Srpski projekt u BiH svojim riječima – presretnuti telefonski razgovori srpskih lidera

Udecembru 1991. godine u Predsjedništvu SFRJ – koje su u tom trenutku sačinjavali samo članovi iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine – održan je sastanak između članova tog „krnjeg“Predsjedništva i predstavnika Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sastanak je imao samo jednu temu: dolazak i raspored snaga Ujedinjenih nacija u Republici Hrvatskoj, planiran za početak iduće godine u skladu sa odredbama mirovnog plana u kojem je posredovao Cyrus Vance u svojstvu posebnog izaslanika Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Pokušavajući da preduprijedi raspravu, član krnjeg Predsjedništva iz Srbije, Borisav Jović, objasnio je logiku odluke o prihvatanju primirja i rasporeda snaga UN-a, nakon mjeseci intenzivnog sukoba između lokalnih srpskih snaga i JNA na jednoj, i zakonitih oružanih snaga Republike Hrvatske na drugoj strani.

„Mi, ustvari, sada sa ovim, obezbeđujemo da nam Ujedinjene nacije čuvaju naša dostignuća; da mi prestanemo da ratujemo i da političkim sredstvima rešavamo dalje sudbinu... Dakle, ovo je sada jedna `kopča’ – da se od sada, pa nadalje, jednim sigurno mukotrpnim putem, političkim, konačno obezbedi volja naroda bez ratovanja. Korišćenje ovog predaha, u ovom trenutku je za nas izuzetno veliko i važno, jer preseca sve mogućnosti intervencije sa strane“, naveo je Jović, iznoseći pred svoje sagovornike suštinu srbijanske i srpske strategije u kontekstu raspada bivše Jugoslavije.

Jović je na ovaj način govorio i drugdje – u Skupštini Republike Srbije, između ostalog – ali to je u najboljem slučaju bio eho. Istinsko zavjereničko jezgro tog plana činili su prvi ljudi Srbije i Srba u BiH, odnosno Hrvatskoj. U najgrubljim crtama, u središtu srpskog projekta u bivšoj Jugoslaviji nije bila otvorena agresija, nego mobilizacija, opremanje i moralna i materijalna podrška srpskom stanovništvu u drugim jugoslavenskim republikama s ciljem nasilnog otcjepljenja iz novoformiranih i priznatih država. Druga faza trebala je biti metodična i sistematska kooptacija i integracija zauzetih dijelova u srbijanski pravni, politički i ekonomski prostor. Danielle Conversi definisao je ovu strategiju kao „secesiju iz centra“, u pristupu koji se temelji na tvrdnji da secesija ne mora obavezno biti periferni fenomen, nego također može biti pokrenuta iz centra. Ovaj pristup objašnjava proces u kojem „snažan nacionalni pokret djeluje iz jezgra ili dominantne nacionalnosti“u multietničkom kontekstu. Prema Conversiju, kada o tome govorimo treba uzeti u obzir četiri različita aspekta secesionizma: a. antagonistička ili suprostavljena legitimacija – napad na legitimitet postojeće države, i zalaganje za alternativnu državnu strukturu; b. antikonstitucionalizam – zahtjev za radikalne izmjene ili odbacivanje ustavnog poretka postojeće države; c. etnicizam – viđenje etničkog jedinstva kao vrhovne vrijednosti, nadređenog vrijednosti države; iredentizam – akcent na teritorijalnom ujedinjenju sunarodnika u jednu državu.

Strategija za provođenje ovog plana u djelo imala je dva kraka. Očuvanje iluzije Jugoslavije bilo je srbijanskom rukovodstvu potrebno da bi pridobilo neodlučne elemente u najvažnijoj jugoslavenskoj instituciji, branitelju ne samo zemlje nego i političkog poretka prema postojećem Ustavu. Srbijansko političko rukovodstvo je na taj način preuzelo politički i strateški centar i doslovno preotelo strukture savezne vlade s ciljem preuzimanja političke inicijative i vojne premoći, ako ne i potpune dominacije, potrebne za provođenje plana. U isto vrijeme, Srbija je direktno ili ponovo putem JNA naoružavala srpsko stanovništvo i putem srpskih političkih predstavnika u drugim republikama – prije svega Hrvatske i Bosne i Hercegovine – provodilo politiku koja je odricala legitimitet novim državama.

Ovaj članak fokusiran je na taj aspekt srpskog projekta – kako su srbijanski i srpski politički lideri u Bosni i Hercegovini izveli secesiju iz centra, odnosno preuzeli savezne i republičke institucije i kakve je to posljedice imalo na dinamiku događaja nakon proglašenja nezavisnosti. U središtu nastojanja da se rekonstruiše relativno zanemarena epizoda raspada Jugoslavije, članak se fokusira skoro isključivo na jednu grupu dokumenata – transkripte – audio snimci također postoje – presretnutih telefonskih razgovora ključnih ljudi srbijanskog i političkog rukovodstva bosanskih Srba.

