Percepcija stvaranja ‘muslimanske države’ u presretnutim telefonskim razgovorima između srpske političke elite (1991-1992)
Razvoj tehnike i tehnologije prodro je u sve sfere društveno-političkih interakcija u cijelom svijetu. Tome nisu izuzetak ni ratovi, agresije i različiti sukobi širom svijeta. Posebno kada je riječ o komunikacijskim kanalima, koji, konkretno, predstavljaju jedan od ključnih elemenata u funkcionisanju i različitim poduhvatima političkog i vojnog sistema. Posljednje decenije 20. stoljeća su bile iznimno značajne u razumijevanju i upotrebi komunikacijskih kanala, posebno telefonske komunikacije. Takvo što nam dokazuje njihova proširena upotreba, odnosno i primjetan značajniji pristup u presretanju telefonskih razgovora, s obzirom na kontekst društveno-političke i vojne situacije u vrijeme konflikta.
U odnosu na prirodu uobičajenog govora i ustaljene interakcije među političkim i vojnim figurama u takvom kontekstu, telefonski razgovori predstavljaju specifičan segment interakcije koji odražava povećanu ili apsolutnu formu neformalnog, odnosno intimnog razgovora između učesnika razgovora. Mogućnost presretanja takvih razgovora potvrdila je i manjkavosti takve komunikacije. S druge strane, presretnuti telefonski razgovori su poslužili u dokazivanju najtežih zločina – ratnih zločina i genocida. Podsjetimo, presretnuti telefonski razgovori su prvi put korišteni kao dokazni materijal pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u dokazivanju ratnih zločina i genocida u Bosni i Hercegovini. Razgovore vodećih srpskih političkih i vojnih lidera ili ideologa presrela je Bosanska obavještajna služba. Osim u toku agresije, razgovori su prisluškivani i ranije, počevši od 1991. godine, što je, danas to svjedočimo, doprinijelo ogoljavanju zločinačkih, odnosno genocidnih namjera srpskih političkih i vojnih struktura.
Danas, kada se društvo u Bosni i Hercegovini suočava s negiranjem počinjenog genocida u njegovoj zemlji, ali i slavljenjem presuđenih ratnih zločinaca, nameće se primarni cilj suočavanja s onim što nazivamo posljednjim fazama genocida. Stoga, shodno tematici našeg rada, i pored toga što su transkripti presretnutih razgovora već korišteni na suđenjima ratnim zločincima u Hagu, evidentna je potreba za njihovim dodatnim istraživanjem i analiziranjem, jer, još uvijek, mnogi odgovori nisu dati, posebno kada je riječ o širem dijelu javnosti i njihovom upoznavanju sa stvarnim namjerama lidera Srba u Srbiji i Bosni i Hercegovini prije i tokom
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Do sada, iz presretnutih razgovora moglo se zaključiti da njihove namjere počivaju na temelju vjekovne etničke mržnje, odnosno upotrebe nacionalizma u svrhu osiguravanja velike političke moći ili, konkretnije, ostvarenja velikosrpske ideologije. Stoga, fokusirajući se na specifične elemente razgovora, i tretirajući njihove transkripte kao primarni izvor, nastojat ćemo dati doprinos objelodanjivanju namjera srpskog liderstva, posebno jer tretirani razgovori datiraju iz perioda prije Agresije.
Godina 2021. Memorijalni centar Srebrenica objavio je rezultate projekta Transkripti Genocida.Projekat tretira zapisnike i analize sa Skupštine bosanskih Srba, odgovorne za planiranje i sprovođenje genocida. Kao svojevrsni nastavak, bilo je prirodno da se poznati presretnuti razgovori između srpskih političkih, vojnih i policijskih aktera naučno obrade. Stoga, i ovaj rad, kao dio niza projekata, usmjeren je tim tragom u saradnji s Memorijalnim centrom u Srebrenici, prvenstveno s ciljem suočavanja s aktuelnim negiranjem genocida. Ovo će pomoći da se predstave do sada nedovoljno istraženi podaci i diskurs u kontekstu genocida u Bosni i Hercegovini. Presretnuti razgovori koje ćemo tretirati manje su poznati široj javnosti. S obzirom da je riječ o primarnim izvorima, koji potječu od samih počinilaca, odlučeno je da se pokrene projekat koji bi dodatno istražio transkripte razgovora s ciljem dokučivanja stvarnih namjera političkog vodstva Srba prije i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, što je dovelo do genocida.
