Tri vrijedne osobe iz Orašja
Na dan održavanja naučno-stručne konferencije “Islamska kultura i tradicija u Orašju od sredine 19. stoljeća do danas”, a povodom obilježavanja 160 godina otkako su muslimani naselili Donju Aziziju ili današnje Orašje, poslije ikindija-namaza, pred džamijom Azizijom, prilazi mi momak (a vidio sam da je bio i na podne-namazu), jedan od prisutnih na Konferenciji, i veli (s priličnom dozom ponosa): “Mehmed-efendija, kojeg ste danas u izlaganju spomenuli, je bio moj pradjed (djedov otac).”
Momak se zove Dino Arpadžić. Taj njegov ponos svojim pretkom, efendijom džamije Azizije, me je nagnao da napišem ovaj članak o jednom imamu, jednom mujezinu i jednom džematliji te džamije.
Mehmed-ef. Muminović (1910-1976)
Kada se Osman-ef. Kavazović pripremao za sličnu konferenciju prije deset godina, u istom gradu, obrađujući imame džamije Azizija u tom dijelu naše Bosne i Hercegovine, upravo mu je Dino, e-mailom (10. 10. 2012.), dostavio podatke o svom pradjedu. U dostavljenim podacima stoji da je Mehmed-ef. porijeklom iz Vražića kod Čelića. Rođen je 1910. godine. Završio je medresu u Brčkom. Na službi u Orašju se spominje i prije 1930. godine a od 1936. je i zvanično drugi muallim dvogodišnjeg mekteba u Orašju, srez brčanski (Rj. br. 3066/36). Kasnije će obavljati i dužnosti imama i hatiba, a jedno vrijeme i dužnost sekretara Odbora IZ Orašje.
Bio je vrstan pedagog. Djecu je znao tako dobro pripremiti za izvođenje programa povodom mubarek noći da je bilo dovoljno da on samo bude prisutan i prati, zajedno s ostalim džematlijama i roditeljima, a djeca bi izvela kompletan program. Njegova je obaveza bila da održi dobar ders tim povodom.
Ima jedan zanimljiv događaj koji dovoljno govori i o nivou uključenosti džematlija u rad džamije kao i njihovom visokom poznavanju vjerskih dužnosti i običaja, uključujući tu i poznavanje učenja Kur’ana.
Naime, 7. 7. 1935. godine, u početnim godinama njegove muallimske karijere, održan je mevlud i proučena hatma Musi Ćazimu Ćatiću i doktoru Safvet-begu Bašagiću. U svemu tome je glavnu ulogu imala Dobrovoljna vatrogasna četa iz Orašja. Kako piše “Islamski svijet” (1935, IV, 156, 4) u 10:00 sati “puknule su prangije, što je bio znak, da treba ići u džamiju, koja je bila puna ehalije. Članovi Dobrovoljne vatrogasne čete, njih osamdeset, učili su džuzove. Do podne je Hatma proučena za duše neumrlih naših književnika i pjesnika. Dovu je proučio mualim Mehmed-ef. Muminović. U podne je bila puna džamija džemata a mahfil pun žena. Poslije klanjanog podne-namaza Mevludi-šerif na našem jeziku, učili su Mehmed-ef. Muminović, Ibrahim-ef. Hadžiomerović, Sulejman-ef. Hadžiomerović i Sulejman-ef. Džafić, a ašere i kaside učili su softe Behram-begove medrese iz Tuzle. Vefati nebijji učio je lijepim i umiljatim glasom Sulejman-ef. Hadžiomerović. Dobrovoljna vatrogasna četa u Orašju je priredila mevlud u dobrotvorne svrhe a prihodi su namijenjeni za popravak klupa i krečenje mektebi-ibtidaijje...”
Ova slika dovoljno govori o džematu Azizije džamije u Orašju u to vrijeme, ali i o radu njihovih tadašnjih imama i muallima.
Mehmed-ef. je penzionisan 1971. godine. Iz dva braka, djeca su mu: Sabira, Sead, Muhidin (Dinin djed), Mejrema i Seid. Na ahiret je preselio u julu 1976. godine i ukopan je u Orašju.
U rukopisu jedne medžmue (bilježnice) s ilahijama, kasidama, munadžatima i nekim sufijskim sadržajima, čiji je vlasnik bio Mehmed-efendijin mujezin Ibrahim-ef. Hadžiomerović, desetak ilahija je prepisao neko ko se potpisao s Mehmed ‘Ajni, u itikafu, 25. augusta, 1946. godine. Postoji vjerovatnoća da su on kao imam a Ibrahim-ef. kao mujezin bili zajedno u itikafu, te bi Mehmed Ajni mogao biti Mehmed-ef. Ovo je samo pretpostavka za koju za sada nemamo pouzdanih dokaza.
