Ruganje, ismijavanje, klevetanje, kuđenje i davanje pogrdnih i ružnih nadimaka ljudima
Podle i pogubne zamke za ljudsku misao, govor i ponašanje (22)
„Ovjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni kojima se rugaju bolji od onih koji im se rugaju! A ni žene drugim ženama, možda su one kojima se rugaju bolje od onih koje im se rugaju. I ne klevećite i ne kudite jedni druge, niti zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno i griješničko ime nakon vjerovanja! A oni koji se ne pokaju, takvi su pravi silnici, mračnjaci koji sami sebi čine nepravdu i nasilje.“(Hudžurat, 11)
Iako se sura Hudžurat sastoji od svega osamnaest ajeta na dvije i po stranice, najviše ajeta u toj suri govori o šejtanskim otrovnim i razornim bombama koje rastaču, razaraju i uništavaju međuljudske veze i odnose kao što su: ponižavanje, ismijavanje, ruganje, podrugivanje, klevetanje, davanje ljudima ružnih nadimaka, neutemeljena sumnja i sumnjičenje što vodi u smutnju, uhođenje, praćenje i cinkarenje ljudi, mržnju prema i među ljudima.
Ta sura upozorava vjernike u šestom ajetu da budu krajnje oprezni, svjesni da kada im fasik-čovjek koji ne preza ni od kakvih grijeha, donosi i saopštava bilo kakve vijesti o bilo kome, posebno o braći vjernicima, da svaku njihovu riječ na svaki dostupni način provjere, da ne bi nesvjesno i u neznanju naletjeli na koru od banane pa se zbog toga u životu kajali.
Navedeni 11. ajet na početku teksta iz sure Hudžurat skreće pažnju na tri rak-rane koje udaraju na čast, dostojanstvo, dignitet, integritet, ponos, subjektivitet i identitet čovjeka. To su: ruganje i ismijavanje ljudi, kuđenje i klevetanje ljudi i davanje ljudima pogrdnih i ružnih nadimaka. Na arapskom jeziku glagol sehire znači rugati se, ismijavati i šaliti se na tuđi račun o tuđem trošku.
Kur’an je jasan i izričit la jeshar kavmun min kavmin – neka se nikada ljudi jedni drugima ne rugaju i neka jedni druge ne ismijavaju. Glagol lemeze znači udariti, odgurnuti, a kada je riječ o bil-kelami – govoru prema i među ljudima znači klevetati, koriti, grditi, prigovarati, ružno govoriti, ogovarati, podrugivati.
Ponižavanje, ismijavanje i šala na tuđi račun o tuđem trošku naziva se suhrijjetun. Klevetnik, kritičar, prigovarač, ogovarač i podrugljivac na arapskom se naziva lemmaz. Evo upozorenja u Kur’anu: „Teško svakom klevetniku, podrugljivcu i ogovaraču, koji blago zgrće, broji i prebrojava ga, misleći da će ga njegovo blago vječnim učiniti. A ne valja tako nikako i nikada.“(Humeze, 1-4)
Glagol tenabeze s prilogom bi znači međusobno izdijevati ružne i pogrdne nadimke i davati jedni drugima ružna imena kojima će se ljudi smijati kao što su: nosonja, krivousti, klempo, uhonja, zguro, šepo, žmiro, smrco, krakonja, glavonja, ćoro, gluhonja, razroki, niski, dugi, trbonja, debeli, mršavi.
Da li oni ljudi koji daju i izmišljaju nadimke razmišljaju i shvataju da oni hakarete, nagrđuju i vrijeđaju čovjeka - insana, Allahovo najsavršenije stvorenje koje je Allah učinio halifom - povjeriteljem i imamom - prvakom u i među – u stvorenim svjetovima i stvorenjima. Osoba koja daje ružne i pogrdne nadimke na arapskom se naziva nebezun / enbazun.