Transkripti obuhvataju oko hiljadu stranica, ali, prije svega, tretirat ćemo period neposredno prije početka Agresije, a period Agresije zahtijeva posebno i dodatno istraživanje takvih razgovora. To nas je uslovilo u našem pristupu istraživanju, jer je bilo nužno razdvojiti relevantan od nerelevantnog sadržaja, gdje smo potonji otklonili. Osim toga, među ključnim faktorima u našem pristupu istraživanju su elementi ključnih riječi i tema, te učesnika razgovora, odnosno detektovanje najfrekventnijih tema i najistaknutijih figura srpskog liderstva pri tome. Smatramo da smo, s obzirom na spomenutu specifičnost telefonskih razgovora kroz njihovu privatnu prirodu, u mogućnosti secirati važne teme u razgovorima, koje često nisu vojne i političke, a doprinijet će iznalaženju dodatnih odgovora.
Učesnici razgovora: ključne figure srpske elite
Sama relacija i odnosi visokorangiranih i nižerangiranih političkih i vojnih figura srpskog vodstva u Srbiji i Bosni i Hercegovini nisu nepoznanica, ali kolanje uputa, naredbi, analiza i komentara u njihovoj interakciji upravo telefonskim putem otkriva snažnu uvezanost političkih i vojnih struktura Srba u obje države. Za potrebe našeg rada, držimo važnim izdvojiti ključne visokorangirane i nižerangirane ličnosti srpskog liderstva u to doba.
Riječ je, svakako, o ključnim figurama telefonskih razgovora, a među kojima su visokorangirani funkcioneri Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik, Dobrica Ćosić i ostali. U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na biografije onih najznačajnijih za naš rad, odnosno uloge koje su u to vrijeme imali.
Među glavnim akterima razgovora je, očekivano, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Godine 1989. osnovao je Srpsku demokratsku stranku. Primarni cilj SDS-a je bio zadržati teritorije pod većinskom srpskom kontrolom u okvirima Jugoslavije. Posebno značajno je izdvojiti, a što ćemo vidjeti i kroz analizu transkripta, da se Karadžić nije libio javno upozoravati ili, preciznije kazano, prijetiti muslimanskom narodu u Bosnu i Hercegovini s obzirom na težnje ka nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini. Tako je SDS bio u pročelju genocidne kampanje koja je rezultirala brojnim zločinima nad Bošnjacima među kojima su prisilno zatvaranje ljudi u logore, masovna silovanja, otimačina imovine, a svakako i opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine Sarajeva. Nakon hapšenja 2008. godine, u narednim godinama je pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na doživotnu kaznu za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.
Kao što ćemo vidjeti u analizi razgovora, Karadžić je najčešće komunicirao sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Presretnuti razgovori ukazuju na njihove jedinstvene genocidne namjere usmjerene ka ciljanoj grupi – Bošnjacima. Milošević je, čemu svjedoče i njegovi nastupi i djela, težio uspostavljanju Velike Srbije. Za taj cilj su mu poslužila opća raširenost nacionalističke mržnje, koju je potpirivao. Sudilo mu se u Haškom tribunalu za ratni zločin i genocid, prilikom čega ga je 2006. godine zatekla i smrt.
Među osnivačima SDS-a bio je i Momčilo Krajišnik, kasnije osuđen na 20 godina zatvorske kazne za ratne zločine. Bio je predsjednik Narodne skupštine SR BiH, a nakon agresije i član Predsjedništva BiH.
Među ostalim visokorangiranim figurama bio je i nekada ugledni srpski profesor Nikola Koljević, potpredsjednik RS-a. On je izvršio samoubistvo 1997. godine. Novinar Ed Vuilliamy je u svojoj knjizi zapisao i Koljevićevu poznatu reakciju na otkriće koncentracionih logora 1992. godine:
“Znači, pronašao si ih” – piskavo se nasmijao. “Trebalo ti je dugo, zar ne? Ha ha! A sve se dešava tako blizu Venecije. A sve o čemu si mogao misliti je jadno Sarajevo! Niko od vas nije nikada proveo odmor u Trnopolju, zar ne?”