Ibrahim Hadžiomerović (1878-1970)
Ne samo Mehmed-efendiji, nego i brojnim imamima prije njega, još od 1895. godine, mujezin je bio Ibrahim-ef. Hadžiomerović. Mujezinio je u džamiji Aziziji u Orašju gotovo 80 godina. Tu je dužnost zvanično preuzeo od oca, mada je počeo mujeziniti i ranije kada je imao samo osam godina. On tvrdi: “Moj pramdeda, rahmetli Sulejman sin rahm. Hadži Omerov bio je još u Užicu kao mujezin u Čaršijskoj džamiji, a njega je, po njegovoj smrti, u tom zvanju naslijedio njegov sin, a moj djed, rahm. Ibrahim Н. Omerović i služio je 53 godine neprekidno kao mujezin; ovoga je opet po njegovoj smrti, u tom pozivu naslijedio njegov sin, a moj otac, rahm. Sulejman, koji je u Orašje doselio kao “muhadžir” iz Užica, god. 1862. i po naslijeđu, bio imenovan iz Carigrada od sultan Aziza ukazom Berata za Azizije džamiju u Orašju i tu je dužnost vršio neprekidno od 1862. do 1895. god. Mog rahm. oca sam naslijedio ja i tu dužnost mujezina obavljam od god. 1895.” (Gajret list, 1931: 23). Za svoj mujezinluk nije tražio naknadu jer je želio očuvati mujezinsku tradiciju porodice. Iza njega, kratko vrijeme, je mujezin bio njegov sin Sulejman.
Kada su 1950. godine obnavljani dekreti službenicima IVZ, Ibrahim-efendiji je ponovo odobreno (Rj. br. 282/50) vršenje mujezinske dužnosti u Aziziji džamiji u Orašju, srez Brčko.
Ibrahim-ef. je svoju vjersku naobrazbu nadograđivao individualnim radom učeći i jezike, a volio je i pisati. Objavio je veliki broj stručnih članaka iz oblasti vatrogastva. Primarno se bavio trgovinom (manufakturna i mješovita roba) i od tog posla obezbjeđivao egzistenciju, ali je bio izuzetno aktivan u svojoj društvenoj zajednici. Bio je jedan od osnivača “Gajreta“i “Narodne uzdanice”, osnovao je prvu “Građansku čitaonicu” s bibliotekom. Orašje je u to vrijeme preko njega, kao zastupnika poznate mađarske firme “Hofer i Šranc” (Matijas Hofer i Johan Šranc) dobilo prvi bicikl, gramofon, šivaće mašine, oraći gvozdeni plug i druge poljoprivredne mašine. Godine 1927. osniva prvo vatrogasno društvo sa savremenom opremom, odbor Crvenog krsta itd. Može se slobodno reći da je sav svoj život posvetio dobrobiti svoje sredine, a ostajući dobar i iskren musliman.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da Ibrahim-ef., u svojim poodmaklim godina, slijedeći tradiciju svojih predaka, postaje derviš kaderijskog reda, a i njegov rahmetli otac je bio šejh ovog derviškog reda. Oni koji su ga dobro poznavali kažu da je to vrijeme provodio u ibadetu i čitanju knjiga koje nikada nije napuštao i nikada nije žalio dati novac za dobru knjigu. Tu ljubav je prenosio i na svoju djecu. I u svojim devedesetim godinama je mogao čitati bez naočala. Smrt njegove voljene Derviša-hanume uvećala je njegovu dervišku ljubav prema onom svijetu. Umrla je 22. februara 1970. godine, a on nepunih šest mjeseci iza nje, 11. augusta. Imali su istog šejha.
O njegovim tesavvufskim aktivnostima svjedoči navedena medžmua (bilježnica) koja je ostala iza njega, a sadrži veliki broj derviških ilahija na četiri jezika (arapski, turski, perzijski i bosanski), kaderijski vird, dnevnu inabu, dovu poslije zikra, neke naznake o kategorijama nefsa, o evlijama i sl. Na prvoj stranici bilježnice nalaze se, na arapskom jeziku, podaci o Ibrahim-efendiji kao vlasniku. Potpisao se kao derviš, šejh-zade, Ibrahim Edhem Nadži Hadžiomerović – Orašje. Ubilježen je datum: 10. 6. 1946.
