Vjersko-kulturni identitet Bošnjaka Kosova
Gotovo da nema niti jednog vjersko-tradicionalnog ili bilo kakvog događaja a da na tom skupu ne bude mevludsko učenje, tako da, neodvojivi vjerski identitet Bošnjaka Kosova je mevlud i on se prakticira u svim dešavanjima.
Mevludi su izvanredna prilika za davetsku misiju imama. Toliko mevlud ima posebno mjesto kod Bošnjaka Kosova da često na njima prisustvuju ljudi koji su ostali pri komunističkim idealima ili oni koji uopšte ne prakticiraju islam, ali prisustvuju mevludu smatrajući ga tradicijom. Mevlud je, ne samo u djelovima bošnjačke zajednice, nego i u djelovima albanske i drugih zajednica igrao veliku ulogu u očuvavanju islama na Kosovu tokom povijesti, a najviše u periodu komunizma. Mevlud su komunisti smatrali nacionalnom tradicijom i nisu ga svrstavali u vjerske obrede. Pa se tako putem mevluda u vremenu komunizma islam čuvao, pa čak i jačao vjernike. Mevlud je i danas aktivan u krajevima bošnjačke zajednice i uči se gotovo u svim značajnijim dešavanjima. Mevlud je dobio oznake običaja koji se kod Bošnjaka priređuje u različitim periodima godine i vezuje se za različite značajne događaje. Mevlud kao tradicija obilježava se kako u džamijama tako i u kućama. U džamiji se uči u nekoliko slučajeva. Povodom obilježavanja rođenja Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Potom, povodom otvaranja novih džamija i također u obilježavanju odabranih noći. Dok se u kućama uči povodom odlaska na hadž; rođenja djeteta, tj. prinove u kući; useljenja u novi dom; otvaranja lokala ili prodavnice; najčešće se uči za umrle i to nakon sedmog, četrdesetog dana ili godine od same sahrane. Također, uči se na veseljima, prije obrezivanja djeteta ili svadbenim veseljima.
Mektebi i hatma-dove
Mektebi i hatma-dove su nešto posebno što identifikuje Bošnjake Kosova, gotovo sve džamije po svim mjestima bošnjačke zajednice održavaju redovnu mektepsku nastavu, i tako na proljeće ili ujesen skoro u svakom selu održavaju se zajedničke ceremonijalne hatma-dove. Što se tiče organizacije mekteba i tradicije hatma-dova, Bošnjaci Kosova u ovom segmentu nemaju premca na Kosovu, i svi im zavide na organizaciji mekteba i skupova.
Ramazan, zajednički iftari i proslava Bajrama
Mjesec ramazan je poseban i odabrani mjesec u islamu. U svakoj bošnjačkoj kući vrše se pripreme za doček mjeseca ramazana. U mjesecu ramazanu Bošnjaci Kosova su dosta aktivniji, ali također su i džemati aktivniji. U mjesecu ramazanu džamije su ispunjenije klanjačima. Običaj je također da se u džamijama uče i ramazanske mukabele, po jedan džuz dnevno. Taravih-namaz se klanja u svim džamijama bez iznimka. Taravih-namaz u svim mjestima se obavlja kroz dvadeset rekata i po tradicionalnom običaju malo brže od standardnog.
Poseban doživljaj u mjesecu ramazanu su iftari, pogotovo oni zajednički. Tradicija posljednjih godina jeste da se skoro u svakom džematu organizuje makar jedan zajedniči iftar na kome prisustvuju desetine, ponekad stotine, pa čak u pojedinim džematima i selima i čitavo selo organizuje zajednički iftar. Također je tradicija da se prije iftara organizuje vjerski program Kur’ana, ilahija i kasida. U mjesecu ramazanu na područja Kosova se obilježavaju noći Lejletul-kadra i Lejletu-bedra, često se pripremaju programi Kur’ana, ilahija i kasida i obilježavaju se ove dvije posebne noći. Tokom mjeseca ramazana, pogotovo u posljednjoj trećini dijeli se pomoć socijalno ugoženim porodicama, udjeljuje se zekat i sadakatul-fitr. Bošnjaci Kosova u ovom segmentu su svjesni davanja zekata i sadakatul-fitra i to u apsolutnoj većini rade tako što ga usmjeravaju Islamskoj zajednici. Može se reći da je ova tradicija u mjesecu ramazanu zauzela posebno mjesto kod Bošnjaka Kosova, i tako prakticirajući svake godine postala dio bošnjačkog kulturno-vjerskog identiteta.
