili u mezar i dovu mu proučili. Kur’an kaže: “A ti, o smirena i dobrima ispunjena dušo. Vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On tobom zadovoljan. Pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj” (El-fedžr, 27-30).