Hamdo Mehmedalić (1921-2005)
Jedan od posebno zanimljivih džematlija džamije Azizije bio je hadžija Hamdo Mehmedalić (drugi Dinin pradjed, otac njegove nene Nađe). U džamiju je počeo odlaziti još u dvanaestoj godini i ostao joj je vjeran sve do svoje osamdeset pete u kojoj napušta ovaj svijet. Nije ga u tome ometala ni funkcija direktora, ni ordenje rada koje je primio, ni kada je bio potpredsjednik Skupštine opštine...
Prvi put je došao u harem džamije, negdje 1932. godine, onako djetinje radoznalo, ali kada je mujezin Ibrahim-ef. Hadžiomerović zaučio ezan, nije mogao odoljeti nego je uzeo abdest i ušao klanjati. S mujezinom Ibrahimom ga, osim džamijskog prostora, vežu još neke aktivnosti. Jedna od njih je i vatrogasno društvo. Tu su obojica
dali značajan doprinos. Ibrahim je otišao s ovog svijeta kada je hadžija Hamdo imao 50 godina.
Mnogo je čitao. Najviše vjerske knjige. Neke tekstove je prevodio s arapskog i turskog jezika, što svjedoči njegovu učenost. Svojoj djeci je ostavio u amanet da poštuju svaku vjeru, ali da se ponašaju u duhu svoje. Bio je zaposlen, još kao rukovodilac firme, ali ni jedna džuma nije mogla proći bez njega.
Svoju ljubav prema drugima je pokazivao na različite načine, prema djeci posebno. Djeca, koju je na putu prema džamiji redovno darivao bombonama, su ga zavala babo. Takav je bio i s komšijama, poslovnim kolegama i radnicima. Vrijedan, sposoban a skroman. I divan suprug i otac. S Džemila-hanumom ima djecu: Nađu (Dinina nena), Nedžada, Fadilu i Aidu.
Kada je 1983. godine tadašnji reisul-ulema Naim-ef. Hadžiabdić sa svojim saradnicima boravio u Orašju iskoristio je priliku da posjeti i SO. U njegovoj pratnji na ovom prijemu bili su (kako piše Preporod, XIV, 12, 5-7) predsjednik Vrhovnog sabora IZ Fadil Imamović, predsjednik Starješinstva IZ dr. Ahmed Smajlović, tuzlanski muftija hfz. Husein-ef. Mujić, predsjednik Odbora IZ Orašje Hamdo Mehmedalić i imam Salim Kanlić. Iz te vijesti saznajemo da je hadžija Hamdo jedno vrijeme (zvanično ili nezvanično) obavljao i dužnost predsjednika Odbora IZ. Znatno je doprinosio radu tog odbora, iskustvom i savjetima, a bio je učen i školovan, učio je mukabele, mujezinio kada treba itd. Brinuo se o organizaciji zijareta ša’ri-se’adeta u Lejlei-kadru svakog ramazana. Bio je uposlenik, a jedno vrijeme i direktor, fabrike duhana u Orašju. Jedan od rijetkih u bivšoj Jugoslaviji koji je bio na tako visokoj funkciji a nije bio član Partije. I još se javno izjašnjavao kao vjernik.
Zanimljivo je da u njegovoj bilježnici, pronađenoj nakon smrti, nalazimo nekoliko kur’anskih dova s prevodom na bosanski jezik i izbor nekoliko ajeta nakon kojih stoji pridodat refren: Allah, ja Allah, Hu Mevla (Allah, o Allah, On je Gospodar). Isti taj refren nalazimo i pri kraju navedene medžmue, a sličan i u ilahiji br. 10. To ukazuje na mogućnost da je i Hamdo nekada bio dio društva koje se okupljalo oko Ibrahima-efendije, kao najstarijeg među njima, na zikru i sohbetu. U džamiji ili u njegovoj kući čardakliji.
Izdvajanje ova tri zanimljiva insana iz Orašja i iznošenje samo nekih podataka o njima je skromni doprinos upoznavanju ovog vrijednog gradića na Savi i njegovih mještana, posebno džematlija okupljenih oko džamije Azizije. Poziv je to mladim istraživačima, posebno Orašanima, da se više pozabave svojim zavičajem i njegovim ljudima, nekada i sada. Poziv je to prvenstveno za one koji su u svojim porodicama imali, ili još imaju, članove koji su na neki način vrijedni pažnje vezano za džamiju i Zajednicu. Poput Dine spočetka ovog priloga.