Čuda pored Drine
Jedne noći mi se učinilo da razumijem pseće dolajavanje. Da tačno razumijem šta ko kojem kaže. Svašta je tu čudo
Britanci i njihovi saveznici u ratu protiv Napoleona Bonaparte trijumfalno ušli u Pariz.
1853.
rođen holandski slikar Vincent van Gogh. Jedan od najvećih umjetnika 20. vijeka čije je djelo presudno uticalo na stvaranje novog likovnog izraza u evropskom slikarstvu, slavu je stekao posthumno. Neshvaćen i nepriznat za života, u dubokoj depresiji izvršio je samoubistvo 29. jula 1890.
1856.
u Parizu je mirovnim ugovorom okončan krimski rat, vođen od 1853. između rusije na jednoj i Velike Britanije, Francuske, Pijemonta i Otomanskog carstva na drugoj strani. rusija je izgubila južni dio Besarabije i pravo zaštite balkanskih hrišćana, dok je Otomansko carstvo ekonomski i politički potpalo pod uticaj zapadnih sila.
1987.
Slika Vincenta van Gogha “Suncokreti” prodata je na aukciji u Londonu za 24,75 miliona funti (39,7 miliona dolara).
2002. 2003. 2004. 1492. 1889. 1948. 1993. 2002. 2003. 2003. 2004. 2006.
umrla britanska kraljica, majka Elizabetha. u američkoj državi New York zabranjeno pušenje u restoranima i barovima.
Haški tribunal osudio je miroslava deronjića, bivšeg predsjednika Sds-a u Bratuncu, na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti koji je priznao. umro je u zatvoru 2007. u Švedskoj.
31. mart
kralj Fernando V katolički dao je Jevrejima rok od tri mjeseca da pređu u rimokatoličku vjeru ili da napuste Španiju.
u Parizu otvoren Eiffelov toranj, tada najviša građevina u svijetu. Čelična konstrukcija visoka 300 m postala je jedna od glavnih znamenitosti Pariza. konstruktor tornja bio je francuski inženjer alexandre Gustave Eiffel.
kongres Sad-a usvojio marshallov plan. tim planom, nazvanim po njegovom tvorcu, američkom državnom sekretaru Georgeu marshallu, dodijeljena je pomoć od 15 milijardi dolara evropskim zemljama za obnovu poslije drugog svjetskog rata.
Savjet bezbjednosti un-a donio je, prvi put od početka rata u BIH, odluku kojom je ovlastio Nato da upotrijebi vojnu silu protiv prekršilaca u zoni zabranjenih letova nad BIH. u restoranu u lučkom gradu na sjeveru izraela Haifi u napadu bombaša samoubice poginulo je više od 15 osoba, a 44 su ranjene.
Haški tribunal osudio je mladena Naletilića tutu i Vinka martinovića Štelu na 20, odnosno 18 godina zatvora zbog progona bošnjačkog stanovništva u mostaru 1993. godine. u Potočarima ukopano prvih 600 žrtava srebreničkog genocida koji se dogodio 1995. godine.
Haški tribunal osudio je bosanskog Srbina darka mrđu, koji je ranije priznao krivicu, na 17 godina zatvora zbog ubistva oko 200 bošnjačkih zarobljenika na planini Vlašić u augustu 1992.
ustavni sud BIH utvrdio je da grb i zastava Federacije BIH i zastava, grb i himna republike Srpske nisu u skladu s ustavom BIH, jer krše međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Parlamentima oba entiteta naloženo je da u roku od šest mjeseci usaglase navedene odredbe sa državnim ustavom.
U Mostaru umro Osman Đikić, bh. pjesnik. Poeziju je objavljivao u listovima Bosanska vila, Zora, Behar, Gajret. Izdao je zbirke pjesama “Muslimanskoj mladeži”, “Ašiklije” i “Pobratimstvo”, a autor je i drame “Zlatija”.
