Pogubni duh devedesetih

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Ratni ciljevi ostali su preobučeni u kožuhe mira, da bi čim su se stvorili novi uslovi, bili zbačeni i reaktivirani

Djeluje zlokobno i strašno sa kojim intenzitetom je u ovom vremenu sada u retorici i političkim narativima kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu prisutan pogubni duh devedesetih godina prošlog vijeka. Iako stvari naizgled nisu u potpunosti takve, koraci koje poduzimaju različiti akteri unutar zemlje i okruženja, svojim osnovnim linijama, mada nešto ušminkanijim, ali ne manje prijetećim i odvratnim, djeluju kao da se ništa nije promijenilo u posljednje tri decenije. Kao da se ni u kom smislu nije odustalo od onih proklamovanih ciljeva koji su Jugoslaviju vodili u brutalno urušavanje i rastakanje, a njene narode u zločinjenja velikih razmjera. Duh devedesetih se, doima se, samo privremeno bio uspavao, gušen je pritiscima izvana, nekako sapinjan i osujećivan, da bi se sada kako se globalne prilike mijenjaju, počevši od vremena početka rata u Ukrajini, iznova rasplamsala ista ona mračna pomjeranja koja su nas i vodila u krv i glib posljednje decenije dvadesetog vijeka. Drugim riječima, ako je u nekom trenutku u minulom vremenu možda i djelovalo da stvari i odnosi idu u pravcu normalizacije života i prilika, sada to, u novoj konstelaciji snaga, djeluje kao apsolutno retrogradno vraćanje na sve one nerazriješene sukobe sa kojima se nismo u pravo vrijeme i na pravi način suočili.

Ponovno vraćanje na repertoar sukobljavanja oko zločina, krivice i teritorijalnih pretenzija jasno nam poručuje da se u vremenu kakvog-takvog mira nije poduzelo ništa istinski utemeljeno u želji da u regionu nekadašnje zajedničke zemlje postojimo ne kidišući i ne smetajući jedni drugima. Odnosno, ratni ciljevi ostali su preobučeni u kožuhe mira, da bi čim su se stvorili novi uslovi, bili zbačeni i reaktivirani. Sada se poduzimaju široko rasprostranjene akcije, potpomognute različitim globalnim akterima, koje za cilj imaju unošenje nemira, te kalkulišu mogućnostima novih teritorijalnih rasparčavanja i premetanja. Pomenuto pitanje suočavanja ostaje kao temeljni kamen spoticanja koji nam još jednom visi nad glavom. Sve što je rađeno na pomirenju i zbližavanju, toliko je krhke prirode da je dovoljno samo da se nekoliko figura na uvijek užarenoj tabli Zapadnog Balkana pomjeri pa da se sve krene još jednom urušavati na onaj dobro poznati način. Dakle, odsustvo stvarne volje da se ne zadire u one bolne rane koje nam još stoje otvorene, da se one umjesto zacjeljivanja dodatno povređuju, nadvija se kao mračan oblak nad nama.

Sudeći prema onome što sada imamo na djelu, čini se kako ni jedna od strana koja ima svoje interese ovdje zapravo nije ni u jednom trenutku razmišljala o tome da ovaj prostor jednog dana zaista treba učiniti normalnim, bez mogućnosti bilo kakvih novih trvenja i pokušaja ugrožavanja mira. Ostavljanje Bosne i Hercegovine u zapećku Evrope, kao nefunkcionalne zemlje, ogrezle u etnonacionalnom partitokratskom ludilu, te omogućavanje da se njome kalkuliše kao regionalnom monetom za potkusurivanje i za diplomatsku trgovinu, ostalo je naša najveća nesreća. Onemogućavanje građanima ove zemlje da žive svoju normalnost i egzistiraju van okova strašenja i manipulacije pretvorilo nas je u trajno krhko područje, sa potpunom neizvjesnošću i zebnjom u pogledu onoga što nam budućnost donosi. Kada to kažem, ne mislim nužno da će trenutne diplomatske akcije kojim smo podvrgnuti nužno producirati sukobljavanja, jer sreća u nesreći jeste da nas je sve manje i da smo sve nesposobniji, ali postojanje u uslovima u kojima nam se neprestano iznad glave kroje odijela po mjeri koja ne odgovaraju našem unutrašnjem biću porazno je i frustrirajuće. Jasno je da mi sami od sebe jesmo toliko mali i nemoćni da je teško oduprijeti se svim onim silama koje vide interese da ova zemlja trajno ostane razvaljena, sa tendencijom njenog potpunog survavanja, ali jednako porazno djeluje činjenica da mi kao zajednica još uvijek nismo uspjeli proizvesti ni minimum konsenzusa o razlozima svog postojanja i sebi samima u ovoj zemlji. Umjesto traženja onog minimuma koji nas povezuje, dopustili smo sebi da se sve radikalnije dijelimo i udaljavamo, da funkcionišemo kao nedonošče u raljama velikih premetačina, bez stava i bez cilja. Kao takvi, potpuno smo izloženi na milost i nemilost onima koji žele da BIH sa svime što ona jeste prestane postojati.