Planeta Sarajevo

Ako ova pjesma i nije vrhunac onoga šta sam ja umio u pjesništvu, ona je, sigurno, strahovito jak literarni dokaz o stanju našeg duha u tom vremenu, govorio je Sidran

Sidran je jednu od svojih najboljih pjesama “Planeta Sarajevo” napisao za jednu noć, a prvi put je odrecitovana 5. februara 1994. godine uz Sarajevski gudački kvartet, koji je izvodio Šubertovu “Smrt i djevojku”. Tad se, na Markalama, dogodio najveći masakr u Sarajevu. Koncertu je prisustvovao i predsjednik RBIH Alija Izetbegović, koji je saznao za masakr, ali nije prekidao koncert. Evo kako je tekao naš razgovor o toj pjesmi i koncertu.

Maestro Šabanagić

“Planeta Sarajevo”. “Vidim da si je napisao 1. februara 1994. godine, a nju je nekoliko dana kasnije izveo Sarajevski gudački kvartet”, kažem.

I uvijek vrhunski, i uvijek najbolje. Pa sam za svečani, taj stoti koncert molio da im se da svečana sala u Predsjedništvu. I odabrali u spomen Suadi Dilberović Šubertov gudački kvartet ‘Smrt i djevojka’, gdje nema recitativa.

To je muzika, kvartet gudački! A Dževad je... Treba njega pitati - otkud je njemu došla ideja da je potrebno dodati koju riječ uz to muziciranje. Pa je došo meni:

’Bi li ti, Avdo, mogo što napisati što bi glumac recitovo dok mi to sviramo?’ Došo je na vakat. Da mi je došo tri dana ranije, bezbeli da ne bih mogo. Vjerovatno mi je dao desetak dana fore. A ja sam zamolio, pošto volim muziku, nisam u tom

E, onda se tamo zbiva tako kako se zbiva. Dragan Jovičić, fenomenalni glumac, kazuje strašno. Ja sam u publici. Alija je u prvom redu. I mi smo vidjeli: ‘Ša, šu!’ Ulazi Naida Sušić, koja je bila nešto, šef protokola, šta li, i nešto šapće Aliji. Pa opet dođe! Nešto smo osjetili. I čuli smo mnoštvo sirena, policija, Hitna pomoć... Nešto se napolju događa, nije normalno.

Onda se to završilo. Aplauz, normalno. Divan kvartet. Divan Jovičić. Ustajem i ja, pa im plješćem. Bio sam u sedmom redu. Bila je moja žena sa mnom. Bio je Ademir Kenović. Bila je Miranda.

A onda Predsjednik, Alija, kaže takve... I on je plako tada, što se pokazalo nedavno na promociji posthumne njegove knjige. Nije cio snimak. Ja sam upamtio da je on plako i da nije krio suze, što mi je pojačalo ljubav. Neka! Bolji su koji plaču, nego oni koji mogu da ne zaplaču.” “Imaš tamo sjajne stihove:

’Zar da djevojka u ruku ljubi...’ Kako dalje ide?”

Sidran: “...kosca smrtonosca? Čujete li kako plače:

’Smrti, nemoj me uzeti.’”

“Imao si u vidu Suadu Dilberović, a i druge?”

Rat je počeo 1995.

Sidran: “Ne, nisam razmišljao o tome, nego sam trago po enciklopedijama ko je Šubertu dao to ‘Smrt i djevojka’. Zašto mu se to tako zove? Pa sam našo ime nekog njemačkog potpuno anonimnog pjesnika, koji je Šubertu... Muzika je muzika. Šta mu sad znači ‘Smrt i djevojka’? Volio bih da znam. I u Enciklopediji sam našo. Čovjek se zove potpuno nekim rimskim imenom, ko Klaudijus, tako nešto.

Drugo mi je bilo važno. Nisam, dakle, pomišljo na Suadu. Pomišljo sam na nepravdu, strašnu. Tada su i naši patrioti upotrebljavali termin rat. A ja nisam smatrao, ni sad ne smatram da je to bio rat. Rat je u Bosni počeo 1995. godine, kad je odbrambena strana napravila neku organizaciju, šemu, vojsku, komandu, stekla nešto tehnike da može biti protivnik onome... A kad se počelo nešta i oslobađati, vraćati, to je bio početak rata. Ali, ha je počeo, oni ga zaustaviše.”

Novinar Oslobođenja Šefko Hodžić je prije dvije decenije posjetio Abdulaha Sidrana, povodom izlaska iz štampe sabranih djela u pet knjiga velikog pisca, u njegovoj kući u selu u blizini Goražda, a potom i u Sarajevu. Hodžić se prisjeća zanimljivih razgovora koje je tada vodio sa Sidranom, koji nas je napustio ovih dana.