U seocetu pored Goražda i Drine od prije izvjesnog vremena živi najpoznatiji bh. pisac i jedan od najslavnijih filmskih scenarista svijeta Abdulah Sidran. Živi uglavnom sam. Vikendom mu iz Sarajeva stiže supruga Sabija Bija, sinčić Tarik i kćerkica Amra. Ponekad ponedjeljkom i Sidran s njima krene u Sarajevo, ali gleda da se što prije vrati u seosku idilu pored Goražda i Drine.
Novopečeni podrinjski “seljak” Abdulah Sidran ne radi i ne zna da radi nikakve seoske poslove. Ali, kao dijete sa sarajevskog asfalta zna da uživa u ljepoti Drine i prelijepog podrinjskog pejzaža, koji je potpuno identičan onom u Zvorniku, u kome je proveo najljepše godine djetinjstva i gdje mu je otac bio “na službenom putu”.
Osvojen mir
Ustaje, uglavnom, rano, šeta obalom rijeke, meditira...
U ovom idiličnom ambijentu, najčešće noću, čita i piše i pri tom sluša simfoniju “Drina”, koja je sastavni dio slovenačke izvedbe njegove drame “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”.
“Za to što ovdje živiš, je li ‘kriva’ prelijepa Drina ili nešto drugo?”, pitam ga.
“Postao sam suviše poznata faca da mi je, na neki način, postalo teško kretati se Sarajevom. Ostario sam, predebeo sam, živci su otanjili. I da nije tako kako jeste, obično čovjek kad se približi starosti, i pametno je i normalno je da se poželi osamiti, da se skloni od onog što je taština javnog djelovanja, taština slave, taština političkog govora.
Konkretno, sa mnom se dogodila ova stvar: ja sam u Sarajevu bio pred deložacijom. Trebalo je da skupim 100.000 maraka, pa da se sa prethodnim stanarima, koji su iz Kanade poslali zahtjev za povrat stana, dogovorim. Ali, nisam mogao skupiti pare. To se riješilo kasnije na drugi način.”
Sidran nije ulazio u detalje svog stambenog rješenja. Uglavnom, svelo se da je, zahvaljujući “dobrim ljudima”, podigao kredit i kupio novi stan, a od onih para, koje nisu bile dovoljne da otkupi stan od “Kanađanina”, odlučio da popravi spaljenu kuću oca supruge Sabije. Sad ima i lijep stan u Sarajevu i ovu kuću u selu kod Goražda.
“Hvala dobrim ljudima da sam dobio pristojan stan (u Sarajevu), pa mi ovo ovdje u Goraždu došlo kao mogućnost da se sklonim od frekvencije javnog života”, kaže Sidran i nastavlja:
“Meni je u Sarajevu teško živjeti i kad nikud ne bih izašao - zbog telefonskih poziva, kojih imam dnevno 80, a da od toga jedva jedan može meni koristiti. Uglavnom od mene nešto ljudi trebaju, u nešto me ugone. A ovdje telefon držim u tajnosti. Osvojio sam jedan mir, jednu ravnotežu, jedno...”
“U prošloj godini sam proveo više od deset mjeseci ovdje, a manje od dva mjeseca u Sarajevu”, objašnjava Sidran dok ulazimo u njegov novi dom kraj Drine, gdje ćemo zvanično, a i nezvanično, razgovarati. “Pa, kad to ljudima pričam, odmah navedem ovu istinitu situaciju. Djeca mi ovdje dolaze vikendom, a onda se ja, ponekad ponedjeljkom, s njima vraćam u Sarajevo goraždanskim taksijem koji je mnogo jeftiniji od sarajevskog.