Transkripti potiču iz arhive Međunarodnog krivičnog suda za bivšu

Jugoslaviju (MKSJ) i korišteni su kao dokazni predmeti na suđenjima protiv cijelog niza ključnih učesnika srpskog projekta u Bosni i Hercegovini, poput Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Jovice Stanišića, Biljane Plavšić... Nekoliko je prednosti korištenja sudskih dokumenata u istraživačke svrhe, od kojih su najvažniji istražiteljski i drugi standardi koji daleko prevazilaze akademske standarde. Tužiteljstvo MKSJ uvelo je u dokazni materijal 245 telefonskih razgovora – ukupan broj je veći – koje je u predvečerje napada na Bosnu i Hercegovinu snimila Služba državne bezbjednosti Republike Bosne i Hercegovine (SDB RBiH). Transkripte su na sudu autentificirali službenici SDB BiH koji su i sami bili uključeni u snimanje. Razgovori su snimani u periodu između maja 1991. godine i početka marta 1992. godine i to je istovremeno i vremenski okvir na koji se odnosi ovaj članak.

Operativni politički program

Tokom pregovora o budućnosti jugoslovenske zajednice, platforma Srbije temeljila se na jednoj, jedinstvenoj, državi. Kako je kriza odmicala, platforma je sve više evoluirala u ideju o jednoj, jedinstvenoj srpskoj državi. Platforma koju je u periodu raspada Jugoslavije artikulisao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, nastala je u interakciji nekoliko tipova aktera, političkih stranaka, inteligencije i državnih institucija. Učešće inteligencije je naročito važno u ovom procesu, jer je inteligencija u stanju „re-educirati publiku putem konstitutivnih diskursa koji su u stanju re-artikulisati identitet publike, kulturni okvir i istorijske reference“, i u tom procesu u stanju normalizovati i masovno nasilje. Srbijanska inteligencija ključnu je ulogu u tom smislu odigrala u procesu kooptacije i stavljanja pod kontrolu srpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj za račun političkog rukovodstva Srbije. U govoru održanom u Budvi u junu 1989., svega nekoliko mjeseci nakon „ustavnih promjena“u Srbiji – Dobrica Ćosić je rekao da su Srbi u „brionskoj Jugoslaviji“nejednaki, diskriminirani, eksploatisani i predmet šovinističkog terora, asimilacije i prisilnih migracija. Po Ćosićevim riječima, Srbi su prije svega morali da se odreknu Jugoslavije i jugoslovenstva.

Bio je to poziv na „re-aranžiranje“Jugoslavije, ali uz važnu napomenu – da važeće granica između republika nisu legitimne, jer su sa propašću komunizma izgubile istorijski osnov. Štaviše, po njemu, četvrtina od ukupnog broja Srba bi u slučaju priznanja republičkih granica ostala izvan Srbije, u BiH i Hrvatskoj, izložena „srbofobnim ideologijama.“Ćosićeve sentimente dijelio je i Mihailo Marković, bivši urednik Praxisa koji se priključio Socijalističkoj partiji Srbije i služio kao jedan od njenih vodećih ideologa. Marković je takođe pozivao na odustajanje od Jugoslavije i na koncentrisanje napora na ostvarenje „životnog projekta“u skladu sa srpskom snagom i „potrebom za slobodom“.U Markovićevoj viziji Jugoslavije, Bosna i Hercegovina bi ostala dio jugoslovenske federacije, dok bi Hrvatska mogla i da se otcijepi, ali bez teritorija na kojema žive Srbi. Jedan od vodećih srpskih istoričara Milorad Ekmečić je raspad Jugoslavije smatrao egzistencijalnim pitanjem za srpski narod. U novembru 1989. Ekmečić je izjavio da će „srpski narod“formirati svoju državu ili putem očuvanja Jugoslavije ili izvan nje, jer imaju istorijsko pravo na državu, ali da je očuvanje federativne Jugoslavije „jedini uslov da ovo područje ostane civilizovano“. Šta to znači, bilo je jasno već tada.

Potrebno je nekoliko napomena u vezi sa ovim izjavama, jer su od važnosti za pojavu srpskog projekta u Jugoslaviji. Srpska nacionalna inteligencija smatrala je – i smatra i danas – da su Jugoslaviju uspostavili Srbi i da je samo Srbi mogu i uništiti. I ako njihove želje ne budu poštovane, cijela zemlja će prestati da bude „civilizovana“i potonuti u masovno nasilje.

I pored toga što je izjave inteligencije često mogu uzeti s rezervom i kao puste želje, treba imati na umu da su ovi pojedinci – i ne samo oni – imali nesrazmjerno veliki uticaj na srpsku politiku u bivšoj Jugoslaviji. Njihove ideje i pogledi inkorporirani su kao politički principi cijelog niza srpskih političkih organizacija u Jugoslaviji nakon uvođenja višepartijskog sistema. Oni su imali i direktan uticaj na stranačke i političke lidere koji su ih rado konsultovali. Više kao ilustracija, jedan od nekoliko razgovora između Radovana Karadžića, predsjednika Srpske demokratske stranke i Dobrice Ćosića, akademika i pisca, „oca nacije“.

“Vi ste, vi, vi ste, stvarno da upotrebim tu kategoriju, Vaša politika je egzistencijalna. Vi završavate jedan istorijski proces. (...) Jugoslovenstvo ima dva sadržaja, ima ujedinjenje Južnih Slavena i ima ujedinjenje Srba (...) Ujedinjenje Južnih Slavena je propalo, ali ujedinjenje Srba nije, istorijski, sad se istorijski dovršava ili gubi.”