Jedan od transkripta otkriva razgovor između Dobrice Ćosića i Radovana Karadžića. Dobrica Ćosić je poznat kao Otac srpske nacije. On je pružio podršku politici Slobodana Miloševića, a kasnije i Karadžića. Neupitna je njegova uloga u raspirivanju nacionalne mržnje, islamofobije i oživljavanju velikosrpske ideologije.
Biljana Plavšić je još jedna visokorangirana ličnost bosanskih Srba. U Hagu je osuđena na 11 godina za ratne zločine. Upamćena je i po svome izrazito islamofobnom i fašističkom stavu prema bosanskim muslimanima o čemu svjedoči i izjava za jedne srbijanske novine:
To je genetski deformisani materijal koji je prigrlio Islam. I sada sa svakom nasljednom generacijom taj gen postaje koncentriran. Postaje sve gori i gori, jednostavno postaje izražajan i diktira njihov stil mišljenja i ponašanja, koji je ukorijenjen u njihovim genima.
U razgovorima se, kao što smo kazali, pojavljuju i druge ličnosti, nižerangirane, ali raspoređene u političkim i vojnim strukturama bosanskih Srba. Među njima su Todor Dutina, koji je do 1994. godine radio u predstavništvu Srne na Palama; Rajko Dukić, predsjednik Izvršnog odbora SDS-a; Vojo Kuprešanin, član Glavnog odbora SDS-a; Vitomir Žepinić, zamjenik ministra unutrašnjih poslova BiH; Radoslav Brđanin, među značajnijim vodećim figurama Autonomne regije Krajina, Zvonko Bajagić, istaknuti član SDS-a, Gojko Đogo, književnik i esejista, koji je Karadžiću dao punu podršku; Momčilo Momo Mandić, ratni ministar pravde takozvane „Republike Srpske“, a prije toga zamjenik ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine; Trifko Komad, šef Kabineta Radovana Karadžića i član Glanog odbora SDS-a te mnogi drugi. Imena pojedinih, iako i češće prisutna u transkriptima, nisu obuhvaćena kroz analizu u ovom radu.
Analiza razgovora
Transkripti presretnutih razgovora koje tretiramo u ovom radu datiraju između maja 1991. i marta 1992., neposredno nakon održanog referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Diskurs koji susrećemo kroz razgovore visokorangiranih i nižerangiranih političkih i vojnih figura Srba kontekstualno je itekako poznat. Raspad Jugoslavije, zatim težnja ka ostvarenju srpskih interesa u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, s ciljem uspostavljanja vojne i političke nadmoći, opća su slika ovoga perioda. Ipak, kako smo kazali u ranijem dijelu rada, priroda telefonskih razgovora se razlikuje od uobičajenog javnog diskursa te, s obzirom na to, transkripti kojima smo se služili od neprocjenjive su važnosti u smjeru konačnog razotkrivanja i raskrinkavanja genocidne kampanje koju su planirale i sprovodile srpske elite.
Značajnim smatramo faktor učesnika u razgovoru, prije svega, njihovu političku i vojnu ulogu, odnosno ulogu i ugled koje su imali u srpskom društvu. Takva postavka nam dodatno ogoljava ulogu i, naposljetku, odgovornost srpskih elita za počinjene ratne zločine i genocid nad ciljanom grupom
– Bošnjacima. I transkripti presretnutih telefonskih razgovora svjedoče o tome na koji način se već kreirala i kako je trebalo nastaviti kreirati sliku o ciljanoj grupi.