Ko se na bilo koji način ruga, ismijava, ponižava, kudi, kleveće, grdi, ogovara, prigovara, neutemeljeno kritikuje, kori, vrijeđa, šali na nečiji račun, daje ljudima ružne i pogrdne nadimke i ako im se podruguje mora biti svjestan Poslanikovih savjeta i upozorenja: „Musliman je muslimanu brat. Ne smije mu nepravdu činiti, ne smije ga ponižavati – nahakaretiti i ne smije ga napuštati i na cjedilu ostaviti.“(I.P.H, 1489)
„Musliman je muslimanu brat: neće mu nikada nepravdu i nasilje činiti, neće ga napustiti i na cjedilu ostaviti, neće mu slagati niti će ga poniziti i nahakaretiti.“(I.P.H, 1490)
„Musliman je muslimanu brat: neće mu nipošto nepravdu i nasilje činiti, niti će ga uznemiravati i na cjedilu ostaviti. Onome ko bude pomagao svome bratu da savlada nevolje i podmiri svoje potrebe, Allah će ispuniti želje i otkloniti mu njegove nevolje. Onome ko bude olakšao muslimanu kakvu tegobu, Allah će olakšati njegove tegobe na Sudnjem danu. Onome ko pokrije muslimanu neku sramotu, Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu.“(I.P.H, 1491)
Velika je stvar, velika je korist i sevab pokriti, prikriti i prešutjeti neku ličnu slabost, sramotu i mahanu, jer će u tom slučaju Allah takvog čovjeka nagraditi, sačuvati i pokriti njegovu sramotu. Narodna mudrost kaže ni drveta bez grane ni insana bez mahane. Nikakvi su insani oni koji tuđe slabosti i sramote pretvaraju u svoje vrline i krijeposti i koji tuđe grijehe upisuju sebi u sevabe.
Svevišnji Gospodar u Kur’anu skreće pažnju i upozorava: „Uistinu, oni koji vrijeđaju Allaha i Njegova Poslanika, Allah ih je prokleo i na Ovome i na Onome svijetu i pripremio im je prezrenu i ponižavajuću kaznu. A oni koji vjernike i vjernice, samo zato što su vjernici i vjernice, vrijeđaju, a oni to ni po čemu ne zaslužuju, tovare na sebe i svoja leđa veliku klevetu i očiti i pravi grijeh.“(Ahzab, 57,58)
Rana, uvreda, poniženje, kleveta, ruganje, ismijavanje, potvora, pokuda, podruga, ujedanje za srca i uvreda na dušu nikada ne zarasta i ne prolazi. Jedan arapski pjesnik davno je pjevao Džerahatus-sinanu lehel-tijamu ve la jeltamu ma džerehal-lisanu - Rana koja se ne nanese jezikom, ukoliko čovjek ustane živ će zarasti, a rana koja se nanese jezikom ona nikada ne prolazi i ne zarasta.
Ne kaže narod bez razloga i povoda - U jeziku je i jed i med. U jeziku je i slast i propast. Jezikom se ljudi mogu savjetovati, podučavati, sporazumijevati, razgovarati i upućivati, ali i napadati, vrijeđati, kuditi, ponižavati, ismijavati, klevetati, grditi. Preko jezika, ovisno šta se preko njega govori i priča, vode dva puta. Jedan u džennet, drugi u džehennem.
Svakom čovjeku je darovana sloboda i slobodna volja da sam izabere jedan od ta dva puta. Poslanik je muslimane i ljudski rod upozorio na važnost i bitnost međuljudskih veza i odnosa: „O pravovjernici! Bojte se Allaha, budite plemeniti i pravedni između sebe i prema drugima. Ljudi, vaši životi, vaša imovina i vaše časti neka vam budu sveti i neupitni. Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to djelo ruši. Mi ćemo doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad. Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro. O smrtnici! Bojte se Boga koji vas je sve stvorio po istom životnom principu, čovjeka i ženu od kojih se umnožilo čovječanstvo.“
(Posvećeno H. B.)
Služiti nekome ili nečemu znači svim bićem biti predan i posvećen istom. Stepen služenja se postiže, potvrđuje i demonstrira bez obzira na izazove, čvrstinom vjere i nepresušnom ljubavlju. Zadobivena ljubav povezuje i učvršćuje osjećanja i uvjerenja kojima se otvaraju vrata čovjekova dobra i nade.
Danas želim kazivati, tačnije pisati o nečemu što me izvjesno vrijeme ispunjava, inspiriše, pokreće i drži. Mišljenja sam da bi bilo neljudski to prešutjeti i ne primijetiti. Riječ je o dobru, o ljudskoj dobroti. To treba ljudima obznaniti.