Na koncu, inteligencija u Srbiji i kod bosanskih Srba je kao društveni akter vrlo aktivno radila na artikulaciji sveobuhvatnog nacionalnog programa tokom devedesetih. Štaviše, tokom devedesetih održana su i dva „kongresa srpskih intelektualaca“, jedan u Sarajevu

1992. i drugi u Beogradu 1994. godine.

Ukratko, ključne ideološke tačke srpskog projekta u Jugoslaviji – i shodno tome u BiH – su da a. Srbi imaju pravo da formiraju svoju nacionalnu državu unutar historijskih i nacionalnih granica; b. u slučaju da Jugoslavija ne može biti sačuvana, nova država sastojaće se od Srbije, Crne Gore i dijelova drugih jugoslavenskih republika sa srpskom većinom; c. u novoj državi neće biti mjesta za neprijatelje srpskog naroda.

Akteri – političari, pisci, pjesnici

Operacijom SDB BiH bile su obuhvaćene vjerovatno desetine ljudi. Ali, broj, vrsta i frekvencija međusobnih razgovora ukazuje na to da se u zavjereničkom jezgru nalazilo vrlo malo ljudi. Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik su najčešće razgovarali međusobno. I pored toga što nije bilo nikakve dileme da je Milošević stvarni lider, bilo je jasno da je Karadžić ipak malo više od pukog sljedbenika. I pored toga što su često razgovarali telefonom Milošević je Karadžića oslovljavao sa „ti“, dok je Karadžić koristio formalnije „Vi“. Kako kaže Robert Donia, njihov odnos bio je kombinacija „kolegijalnosti i takmičenja“u kojem su pokušavali zadiviti jedan drugog. Ali, nije bilo ni dileme da Milošević ne smatra Karadžića sebi ravnim. Od svih drugih učesnika u razgovorima, Karadžić, pak, samo Momčila Krajišnika, tadašnjeg predsjednika Skupštine SRBiHsmatra ravnopravnim sagovornikom. Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića, tadašnje članove Predsjedništva smatra profesorskim dosadnim, iako postoji jasna razlika u odnosu sa Koljevićem, čija mu pažnja godi i Biljane Plavšić koju smatra i nesposobnom da radi posao za koji je izabrana. U svakom slučaju, ni Plavšić, ni Koljević nisu smatrani dijelom najuže grupe koja je donosila odluke. U razgovorima, u čijem se središtu nalazi Karadžić – ponajprije zbog toga što se upravo on nalazi u središtu operacije presretanja razgovora – učestvuju i brojni drugi. Od Dobrice Ćosića i Gojka Đoga, preko načelnika Službe državne bezbednosti Republike Srbije Jovice Stanišića do nižerangiranih zvaničnika SDS-a, kao i tadašnji SDS-ovi članovi Vlade Republike SBiH, ali i živopisni tipovi poput bivšeg načelnika Trebinja, Božidara Vučurovića. Razgovori koje je presrela Služba državne bezbjednosti SRBiH u izvjesnoj mjeri govore ponešto i o Karadžićevom način upravljanja. I pored toga što su pojedinci u hijerarhiji SDS-a, a kasnije i regionalnih srpskih entiteta, imali slobodu da donose odluku na temelju lokalnih okolnosti, Karadžić nije dopuštao napuštanje bazičnog, strateškog opredjeljenja. U tome je, kako se vidi iz razgovora, najviše problema imao u Bosanskoj krajini, čije je rukovodstvo bilo pod uticajem Milana Martića i Milana Babića – Karadžić jednog naziva budalom, a drugog glupanom – i shodno tome u nekoliko navrata umalo pokrenulo proces formalnog ujedinjenja tzv. Republike Srpske Krajine i tzv. Autonomne regije Krajina.

Strategija – Srbija u jugoslovenskoj koži

Telefonski razgovori članova srbijanskog i rukovodstva Srba u Bosni i Hercegovini su između ostalog i indikacija evolucije operativnog političkog programa koji su sa intelektualcima zajedno definisali političari. Profesionalni političari, poput Miloševića i Karadžića nisu stajali po strani, ali nema nikakve sumnje da su od ljudi poput Ćosića, Ekmečića, Markovića i drugih dobijali savjete, smjernice i ohrabrenje. Strategija je, kao što se vidi iz njihovih međusobnih razgovora proizlazila iz programa: za Srbe nije bilo moguće da se odreknu Jugoslavije. I pored toga što je opozicija u Skupštini Srbije godinama zahtjevala jasnu artikulaciju srpskog velikodržavnog ili državnog programa, Milošević je odbijao da promijeni temeljni pravac svoje i Karadžićeve politike. Karadžić je to, pak, objašnjavao liderima SDS-a, koji nisu razumjeli njegovu suzdržanost u odricanju od Jugoslaviju.

