Plik na jeziku Fleka od ulja
Iako u kući koju su napustili žive tri ili četiri sedmice godišnje, oni na svakom dolasku brinu o velikim radovima - postavljaju novu ogradu, kopaju bazen, pretresaju krov, zidaju garažu
slatkiše i sitne pare, komšijama pomažu da iscijepaju i slože drva koja su taze istovarena. Pa ipak, te su široke ruke pune grke tuge, jeda i ozlojeđenosti.
Iako u kući koju su napustili žive tri ili četiri sedmice godišnje, oni na svakom dolasku brinu o velikim radovima -postavljaju novu ogradu, kopaju bazen, pretresaju krov, zidaju garažu. Nema dana bez nekog velikog i ozbiljnog posla i to sve u nadi i želji da oni koji su ostali naslute dubinu njihovog džepa. Svakog ponedjeljka i petka kosiće travu (novom kosilicom!), utorkom će pred šupu iznositi alat i vračati šta je dotrajalo, a šta još može da posluži, četvrtkom će ići u sve moguće i nemoguće nabavke... Taj naš tužni gastarbajter koji je došao u zavičaj da odmori radiće sve samo neće - odmarati.
Uvijek će ispod oka gledati sve koje je nekada znao i sa kojima je drugovao loveći slabo ili dobro prikriven podsmijeh. Svakoga dana će sve snažnije vjerovati u to da je zaboravljen, odsječen i prognan. Jedan život je ostavio, a drugi nije pronašao i u tom neskladu njegovo ogorčenje će biti sve veće.
Tamo nisam, a ovdje me nema. Tako je, prije deset i više godina, jedan naš emigrant u Kanadi kazao profesoru i književniku Tihomiru Levajcu i teško da to stanje može tačnije da se opiše.
Prvobitno veselje prilikom povratka u zavičaj uskoro nestaje. Svi ga pozdravljaju, ali ga niko ne zove u goste, pod ladaru, ukraj kotla. Svima je drago što je došao, ali nikome neće smetati ukoliko već sutra krene nazad. Džaba novi automobil, džaba skupocjene torbice opasane oko struka ili nehajno okačene o rame, džaba tableti koje pale svake dvije minute da provjere da li im je nešto stiglo i da pozovu kuma u Australiji koji je, eto, baš prošlog ljeta otvorio fabriku za preradu drveta. Problemi počinju kada konačno shvati da to njegovo perje nikoga ne interesuje.
Naš je iseljenik prvog dana u dvorištu podigao najveći bazen koji je mogao da kupi u obližnjem tržnom centru. Potom je pozvao svu dječurliju iz ulice da se kupaju od sumraka do svitanja. Ali, čim shvati da njegova ništavna ili ogromna zarada nikoga ne dotiče, on će od djece tražiti da prije ulaska u bazen obavezno operu noge, da u bazen ni slučajno ne skaču, da ne prosipaju vodu iz bazena, pogotovo ako je bazen na travi, da se ne gađaju loptama, da mokre peškire odmah stavljaju preko ograde da se suše...
Komšijama iz obližnjih kuća dozvolio je da parkiraju na proširenju prekoputa njegovog posjeda, jer to proširenje, kako je rekao drugog dana, ionako nikome ni za šta ne služi. Ali, kada ga te iste komšije ni šestog dana ne pitaju kada je kupio novi auto, koliko ga je platio i koliko troši na otvorenom putu, zamoliće ih uljudno da se ipak parkiraju na drugom mjestu, jer njemu neprestano dolaze gosti, a i iz njihovog dotrajalog vozila neprestano curi ulje i te fleke sa betona bog dragi kasnije ne opra.
Na povelikom komadu zemlje iza kuće nalaze se dva plastenika. To je naš dobri gastarbajter dao porodici iz ulice pored da sebi nešto posadi i da možda nešto od toga i proda. Tu zemlju niko ne radi dvadeset godina i šteta je da propada kada nekome može valjati, a kome će valjati ako ne familiji koja jedva sastavlja kraj s krajem? I taman što su zapečeni nevoljnici posadili luk i krompir, nadmeni i uvrijeđeni beg im jednog popodneva saopštava kako mu ta zemlja treba, jer je mislio baš na tom komadu sljedećeg proljeća sijati aroniju.
Zvaće policiju!
Djeca iz ulice dan i noć pred njegovom kućom gone loptu ili se igraju žace i lopova i to dobrom povratniku ne smeta prvih dana, ali već treće noći počinju problemi. Prvo djecu moli da budu tiša, potom ih, uz zeru povišen ton, tjera na drugi kraj ulice, a zatim padaju i prve prijetnje. Ako se iz istih stopa ne stišaju, zvaće policiju! Ako lopta samo još jednom preleti njegovu ogradu, izbušiće je sjekirom! Djeca pokunjeno odlaze i ne shvataju zašto se dobroćudni vilenjak pretvorio u mahnitog krvnika.
Ta sorta naših iseljenika ne može da podnese toliku količinu neprihvatanja. Oni svakako nisu više ono što su bili, a niko ne želi da im prizna ono što su u međuvremenu postali. Niko ne vidi njihov znoj i njihovu patnju, niti ko želi da vidi šta je iz tog znoja i iz te patnje niklo i to je ono što njih najviše boli i zbog toga te umiljate ovčice preko noći postaju gladni kurjaci. Svaki put kada neko ne klekne pred njihovim novim džipom i novim telefonom, čir raste. Ako su prvog dana dolaska bili srećni i razdragani, u jutro povratka su mrzovoljni i laki na svađu.
Prije nego što ubace u rikverc i krenu natrag u Švajcarsku, Njemačku i Austriju, još jednom će provjeriti da li su dobro postavili lanac na onom proširenju prekoputa kuće, da li su nevoljnici iz ulice pored uklonili sve dijelove plastenika i da li se juče prelakirana ograda konačno osušila. Desetak minuta kasnije djeca će ponovo goniti loptu po zabranjenom dijelu ulice i samo će par fleka od ulja povremeno podsjećati na nečiju umišljenost da su strane tablice na ganc novom džipu dokaz nečije veličine.
Niko ne vidi njihov znoj i njihovu patnju, niti ko želi da vidi šta je iz tog znoja i iz te patnje niklo i to je ono što njih najviše boli i zbog toga te umiljate ovčice preko noći postaju gladni kurjaci