Bajram je posebna radost svakog vjernika, tako da nema Bošnjaka koji mu se ne raduje. Prije dolaska bajramskog praznika pripremaju se kolači, čitava kuća se čisti i priprema za bajramsko veselje, kupuje se najljepša odjeća i obuća. Bošnjaci praktikuju tradiciju da obiđu svoju porodicu tokom bajramskih dana i tako makar jednom godišnje provedu vrijeme u druženju sa svojom bližnjom i daljnjom porodicom. Kada su dani Kurban-bajrama, također praksa Bošnjaka je da žrtvuju kurbane i većinom ih čitave poklanjaju. Bajram čestitaju riječima: Bajram šerif mubarek olsun; ili: Hairli ti Bajram (dok na lokalnom ili tzv. seljačkom: Airljija ti Bajram) itd.
Šerijatska vjenčanja, svadbe, rođenje djeteta, akika, sunećenje (obrezivanje) i narodna nošnja
Šerijatska vjenčanja se uglavnom događaju prije veselja. Ukoliko se to ne dogodi prije svadbe, onda se u prisustvu imama zajedno s porodicom odvija šerijatsko vjenčanje tokom svadbene ceremonije. Dvije porodice se okupe, dadnu dozvolu, odluči se mehr u prisustvu svjedoka, sve to zapiše i na kraju se prouči dova. Ili se često prije veselja odlazi u Islamsku zajednicu i tamo obavi čin šerijatskog vjenčanja gdje ujedno dobijaju i vjenčani list. Veselja su na ovim prostorima baš raskošna, gdje se poziva mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Kod Bošnjaka Kosova se slabo praktikuje akika, većinom se pozove uža porodica i tako kafom i nekom drugom poslasticom počaste gosti ili se prouči mevlud. Akika nije baš rasprostanjena, pojedini je rade ali su to izuzeci. Novorođenčetu se na desno uho izuči ezan, dok na lijevo ikamet, zatim mu se prouči dova za zdravlje i bereket itd. Što se tiče sunećenja, tj. obrezivanja, ovo je bila dosta istaknuta tradicija pa su se pravila velika raskošna veselja, gdje bi bila pozvana mnogobrojna rodbina, ali posljednjih godina ova tradicija se počela gubiti, pa često mladi obrezuju svoju djecu u ranoj fazi života, prouči se mevlud, dova i tako se u krugu porodice sve završi. Također je tradicija da se tokom obrezivanja uče tekbiri. Pojedina bošnjačka sela imaju tradiciju da kolektivno obrezuju djecu u čitavom selu. Dakle, u periodu od dva do tri dana se kolektivno obrezuju sva djeca uz zajedničko seosko veselje i zajednički ručak. Prije 2000. godine ovaj problem je bio puno istaknutiji, ljudi su zbog velikih svadbi i neimaštine te drugih problema odlagali obrezivanje svoje djece, pa su ih obrezivali veoma kasno. Dešavalo se da dijete napuni deset, pa čak i petnaest godina. Ali s vremenom ova loša tradicija je nestala, sada je rijetkost vidjeti odraslo dijete a da nije obrezano.
Kulturno naslijeđe Bošnjaka Kosova uglavnom se veže kroz ono vjersko. Narodna nošnja u opštini Prizren i Dragaš kod Bošnjaka ima veliku umjetničku vrijednost i ljepotu. Ona pripada balkanskom tipu i djelimično je još u svakodnevnoj upotrebi. Međutim, val evropeizacije u pogledu odijevanja zahvatio je i ovaj kraj, mada se tradicionalna nošnja dobrim dijelom još održava. Veću pažnju u tom pogledu pokazuje ženska nošnja, dok je muška podložnija promjenama. Ženske dimije i mahrama su u svakodnevnoj upotrebi kod starijih i udatih žena. Djevojke i mlađe udate žene također nose dimije šarolikih boja, ali u novije vrijeme ne nose mahrame. (Saliji, 2013)