Karadžić je takve razgovore vodio sa nedisciplinovanim rukovoditeljima SDS-a u Bosanskoj krajini i međusobnim takmacima, Radislavom Vukićem i Radoslavom Brđaninom, predsjednikom banjolučkog SDS-a i potonjim predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Dva dana zaredom, 19. i 20. maja 1991. umiruje zavađene frakcije, između ostalog objašnjavajući Brđaninu potencijalne posljedice po srpsku stvar ako se karte otkriju prerano: „Oni jedva čekaju to, oni to traže da čitavom svijetu pokažu da su Srbi ti koji razbijaju Jugoslaviju i da dobiju legitimitet za napad na Krajinu, da dobiju ovog Aliju protiv nas za napad na Bosansku krajinu i da dovuku Evropske oružane snage tu...“. Samo dan kasnije umiruje Vukića, uvjeravajući ga da je „svaki dan u kontaktu“sa Miloševićem i da sve ide po planu.

Karadžić i Milošević redovno su se konsultirali tokom pregovora lidera šest republika o budućnosti jugoslovenske zajednice između marta i juna 1991. godine. Isto tako, Milošević je Karadžića informisao, onda kada je nalazio za shodno, i o toku mirovnih inicijativa, uglavnom onih Evropske zajednice i UN-a od ljeta 1991. do proljeća 1992. godine.

U jednom od najranijih njihovih snimljenih razgovora, Milošević prenosi Karadžiću vlastite ocjene sa sastanka predsjednika šest republika. Razgovor potom skreće u raspravljanje o detaljima njihove, zajedničke političke platforme, te namjera predsjednika Predsjedništva SRBiH, Alije Izetbegovića. Razgovor ne reflektira samo njihovo zajedničko viđenje jugoslovenske krize, nego i mjesta Bosne i njenog „muslimanskog“stanovništva u budućoj državi. Karadžić se izjašnjava protiv podjele BiH, dok Milošević dodaje da stav SDS-a treba da bude

„protiv cjepanja i da tražite da Bosna ostane u Jugoslaviji“. Karadžić špekulira da je Izetbegovićev plan da

„pomoću Hrvatske izađe iz Jugoslavije, jer bi on htio jednu enklavu (...) islamsku“, ali da „se sad zaklanja iza države građana i tu ide s komunistima pod ruku“. Milošević lakonski odgovara da to nisu „komunisti nikakvi, to ti je ovaj islamski fundamentalizam“.

Do jula 1991. godine, kristalizira se vizija rješenja jugoslovenske krize, koju Milošević iznosi u jednom razgovoru sa Karadžićem:

„Nemaju onu više šta da rade, sad smo mi na potezu... Oni `oće da se otcepe... To je jasno i treba ih pustiti da se otcepe... Sad je samo pitanje otcepljenja po liniji koja nama odgovara... što se Slovenije tiče, ja bih ih odmah pustio. Da idu odmah, a ovi drugi kad se s nama razgraniče.“

Motiv (i strategija) „amputacije“„nesrpskih“teritorija, odnosno dijelova Jugoslavije za koje Milošević i Karadžić nisu smatrale da pripadaju Srbima ponavlja se i u njihovim budućim razgovorima. Nekoliko sedmica kasnije, njih dvojica se doslovno podsmijevaju Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske.

„Zamisli, juče je izgovorio da se linija razdvajanja napravi na granicama Hrvatske. Na granicama Hrvatske niko se ne tuče. Nego se tuku... tamo, unutra Hrvatske, na obodima srpskih krajeva“,

kaže Milošević.

Srbijanski lider uzgred otkriva i da sa rukovodstvom Republike Hrvatske ima i druge odnose i teme za razgovore osim zvaničnih:

„Hrvati stalno traže dogovor sa mnom. Sa Franjom mogu da se dogovorim, ako ćemo njegovu šemu, mogu da se dogovorim za pet minuta. Za pet minuta.“

U septembru 1991. godine pod okriljem Europske zajednice otvorena je Mirovna konferencija o Jugoslaviji, o čijem sadržaju Milošević redovno obavještava Karadžića i već tada se čini kako strategija amputacije nesrpskih teritorija počinje davati rezultate. Naime, 26. septembra Milošević kaže Karadžiću da je Tuđman „ponovo pokrenuo pitanje podjele Bosne“.

„Ja sam mu rekao da on može da otvara sva ta pitanje, da možemo o svemu da razgovaramo, ali da mi ne možemo da razgovaramo o tome da se Srbi podele“.

Na Karadžićevo pitanje šta učiniti kao bosanski Hrvati požele da se otcjepe od Bosne i Hercegovine, Milošević bez zrna dileme odgovara da

„im sigurno treba omogućiti ako hoće“.

