Jankova pijanstva

Ne znam kako da opišem to tijelo koje se svaljuje čas lijevo, čas desno i vozi, srećom, pustom cestom. Najprije je dovezao mene, a onda krenuo dalje ka svojoj kući. Ujutro je bio na poslu

Upoznao sam bezbroj osoba, muški su preovladavali, a bilo je i ženskih, koji su više ili manje bili ovisni o čašici. Ne upozaravaju džaba medicina i ćudoređe da alkohol nije zdravo ni pristojno piti. Ali znamo da je svejedno oduvijek bilo, a i biće onih koje nešto blažim terminom označavamo kao alkoholičare, a grubljim pijanci ili pijanice.

Bilo je mnogo onih koji su od rane mladosti postali ovisnici i uglavnom su skoro svi junaci tužnih priča. Jedni se nisu nikada ženili (draža i uzbudljivija rakija), drugi su se oženili i ubrzo rastali, dosta je onih koji su umrli a da ni do praga starosti nisu dobacili, bilo je i onih koji su u časovima rastrojstva oduzeli sebi život. Glavni krivac bijaše alkohol.

Ali kako se život pobrinuo za izuzetke, ispričaću priču o nevjerovatnom čovjeku koji je popio hektolitre vina, a eno ga, kažu, živi, prevalio osamdeset. I uz to održao familiju, a u starosti mu sve krenulo da ne može bolje.

Sa Jankom K, markantnim Mariborčaninom, radio sam u redakciji Večera. Bile su devedesete i bilo je zlatno doba te novinske kuće.

Mnoge moje kolege dan su započinjale u kafani simptomatičnog naziva Račka (patka) koja se nalazila u sastavu zgrade redakcije. Većina s kafom, a neki sa alkoholnim gutljajem travarice, viskija ili piva. Pa bi se onda razletjeli po poslovima. Kad ih završimo, evo nas opet u Račkoj. E tad se već može govoriti o derneku pri kojem su kružile runde, vodili se čas ozbiljni, čas zajebantski razgovori. Pili smo manje-više svi, a najviše je bilo vinopija, što je svakako u skladu sa vinorodnom tradicijom u ovim krajevima.

Janko K, markantan sportski novinar sa naglašenim, kao isklesanim crtama lica, blistavim osmijehom, škrt na riječima, bio je omiljen kolega. Pio je špricere brže od svih, ili je čašu eksirao ili je popio iz dva cuga.

Živio je, inače, na periferiji Maribora, vozio automobil i nismo se prestajali čuditi kako se taj čovjek totalno pijan usuđuje sjesti za volan. I još neobičnije: kako nikada nije izazvao ni jedan saobraćajni incident, niti imao neugodan susret sa policijskom kontrolom?!

A kad bi ustao od stola i krenuo napolje, imao sam osjećaj da će svakog trenutka pasti, tako nesigurno je hodao i tako pijano izgledao.

Sutradan se, besprijekoran i vedar, sa svojim blistavim osmijehom opet pojavio na poslu. Ne mogu reći da je Janko pio iz dana u dan, više bih ga mogao smjestiti među one koje imamo običaj nazivati periodičari. S vremena na vrijeme, ali kad se oduzme, baš se oduzme.

I sad ću ispričati sljedeću anegdotu. U zimu ‘96. odredi sportski dio redakcije da na Božićni turnir u Graz idemo nas trojica novinara i fotoreporter. Već navedeni Janko, zatim Peja, Vlado Igor i ja. Janko ostavi svoj auto na parking pored hotela Slavije, mi se potrpamo u redakcijsko vozilo i pravac Puntigam, gdje se u velikoj sportskoj dvorani igrao turnir. Austrijancima, a poglavito stanovnicima Graza, bio je posebno zanimljiv jer se na tom turniru mjerilo rivalstvo dva ljuta protivnika Sturma i GAK-A. Meni glavnu radost predstavljala činjenica da ću sresti Ivicu Osima, čiji blistavi put sa Sturmom bijaše na početku. A rivalstvo gradskih klubova bilo je nalik sarajevskom između Želje i Sarajeva. Trunka tog rivalstva bila je u simboličnoj činjenici da je jedan od legendarnih i u GAK-U omiljenih igrača bio nekadašnji golman Sarajeva Savo Ekmečić, a Sturm je vodio Osim o čijoj klupskoj ljubavi i prošlosti ne treba govoriti.