Kada pišem kao banjalučki muftija, po logici stvari je za očekivati da opisujem događaje i da se javljam iz Banje Luke. Nadam se da znate da je Banja Luka još uvijek tužan i uplakan grad. Ni sam ne znam do kada će to stanje trajati, a potrajat će, sigurno. Zato vam kazujem o dobru koje vidim, čujem, osjećam i slušam. Biti slijep i gluh na to dobro i dobrotu znači biti izvan ljudskog sureta, insanijeta. Važno je za života biti čovjek, biti insan i tokom života sačuvati ljudskost.
Ovo je priča o jedinstvenoj penzionerki i o njoj želim da vam pišem. Kao većina penzionera i ona je krhkog zdravlja, usporenog pokreta, dostojanstvenog hoda, dalekog pogleda, istančane želje za kazivanjem, ali ne i za dokazivanjem. Lijepo se nosi i uredno izgleda. Društvo joj čine kolegice koje dugi niz godina poznaje. Njena šetnja gradom je poput sjene, koja prati iznureno biće. A njen ulazak u kuću, stan, je ulazak u kutak njene velike sreće, životne radosti i uspomena koje samo ona zna i osjeća. Pri susretu ako joj se javiš, pitaš je za zdravlje, bit će joj drago. Ako pak to ne uradiš, neće ti zamjeriti. Jer, ona obično utone u svoje misli i razmišljanja. Čas odmara, čas priča sa svojom unučadi koji su negdje daleko u bijelom svijetu, a čas se sjeća šta treba kupiti odnosno uraditi kao dnevnu obavezu i potrepštinu.
Ta penzionerka od svake primljene penzije odvoji određeni iznos i uplati na blagajnu za potrebe rada Medrese. Po njezinom kontinuiranom dolasku, mi koji opslužujemo Medresu, tačno znamo kada je bila penzija. Dolazi po suncu, kiši, snijegu i vjetru. Kazali bismo, dolazi po vremenu i nevremenu, ali ne odustaje. Njezina smirenost i skrušenost nas svaki put iznova ohrabri i osnaži saznanjem da nismo sami. Sigurno da ona i njena uplata za Medresu povezuje niti svih onih žena, njenih prethodnica koje su svojom odgovornošću i plemenitošću u kućama, stanovima, porodicama, ulicama čuvale svjetlo vjere u ovom gradu.
I ne samo to, ona svojim postupcima, plemenitošću i dolaskom u Medresu pokazuje i osvjetljava Put dobra živućim sugrađanima.
Polazi od sebe, a ne kao neki koji polaze od drugih. Kao individua, ona pruža podršku i daje doprinos za obnovu duhovnog života i stanja u skladu sa svojim mogućnostima. To je veseli i čini je sretnom. Svojim činom i gestom zamjenjuje one koji su prosuti diljem svijeta, pa ne stižu doputovati do svog voljenog grada da ugrade ciglu dobra, hajra, da ne presuši ono što je vjekovima egzistiralo i krasilo njihovu rodnu grudu. Svjesna je da valja nešto za života raditi, uraditi i ostaviti iza sebe. Ona prati istinu, to je njen cilj i smisao života. Geslo, svakom pomoći, nikom ne odmoći i nikog ne povrijediti i ne poniziti je njena vodilja u životu. Na taj način pokazuje i potvrđuje svoju ljubav prema voljenom gradu.
Zato u šetnjama gradom vidi radost i živost mladosti - učenica i učenika. Zna da ulice bez djece i omladine daju sliku pustog grada. Iz njenih postupaka vidi se da poštuje i cijeni roditelje čija se djeca školuju u Medresi jer tim činom čine veliku žrtvu i hajr za ovaj grad. U njenim očima se prepoznaje treptaj ljubavi prema ovoj djeci. Kao da kaže: volimo djecu, ovu djecu našeg grada. Poštujmo spremnost muderrisa i profesora da sa svojim porodicama, djecom žive u istom. Taj prizor je vraća u blisku banjalučku prošlost, kada su muderrisi i alimi krasili, uljepšavali ovaj grad i ostavili vidne tragove svoga djelovanja. Ona zna da se kroz takav pristup i na taj način potvrđuje istinska ljubav prema ovom gradu.
Poslanik Muhammed, a.s., veli: “Ko ne poštuje starije i ne pridaje važnost mlađima, nama ne pripada.”
P. S.
Kada vam neko bude kazivao, govorio o Banjoj Luci, zapitajte ga, a kada si to ti bio u Banjoj Luci?!