Nakon što je u noći između 14. i 15. oktobra Skupština SR BiH usvojila Memorandum o suverenitetu, Milošević i Karadžić deset dana kasnije razgovaraju o opcijama koje stoje pred rukovodstvom SDS-a. I pored toga što je donio odluku o eskalaciji, Karadžić u skladu sa dogovorenom strategijom ne nalaže proglašavanje nezavisnosti od BiH, nego proglašavanje teritorija koje su u tom trenutku de facto pod kontrolom SDS-a dijelom Jugoslavije: „Oni misle da rade nezakonito, ali mi ćemo da odgovorimo svim sredstvima. Mi ćemo da uspostavimo Jugoslaviju na svim prostorima gdje mi živimo. Imamo mi Ustav, ako oni ukinu svoj Ustav BiH, mi se oslanjamo na ustav koji je stariji od njega, a to je savezni Ustav.“Milošević zazvrat naglašava da „mi moramo da štitimo taj naš narod, da narod živi na teritorijama na kojima živi. Ništa tuđe uzimati nećemo.“

U novembru, Milošević i Karadžić čestitaju jedan drugom. Nakon propasti Mirovne konferencije u Hagu, međunarodna zajednica prihvatila je da pregovara pod srpskim uslovima. Rezultat je bio Vanceov mirovni plan koji je predvidio uspostavu mirovne misije UN-a, formiranje „zaštićenih zona“i raspored duž linije razdvajanja između legalnih oružanih snaga Republike Hrvatske i pobunjeničkih srpskih formacija koje su naoružale, obučile i u njihovo ime ratovale Srbija i JNA. Paralelno s tim, SDS je formirao paralelne i nelegalne zakonodavne i izvršne organe. Proces koji je započeo sa osnivanjem „Skupštine srpskog naroda“nastavljen je konsolidacijom tzv. srpskih autonomnih oblasti i de facto preuzimanjem vlasti. Karadžić likuje:

„E sada mi vršimo pritisak na savezne organe, mi odavde stalno upućemo poruke, zahtijevamo da savezni organi rade... Jer imaju sad šta da brane.“

I pored toga što nije glavna tema telefonskih transkripata, opasnost od stvaranja „muslimanske države“nastavlja provijavati kroz razgovore dvojice srpskih lidera u novembru i ponovo u januaru 1992. najavljujući Karadžiću neidentificiranog stranog posjetitelja, Milošević kaže:

„On ustvari jednostavno ne razume ovu ideju plasiranja islamske države... Onda je jako važno da mu objasniš o čemu se radi.“

Karadžić kao odgovor na taj zahtjev iznosi spremnu teoriju zavjere o „11 koma nešto stopu nataliteta u koji se oni uzdaju i ministarstvo koje su formirali da uvezu Turke u Bosnu“.Nakon što je saznao da Alija Izetbegović treba da se nađe sa tadašnjim francuskim predsjednikom Francois Mitterrandom, Milošević govori:

„Evo ga Alžir, fundamentalisti su u ekspanziji, sad ću da pitamo Mitterranda

kako će da mu se svidi kad mu pet miliona ovih... tamo muslimana zajebava.“

Karadžić se slaže:

„Mora da shvati on da će, ako to bude ojačalo u Evropi, da je to, Bosna prva stanica tu.“

U razgovoru iz novembra, prepričavajući Karadžiću susret sa nekim od međunarodnih predstavnika, Milošević elaborira suštinu zadržavanja jugoslovenske fasade na srpskom velikodržavnom projektu.

„Jer to je onda otvaranje znaš, imaš zajedničku državu. Imaš alternativu, može suverene republike za one koji to žele i zajednička država za one koji to žele... I zajednička država za one koji to žele... i onda koja će da održi kontinutet Jugoslavije“, kaže Milošević.

Ali, zadržavanje paravana bivše države, samo je jedan dio strategije. Milošević je bio svjestan da mu stanje na terenu, koje je uspostavio njegov režim podruku sa JNA, daje za pravo:

„Imate Sloveniju koja je napolju... Imate Hrvatsku gdje su se Srbi izjasnili protiv i gdje je rat, imate Bosnu koja nikakvo izjašnjenje ne može bez tri naroda da donese i imate Makedoniju koja je beznačajna.“

Milošević već tada, međutim, ne isključuje nasilje, vojni sukob, odnosno konfrontaciju sa međunarodnom zajednicom:

„Ja kažem znači treba da se bijemo sa vašim zemljama, pa dobro, ako hoće da se bijemo mi možemo i da se bijemo. Mislim, nije, neće nam biti prvi put.“

Europska zajednica konačno donosi odluku nakon zasjedanja Evropskog vijeća ministara vanjskih poslova 16. decembra da pozove one jugoslovenske republike koje to žele da zatraže priznanje, i da će Savjetodavna (Badinterova) komisija utvrditi kriterije za svako pojedinačno međunarodno priznanje. U razgovoru sa Karadžićem, samo dan poslije odluku EZ smatra pokušajem „ukidanja Jugoslavije“. U tom trenutku, sa ratom u Hrvatskoj skoro pa u retrovizoru – trajno primirje potpisano je drugog januara 1992. godine – Milošević izražava strahove vezane za potencijalnu odluku Bosne i Hercegovine. Istovremeno, nijedan sagovornik ne izgleda kao da ima dileme u vezi sa nasilnim odgovorom na nezavisnost Bosne i Hercegovine:

„Milošević: Znaš šta će tebi da bude najveći problem, i svima nama? Karadžić: Da..

Milošević: To što će Alija Izetbegović u ime BiH tražiti priznanje.

Karadžić: Nrma pravo on to. On to nema pravo, mi ćemo...