Velikodušni organizatori turnira poslali su nam deset VIP karata, a nas su bila četvorica.

Rekoh Vladi kod koga su bile karte: “Daj mi tih šest karata”.

“Što će ti?!”

“Da ih prodam.”

Proradio u meni stari nerv, kao u doba kada smo se znali Okuka, Čečo i ja upetljati u poslove tapkaroša, pred nekim od sarajevskih kina, pa krišom prodati koju kartu po skupljoj cijeni.

Vlado me u nevjerici pogledao i dao mi karte. U gužvi pred blagajnom ništa lakše nego prodati karte, uz to još VIP, a po cijeni obične koja je koštala 200 šilinga (cca 30 KM današnjih). Zahvalni kupci okupili se oko mene i da sam imao još ne znam koliko, otišle bi ko halva.

Vratim se nakon nekoliko minuta i kažem da imamo u kasi 1.200 šilinga. Kolege se samo čudile.

Kad smo dobili one trake oko zglavka ruke, otvorila su nam se vrata VIP prostora u kojem se pušilo vino, a stolovi prolamali od hrane i delicija. Razvrstali smo se u strijelce, kolege krenule sa vrućim vinom, a ja u potragu za Švabom.

Već je bio zvijezda, okružen nekim nepoznatim ljudima, ali ipak smo se uspjeli pozdraviti i razmijeniti koju riječ.

“Gdje si, s kim si… haj’ vidjećemo se poslije utakmice”, rekao mi Švabo, a znali smo obojica da od toga neće biti ništa. Jer, oko njega gužva neće prestati, a i moji će reći “haj’mo nazad”.

O samom turniru mogao bih pisati i pisati, ali kako je moj cilj pratiti događanje unutar mog tima, mogu reći da smo svi, a Janko K. posebno, duboko zavirili u čaše vina. Popilo se toliko da smo se, čini mi se, jedva dovukli do našeg automobila i šutke zavalili svako kako je mogao i kako mu paše.

U neko doba Janko K. se sjetio naše kase.

“Igore”, obratio se jedinom trezvenom, vozač je bio, “zaustavićeš nas na autoputu pred granicom u Grali.

Moramo potrošiti ove naše pare koje su kod Tonija.”

I onda smo se zaustavili u Grali (pumpa i restoran) i naručivali i naručivali jelo i piće do posljednjeg šilinga. Svaka nam čast. Možemo popiti i pojesti da ne vjeruješ.

Janko K. predložio je pred Mariborom da me on vozi kući. Kako sam i sam bio pod uticajem pića, nisam reagovao. Ustvari, jesam bio malo pripit, ali Janko?! Jedva se doteturao do auta, ja sam prije toga skoknuo do travnatog dijela da pišam, onda se i on pridružio, a kad smo se vratili, on krene da otvara vrata, zaključano.

“Daj mi ključeve”, kaže mi Janko. “Nemam ja tvoje ključeve.”

“Daj, daj, ne izmišljaj.”

“Ma nemam.”

“Imaš, imaš.”

I tako se nadgovaramo, on se ljulja pored auta, svakog časa će, čini mi se, pasti, ali stoji na nogama i traži ključeve. Nigdje ih ni u džepovima, koje po ko zna koji put pretražuje, ni u torbici, koju nosi sa sobom. Tek u jednom trenutku kaže: “Evo ih”.

Kad je krenuo da piša, on je ključeve utaknuo u bravu i zaboravio.

I onda ta vožnja. Ne znam kako da opišem to tijelo koje se svaljuje čas lijevo, čas desno i vozi, srećom, pustom cestom. Najprije je dovezao mene, a onda krenuo dalje ka svojoj kući. Ujutro je bio na poslu. Penzionisao se ima 15-ak godina. Kupio kuću u jednom selu i niko ga u gradu nije vidio. Oni koji nešto više znaju kažu da dobro i zdravo živi.

Čudo jedno je taj Janko K.