Književnički recep prevazilaženje rat
Šta nam u svojim romanima poručuju Andrić, Selimović, Drašković i Albahari? Je li lijek u zaboravu i/ili oprostu? Ako nije, postoji li alternativa?
obziromnaizrazitobogatojužnoslavenskoiskustvosukobljavanja i ratovanja i s njima nesminovnopovezaneljudsketragedije,nimalonečudidasurat, stradanja i svakovrsna zla često tema književnih djela na južnoslavenskim jezicima. Nekoliko takvih djela spada među nagrađivana i najčešće citirana, koja su po stepenu uticaja na tzv. intelektualnu elitu izuzetno značajna, posebno onih naših pisaca starije generacije kao što su Krleža, Selimović, Andrić, koji su i izvan našeg jezičnog područja i poznati i hvaljeni, te uglavnom pozitivno percipirani kao antiratni. S druge strane, neki poznati autori, kao i samanjihovadjela,odavnosupredmet kontroverznih intelektualnih rasprava - u njima neki čak vide i uzrok i povod žestokim sukobljavanjima, kako u kulturi, tako i u politici. Velibor Čolić (rođ. 1964), bosansko-francuski pisac, čak će reći da je rat 90-ih nusproizvod idejnog rata koji se vodio najprije na polju nacionalnihknjiževnosti,ističućinegativnu ulogu tzv. nacionalnih pisaca poput Dobrice Ćosića (Edinburgh World Writers’conference,veliborčolić“the warriors’ cry – Nationalist literature”).
U bitkama i pred bitkama
U društvu pisaca čija su djela okvalificirana retrogradnim, nacionalističkim, pa i ratnohuškačkim mnogi vide, primjerice, Ivana Aralicu kao pandan na hrvatskoj strani, a sarajevski pjesnik Goran Simić, netom poslije rata 90-ih, identificirat će na bošnjačkoj strani kao nacionalistu i šovinistu pisca Nedžada Ibrišimovića. Među ovakve “nacionalne pisce” još davno prije rata 90-ih uvršten je i Vuk Drašković (rođ. 1946), autorromana“nož”iz1982.godine,jedne od najčitanijih i najuticajnijih knjiga na našim prostorima, ma koliko se sporili o njenoj književnoj vrijednosti, stilističkoj brutalnosti ili istinitosti u njoj obrađenih događaja.
Tako na poleđini izdanja iz 1998. godine beogradski izdavač piše kako je “romanom ‘Nož’ Vuk Drašković progovorio o decenijama skrivanom genocidu koji su, za vreme Drugog svetskogratanadsrpskimnarodom,počinile hrvatske i muslimanske ustaše”. Ova knjiga je u godinama prije krvavog raspada Jugoslavije doživjela brojna izdanja i u bibliotekama mlade nadolazeće srpske elite, studenata i intelektualaca,
Dok Selimović, govorom Ahmeta Šabe kao svog alter ega, svjesno zagovara zaborav s ciljem “da djeca ne pjevaju pjesme osvete”, za Andrića je zaborav zla u stvari već stvarnosna činjenica, “jer da nije, ono se ne bi moglo ponavljati”