Milošević: Pa pitanje je da li ima pravo ili nema. On će ga tražiti... On ako ga bude tražio, onda će da bude katastrofa.“

U zaključku razgovora Milošević još jednom potcrtava Karadžiću i izriče prijetnju:

„Treba da objasnite Aliji šta znači ako on pošalje zahtjev.“

Karadžić spremno odgovara: „Onda

je to rat.“

Tri dana kasnije, Milošević je potpuno odlučan da projekt dovrši nasiljem:

„Više nikome nikakav popust. A ako hoće da se biju tu smo... Ko god hoće da se bije tu smo i jači smo .... Ko hoće za Alijom da se sa nama bije, nek’ izvoli. Izgubiće.“

Do kraja decembra, Milošević iznosi plan u slučaju bosanskohercegovačke nezavisnosti:

„Ako se ide dalje, onda se Srbija i Crna Gora deklarišu za zajedničku državu... Ne dirajući ni vas ni Krajinu, a vi pošto, ako se prvo reši problem BiH onda vi donosite odluku da i vi se uključite u zajedničku državu... Mi utvrđujemo svoj status u zajedničko državi i reći ćemo da pod Jugoslavijom i dalje ćemo podrazumevati sve narode i republike dok se na legalan način ne izdvoje.“

Zadržavanje jugoslovenskog paravana, međutim, bio je samo jedan krak Miloševićeve strategije. Drugi dio strategije bio je važniji za ukupni plan: uspostavljanje novih činjenica na terenu putem kooptacije i upotrebe JNA u cilju koji je Milošević dijelio sa jugoslovenskim saveznim sekretarom za narodnu odbranu, generalom Veljkom Kadijevićem, ali ne samo njim. Proces transformacije JNA, odnosno njenog pretvaranja u instrument buduće srpske države, dinamika kojom se odvijao je stoga predmet idućeg dijela ovog članka.

Transformacija JNA u Bosni i Hercegovini – JNA i SDS

Strategija amputacije „nesrpskih“teritorija ne bi bila moguća bez nadmoćne sile Jugoslovenske narodne armije, koja je inkrementalno i tokom rata u Hrvatskoj pretvorena u dominantnu srpsku oružanu silu odgovornu Beogradu, odnosno Miloševiću. U Bosni i Hercegovini je taj proces završen. Odnos sa JNA nije jednom bio predmet razgovora između Miloševića i Karadžića, odnosno Karadžića i njegovih podređenih u SDS-u, koji nisu uvijek imali razumijevanja za vojsku koja je još uvijek nominalno baštinila jugoslovensku, partizansku i komunističku tradiciju.

U septembru 1991. godine JNA je izdala naredbu za mobilizaciju rezervista iz Bosne i Hercegovine. Dan nakon toga, Predsjedništvo SRBiH proglasilo je mobilizaciju nelegalnom, ohrabrujući regrute nesrbe da se ne odazivaju na poziv. Srpski rezervisti, uz ohrabrenje lokalnih aktivista SDS-a, priključili su se JNA i zadržali se ili u Bosni ili upućeni na bojište u Hrvatsku. I Milošević i Karadžić ostali su privrženi ranijoj odluci da podrže JNA. Karadžić je upozoravao općinske rukovodioce SDS-a da ne bi formirali srpske snage ili vojsku. U julu i ponovo u septembru 1991. godine Milošević je lično naredio Karadžiću da se pobrine da SDS osigura potrebnu kvotu rezervista iz BiH za JNA. JNA je takođe koristila BiH kao lansirnu rampu za rat u Hrvatskoj i nastojala da ojača prisustvo u BiH tokom kraja 1991. i početka 1992.

Milošević i Karadžić već u julu razgovaraju o potrebi koordinacije sa JNA. Milošević zove Karadžića i pita:

„Od strateškog je značaja za budući RAM, znaš šta je RAM?... da Banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna“.

Potom mu daje instrukciju da

„obezbedi sve da ona bude sposobna i mobilna“, te da uspostavi kontakt sa generalom Nikolom Uzelcem, zapovjednikom Petog korpusa JNA,

koji je u tom trenutku učestvovao u napadu na Hrvatsku. Istog dana, Karadžić telefonom kontaktira Radislava Brđanina, koji mu referiše da se dobrovoljci za rat u Hrvatskoj masovno javljaju, ali i da će naredno jutro sve „opštine Bosanske krajine sazovu štabove sutra ujutro ... i da se dogovorimo šta ćemo uraditi“.

Karadžić i Uzelac razgovarali su dan kasnije o mobilizaciji Teritorijalne odbrane u općinama u kojima SDS ima vlast. Karadžić je uz zahtjev da dio mobilisanih „preko 40 godina i ostalih, da ostane dio da se zaštite sela“obećao punu podršku mobilizaciji:

„A sve drugo vi operativno uzmite i vodite gdje hoćete... mi se nećemo baviti ni jednim vojnim poslom, osim da politički osnažimo mobilizaciju i dobrovoljce.“

Istog dana, Karadžić je telefonom kontaktirao i izvjesnog Zeljkovića, predsjednika „Izvršnog odbora“, odnosno općinske vlade u Grahovu sa zahtjevom da „alarmira“Drvar, Glamoč, Grahovo,

„neka stave u stroj što više ljudi, dobiće oružje i vidi koliko možeš da odvojiš da pridodaš Armiji.“