Pa se jednom dogodilo da sam ušao u kuću, okrenuo jedan telefon, okrenuo drugi telefon... Sjedim za stolom, pogledam po zidovima, po namještaju i shvatam da sam ja tu bezveze, nepotrebno i da ja tu nemam šta raditi. I kažem ženi: “Ženo, bi li se ti ljutila da se ja vratim u Goražde? Šta ću ja ovdje?” “Pa”, kaže, “ako ti je tako, ne bih, šta ću.” I okrenem mobitel onog istog taksiste koji me dovezao i kažem: “Redžo, dokle si došo?” Kaže: “Evo me na Lapišnici.” Rekoh: “Vraćaj se po mene.”
Pa, eto, sad, ne treba mistifikovati. S jedne strane, istinski postoji jedna duboka duhovna potreba za nečim ovakvim, što ide u sferu filozofičnosti. A, s druge strane, postoji i jedan praktični nivo - da sam ja, kao
Bh. režiseru Ademiru Kenoviću dodijeljeno specijalno priznanje francuskog ministarstva kulture, titula Viteza reda umjetnosti i lijepe riječi. srčani bolesnik, u Sarajevu izložen stresovima nepotrebnim, opasnim. A kad sam ovdje, to je svedeno na minimalnu mjeru, pa se ja, dakle, i na takav način pokušavam održati među živima još koju godinu. Mala su mi djeca. Da mi je doživjeti da ih vidim barem u srednjoj školi. To bi bio moj kompletan izvještaj o mom boravištu ovdje.”
“Sigurno ti je ovdje idealno da uživaš u ljepoti Drine i da pišeš?”
“Ovdje, zapravo, ne može a da se ne radi”, kaže Sidran. “Stalno ruka nešto zapisuje. Ja sam gradsko dijete, dijete asfalta i nemam pojma o prirodi. I, uopšte, ne razlikujem stablo od stabla, koje je jabuka, koje je kruška - dok ne vidim plod. Ali, osjećam uzbuđenje, ogromne radosti. Naročito uspijevam, a to bude barem jednom sedmično, ustajati u zoru. Recimo, jučer ujutro sam vidio, isto kao da gledam onom kamerom koja snima usporeno, kako izlazi cvat, prvi, na jednom ljubičastom stablu. Nit je kruška, nit je zerdelija, ne znam ni šta je; daje neki plod.
Vidio sam sunce kako se pomalja jučer ujutro. I to su fenomenalni trenuci.
Mislim da mnogo gube svi ljudi koji ne znaju ljepotu ranog ustajanja. Te trenutke je dao Bog da i budali može postati jasno to čudo svemira i čovjekova mogućnost da ga razabere. Pa, ako ga ne može pojmiti i racionalizirati, barem može punim bićem osjetiti.
Ovdje sam upoznao čudo. Čudo svemira, čudo postojanja, čudo brda, čudo vode, čudo zraka... Pa, recimo, noću, kad pišem, pa zaustavim mašinu, pa na prozoru pušim. Nisam ni znao koliko vrsta ptičijih cvrkuta noću ima. To je potpuno nevjerovatno šta se sve noću oglašava. Jedne noći mi se učinilo da razumijem pseće dolajavanje. Da tačno razumijem šta ko kojem kaže. Svašta je tu čudo.”
Samoća
Sidran na kraju kaže:
“A možda ne treba preskočiti osnovno: samoća omogućava da se dosegnu i one stvari koje u mnoštvu, u gužvi, opkoljeni drugima, ne možemo dokučiti.”
Novinar Oslobođenja Šefko Hodžić je prije dvije decenije posjetio Abdulaha Sidrana, povodom izlaska iz štampe sabranih djela u pet knjiga velikog pisca, u njegovoj kući u selu u blizini Goražda, a potom i u Sarajevu. Hodžić se prisjeća zanimljivih razgovora koje je tada vodio sa Sidranom, koji nas je napustio ovih dana.
Umro francuski kompozitor Maurice Jarre, slavan po muzici u filmovima “Lorens od Arabije”, “Doktor Živago”, “Put u Indiju”, što mu je donijelo i Oscar za filmsku muziku.