Tri dubinke na Mlavi
Jedan od trojice domaćina iznosi štapove za pecanje. Drugi tjera kera i sprema materijal za gulaš, a treći pravi prve uspomene mobilnim telefonom. Dunav je tu Krećemo nazad ka gradu Požarevcu. Požarevačka gospoda znaju da neobično volim zatvore, pa okreću
i zbog koje stradam kao prvi hrišćani. Ko nije noću putovao u autobusu dupke punom baba i to kroz sremske njive, taj zaista nije ni omirisao pakao.
U Beogradu sviće dok čekamo autobus za grad Požarevac. Do prvog busa koji nam treba imamo dva i po sata i valja nekako ubiti toliko vrijeme. Ja sam za laganu promenadu do Kalemegdana, ali Đuma neće ni da čuje. Sjedamo na klupu, grickamo sjemenke, prebiramo neke sitne priče i čekamo. Poslije ispijamo produžene sa mlijekom, slušamo naglaske koji čekaju polazak i nervozno gledamo na sat. Jedni idu za München, drugi za Priboj, treći će prema moru, do Bara ili Herceg-novog, a najviše je onih koji se čežnjivo vraćaju na obližnje ili udaljeno selo. Konačno je sedam i možemo da nastavimo put.
Izlazak iz velikog grada uvijek je muka. Gužve, ubacivanja, nekontrolisana preticanja, zastoji, udesi na raskrsnicama. Autobus dođe na svoje tek kada pozdravi Kaluđericu. Uskoro sa lijeve strane ostaje smederevska Željezara. Dimi se. Prelazimo preko Morave i napredujemo ka požarevačkoj autobuskoj stanici.
Pored koje se nalazi “žensko odjeljenje” čuvene Zabele. Dva sata kasnije smo sa prijateljima na ušću Mlave u Dunav.
Jedan od trojice domaćina iznosi štapove za pecanje. Drugi tjera kera i sprema materijal za gulaš, a treći, najmlađi u toj bratiji, pravi prve uspomene mobilnim telefonom. Dunav je tu, na tri prsta udaljen. Širok kao u ravnici, širok kao u Slavoniji. Prolaze mnogi kajakaši, čini se da je u pitanju neka međunarodna štafeta. Nazdravimo rakijom (kupinovača!), uzmemo opremu i na položaje. Pokazuju nam kako se peca na tom terenu. Plovak i dubinka. Tačnije plovak i specifična vrsta dubinke zvana fider. Olovo, hranilica i udica. Baca se daleko, po sredini matice i još dalje, do lokvanja.
Pedesetak metara nizvodno smjenjuju se šleperi. Sa druge strane Mlave nalazi se pogolemi kamenolom i brodovi jedan za drugim tovare kamen i šljunak. Nailaze i labudovi. I uzvodno i nizvodno. Posljednji put sam bio sa dubinkom nasamo prije dvadeset godina. Možda i više. Plovak sam vidio tu i tamo u međuvremenu, kao i blinker, ali dubinku, alias trzanku alias senk nikako i nigdje. Domaćini nam kažu da Dunav na tom potezu ima gadnu narav. Prva dva metra je goli plićak, nakon toga slijedi devetnaest metara dubine koju presijecaju mnogi virovi.
Peca se na crve. Na gliste, kaže domaćin Bogić, dolazi terpan, pa poslije ne možeš da ga se otreseš. Crve ne voli. Crve voli babuška, voli deverika, voli karaš, a bogami hoće i šaran da udari. Gledam vrhove dubinki kao što sam ih nekada gledao. Čekam da se zatresu. Pokušavam da razlikujem “udar” od plesanja na vjetru. Potežem i vadim.
Jedna babuška, druga babuška, treća babuška. Pred polazak se spušta oluja nad Dunavom. Petnaestak minuta udara i iz neba i iz zemlje. Zamandaljeni smo u vikendaji, jer vjetar nanosi kišu i na natkriveni trem. Dok vjetar udara, a kiša bubnja, odlazim na sprat, da uhvatim bar pola sata sna. Zbog baba i sparine u autobusu nisam ni trenuo, a bez bar malo sna nisam kadar da postojim. Ljetnji tajfun uskoro prolazi i dan privodimo kraju.
Sutradan na drugu stranu, ka Homoljskim planinama, uzvodno uz Mlavu. Koja je tek u donjem toku plovna. U gornjem je to bistra, planinska rijeka puna pastrmke i klena. Neki podaci govore da izvor Mlave nikada nije do kraja istražen i da predstavlja najdublji izvor jedne rijeke u Evropi. Na pola puta do izvora Mlave nalazi se manastir Gornjak za koji ipak nismo spremni. U stijeni se nalaze isposničke ćelije i pomalo mi je žao što sam u šorcu i što ne mogu da ih vidim.
Čudo od jela
Drugi domaćin, onaj koji tjera kera, priča nam o Homoljskim planinama, o tradiciji toga kraja, o običajima lokalnog stanovništva. Veli kako je to nekada bio siromašan kraj i kako su mnogi tek u vojsci prvi put vidjeli hljeb. Do tada su jeli proju, čorbu od šljiva i ren. Jelovnik koji je pred nama je, srećom, drugačiji. Sve je na njemu poznato: Karađorđeva, ćevapi, pastrmka. Biram homoljski komplet. Čudo jedno od jela! Tri dana da ga jedeš, pa i četvrti da ga ponovo naručiš. Kačamak uz koji dolazi brdašce pršuta i sira, a nakon toga stiže na kajmaku preprženo svinjsko meso i crvena paprika.
Krećemo nazad ka gradu Požarevcu. Požarevačka gospoda znaju da neobično volim zatvore, pa okreću auto na tu stranu. Zabela je ogromna, preogromna. Što bi rekao Luka: Ne d’o bog nikome. Bus za Beograd polazi za dva sata, a onaj za Banju Luku za tri i po. Provjeravam bateriju na telefonu, u nadi da će izdržati bar do Brčkog. Nervozan sam kao bijesna džukela, jer vozač ne haje za autoput, oduševljen sremskim selima i Pavlovića ćuprijom. Iz Modriče ne udara na Derventu preko Šešlija. Skreće na Podnovlje. Staje i pred kuće. Patim se kao čovjek i u toj patnji se sjetim druga koji je zapisao da pravo putovanje počinje tamo gdje prestane udobnost. Istinu je rekao. Uz dodatak da se svako putovanje najbolje po povratku poznaje.