Karadžić je neuobičajeno aktivan oko mobilizacije tih dana. Devetog jula obavještava Miloševića da je „već zvao naroda 150 iz Ključa i 150 iz Mrkonjića da se priključe kao pratnja tenkovima na Kupresu“. Na kraju ponavlja zahtjev koji je uputio i Uzelcu:

„Svuda ćemo mi dati po 300, 400 momaka, u svakoj opštini, samo ja molim da ih obuku i da ostane bar po stotinu tu lokalno da narod bude siguran.“

I u septembru Karadžić telefonom zove prvake SDS-a u Bosanskoj krajini i kritizira ih zbog slabog odziva u redove JNA, nakon što ga je Milošević obavijestio da se mobilizacija u Krajini odvija loše. U razgovoru sa Vojislavom Kuprešaninom, predsjednikom „Zajednice opština Bosanska krajina“, Karadžić je naročito striktan:

„Da hitno svi idu u mjesne odbore da se, masovan odziv... Neka se odazovu, nek’ se napune kasarne“.

Karadžić potom zove i Brđanina sa identičnim zahtjevom, a od Trifka Komada traži da se

„našu Vukić, Kuprešanin, onda ovaj Brđanin, predsjednik Radić i svi. E onda nekoliko predsjednika opština tamo. Da se sve maksimalno učini da ta mobilizacija tamo uspije“.

Predviđajući da će BiH postati nezavisna država, Milošević je petog decembra 1991. godine naredio Borisavu Joviću da srpski regruti iz BiH koji su služili vojni rok u drugim republikama budu prekomandovani u BiH, a da iz BiH budu povučeni regruti iz drugih republika. Krajem decembra 1991. godine Kadijević je obavijestio Miloševića i Jovića da je 90 posto ukupnog broja premještaja obavljeno. Nakon što je u decembru 1991. godine krnje Predsjedništvo SFRJ donijelo odluku da jugoslavenskim oružanim snagama mogu pristupiti i dobrovoljci, vođstvo SDS-a pozvalo je Srbe iz BiH da stupe u redove JNA u Hrvatskoj.

Prvog januara 1992. godine, armijski korpus sa sjedištem u Sarajevu proglašen je Drugom vojnom oblašću sa odgovornošću za skoro cijelu BiH. Komandant Druge vojne oblasti bio je general Milutin Kukanjac. On u izvještaju iz marta 1992. podvlači saradnju sa SDSom i „srpskim narodom“, koji „prihvataju Armiju, štite je gde je to objektivno moguće, odazivaju se u ratne i dobrovoljačke jedinice, maksimalno sarađuju sa komandama“. Kukanjac dalje navodi cijelu listu potencijala JNA koji su premješteni su premješteni u općine sa srpskom većinom. Drugim riječima, do druge polovine marta Milošević i Karadžić su oslanjajući se primarno na lokalnu mašineriju SDS-a uspješno mobilisali bosanske Srbe za rat protiv Hrvatske i naoružali srpsko civilno stanovništvo u BiH. Putem JNA su osigurali da vojni efektivi premješteni iz Slovenije i Hrvatske pod kontrolom SDS-a, istovremeno aktivno razoružavajući legalnu Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine. Konvergencija JNA i SDS-a bila je okončana: „Mi nemamo ratnih ciljeva drugih osim onih koje ima Armija“.Sve je bilo na mjestu i spremno za nasilje, koje je Karadžić najavljivao u razgovorima sa kolegama iz SDS-a i drugim bliskim ljudima.

Genocidna namjera u riječi

Međusobni razgovori Miloševića i Karadžića pokazuju da je genocidni impuls u srpskom projektu došao od Karadžića. Milošević nije bio mekog želuca i nije se ustručavao da upotrijebi nasilje tamo gdje procijeni da treba, ali Karadžićev gnjev – koji je ovaj otvoreno ispoljavao pred Miloševićem – poticao je iz najmračnijih mitova srpskog nacionalizma. Karadžić je namjeru da „Muslimana“nestane artikulisao otvoreno, kao na primjer, u u telefonskom razgovoru pjesnikom iz Beograda, Gojkom Đogom:

„Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čovječe da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će, oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam, ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati... Oni to ne shvataju, da bi tu bilo krvi do koljena i da bi Muslimanski narod nestao, nestalo bi sirotinje muslimanske koja ni ne zna kud on vodi, kud on vodi, ovaj, Muslimane.“

Transkripti pokazuju još jednu stvar. Karadžić nije marginalna figura sa krajnje desnice. Karadžić se nalazio u središtu širokog nacionalističkog pokreta

predanog provođenju genocidne strategije uklanjanja i uništenja nesrba iz dijelova Bosne i Hercegovine koji se danas nalaze u entitetu RS. Iz telefonskih razgovora između Miloševića i Karadžića, ali i drugih političkih lidera, vojnih ili policijskih službenika, jasnija je i Karadžićeva centralna uloga u dva procesa koji se međusobno poklapaju: rekonceptualizaciju ideniteta Bošnjaka i uvođenju namjere za uništenje u glavni politički tok. Rekonceptualizacija identiteta se odnosi na proces u kojem je žrtva prikazana kao da je „izvan političke zajednice“, kao „skoro nadljudski snažan neprijatelj čije daljnje postojanje prijeti opstanku političke zajednice“ili, paradoksalno, kao ne ili pod-ljudi. Karadžić je u tom procesu na raspolaganju imao bogato nasljeđe: od ranog devetnaestog vijeka do formiranja Kraljevine Jugoslavije, a potom izbijanja Drugog svjetskog rata „muslimani na Balkanu posmatrani su ponekad kao vrsta etničke pete kolone, zaostatak iz prošlosti, koji nikad ne može biti uspješno integrisan u planirane buduće nacionalne države“.

U snimljenim i dostupnim telefonskim razgovorima, Karadžić “nestajanjem” Bošnjaka prijeti već početkom septembra u telefonskom razgovoru sa Momčilom Krajišnikom:

“Znate li da ćete vi u tome svemu nestat’? Nestat’ ćete čovječe! Nestat će i nas dosta, ali vas će potpuno nestati!”

Karadžić taj stav ponavlja nekoliko sedmica kasnije, ovaj put u razgovoru sa Nikolom Koljevićem:

“Nestaće mu i Bosne i muslimana ako se bude ratovalo…”

Dan nakon razgovora sa Đogom u oktobru 1991. godine, Karadžić identične prijetnje ponavlja i u razgovoru sa izvjesnim Momom:

„Za dva-tri dana će Sarajeva nestati i biće pet stotina hiljada mrtvih. Za mjesec dana u Bosni i Hercegovini nestaće muslimana, Srbi će se reducirati, Hrvati će najviše tu sigurno profitirati...“

Istovremeno, Karadžić svoju politiku doživljava kao volju srpskog naroda u BiH: „Ja njima stalno govorim, ne kreiram ja političku volju srpskog naroda, ja vam je tumačim, nemojte da vas ja lažem“.

Već u januaru 1992. godine, kada je nezavisnost Bosne i Hercegovine izgledna, Karadžić se vajka Krajišniku:

„Držimo mi srpski narod pod vodom godinu dana... Šta ću, neću više nikoga da držim, niti mogu da ga držim, niti ću da ga držim“.

U istom dahu, Karadžić ponovo prijeti:

„`Oće li on da dođe neko da mu poruši Sarajevo?“

Interesantno, trećeg marta 1992. godine, Karadžić se javio na telefon muškarcu koji se predstavio kao Gvozden, koji mu podnosi izvještaj o stanju u Sarajevu i završava riječima:

„Ne bi bilo loše da nazovete Aliju. I kažete da će ih nestati najvjerovatnije.“

Pitanje da li je Karadžić tumačio volju srpskog naroda je potpuno bespredmetno i vjerovatno je moglo pasti na um samo njemu. Ali, u jedno nije bilo sumnje, Karadžićeva namjera bila je nestanak „Muslimana“, u plamenu, nasilju, u „karakazanu“i nije ju uopšte krio. Svoje stavove o nestanku „muslimanskog naroda“saopćio je, na koncu, i sa govornice bosanskohercegovačkog parlamenta.

Zaključak

Presretnuti telefonski razgovori srpskog političkog i vojnog rukovodstva Srbije i BiH iz perioda od sredine 1991. do proljeća

1992. godine predstavljaju jedinstven dokument. Nezabilježeno je da je negdje grupa ljudi, tako otvoreno i putem medija koji je bio i još uvijek je podložan prisluškivanju tako dugo, detaljno i temeljito planirala nasilni raspad jedne zemlje i genocid. Skoro da ne postoji nijedan viđen političar, pisac, pjesnik iz srpskog nacionalističkog glavnog toka, koji se barem jednom ne uzima učešće u razgovorima. Postoje desetine i stotine drugih dokumenata koji dokazuju sve ono što se može saznati i iz presretnutih razgovora: strategija secesije iz centra, zadržavanje jugoslovenskog „paravana“i kooptacija JNA, te vrlo rana konceptualizacija nasilja kao odgovora na jugoslovensku krizu i nezavisnost prije svega Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali, razgovori između Miloševića i Karadžića, te drugih brojnih učesnika, planu daju izvjesnu notu urgencije i intimnosti istovremeno.

Međutim, presretnuti razgovori pokazuju i to da su se srpski lideri, kako najviši, tako i oni na srednjem i lokalnom nivou, često konsultovali, usaglašavali planove, i međusobno učvršćivali u namjeri da na ruševinama Jugoslavije ostane samo jedna, srpska, i isključivo srpska država. I Milošević i Karadžić su, i to se takođe vidi u presretnutim razgovorima, trpjeli veliki pritisak „odozdo“jer njihovi podređeni nisu uvijek razumjeli strategiju „očuvanja Jugoslavije“. Kao što ovaj članak pokazuje, i jedan i drugi su ostali dosljedni u provođenju strategije otcjepljenja iz centra u kombinaciji sa preuzimanjem ako ništa drugo, onda barem efektiva JNA, čije se vođstvo rado stavilo na raspolaganje.

Na koncu, nasilje, odnosno konceptualizacija nasilja se na osnovu presretnutih razgovora može locirati vrlo rano u procesu razvoja srpskog projekta. U ustima i rukama Radovana Karadžića – uz očigledno odobravanje svih koji su za to znali – nasilje će postati genocidno, a „nestanak Muslimana“željeni ishod.