Očekivano, Radovan Karadžić je među glavnim akterima razgovora, kao zastupnik srpskih interesa i vođa Srba u Bosni i Hercegovini. Frekventno pojmovlje, sintagme i ustaljene rečenične konstrukcije o Bošnjacima centralni su dio naše analize, što nam otkriva perspektivu i percepciju koju su srpske elite gradile o ciljanoj skupini. Stoga smo se u nastavku fokusirali najvećim dijelom na razgovore koji fokusiraju termine „islamska republika“, „islamska deklaracija“, „islamski način života“, „islamski fundametalizam“i sve ono što je semantički i pojavno u percepciji srpskih lidera upućivalo na ciljanje jedne skupine.
Prva od njih koju srećemo u transkriptima pred nama je iz presretnog razgovora od 21. maja 1991., godine, u kojem Karadžić, tretirajući pitanje rješavanja položaja Bosne i Hercegovine, govori o zahtijevima koji bi se trebali uputiti, očito, Aliji Izetbegoviću:
RK: (...)Između ostalog da se on odrekne ovaj islamske deklaracije i da javno da izjavu da neće da pravi Islamsku republiku jer to je nešto što mora da ga legitimiše i kod nas i kod pristalica Islamske republike(...)
I u razgovorima srpskih dužnosnika narednih dana govorilo se o potencijalnim dogovorima i opcijama u kontekstu pitanja Bosne i Hercegovine i njenog ostanka u Jugoslaviji. Između ostalog, govorilo se i o zajedničkoj državi. Kada je u razgovoru od 29. maja 1991. godine Milošević Karadžiću spomenuo mogućnost da su intencije Izetbegovića da se ujedini s Hrvatskom, Karadžić mu je na to odgovorio:
Ja mislim da on ne bi želeo da se ujedini sa Hrvatskom, nego oće pomoću Hrvatske da izađe iz Jugoslavije, jer bi on htio jednu enklavu ovde u dolini rijeke Bosne islamsku, ja mislim da mu ona treba za, za ovaj arapski svijet.
U razgovoru Miloševića i Karadžića istog dana nastavljena je analiza i učitavanje navodnih namjera bosanskog rukovodstva:
RK: dobro, ali sada je bogami situacija, mislim, jer on je vrlo lukav, on ne govori šta, one uuuu, ultima poteze. one posljednje poteze svoje, posljednje namjere o islamskoj republici, nego on se sad zaklanja iza drzave gradjana i tu ide sa komunistima pod ruku.
SM: da, da, pa znam, ali nisu to komunisti nikakvi, to ti je ovaj islamski fundamentalizam.
RK: ma da, dobro, Durakovićevi komunisti.
SM: Znas, komunisti ne, nisu za ove nacionalne podele. tako da to, to Durakovićevo to je neka, neka slika Gorijana Greja. (misli na Dorijana)
RK: da, da. Jeste tačno to. To se unutra sasipa i drži, mada mladi lik drži, ali unutra se sasipa.
U razgovoru Karadžića i Koljevića od 4. juna 1991. govorilo se o utjecaju međunarodne zajednice, te ratu i genocidu.
Koljević: a ovdje sam pokušao ovom domaćinu da objasnim čitavu stvar da ako ovaj ljudi sa zapada budu rekli kao i oni da ne mogu prihvatiti a ovi ovdje kažu pa moglo bi se razgovarati da će biti jednostavno politička pobeda.
RK: Da. ima jedna stvar koju molim domaćina da malo dadne tamo ovim Smilji Avramov, i ovima, ima u međunarodnom pravu odluka da se niko, da ne moze da izvuče korist iz ratnih gubitaka odnosno od genocida primera radi je li?
Koljević: da, da, reci cu mu to.
RK: i da ono što smo mi Izetbegoviću rekli da niko ne može stvoriti državu na prostoru na kojem je bilo genocida, a to i Buda (sigurno Buha) bi trebao možda da pogleda da nam to kaže ovde. Dakle mi, pravno oni nemaju nikakvih šansi, politički možemo se dogovarati ali to je onda ključ u našim rukama, znaš, pa neka to vide gore ovi njegovi, ja mislim da je to Haska, ali treba vidjeti koja još. Jer ne treba da zbunjuje to što Helsinki nije ratifikovano to, radi toga sto je Helsinki išao od pretpostavke da su granice oktroisane.
Vrijedi izdvojiti razgovor Karadžića i Miloševića, 24. juna, u kojem Karadžić govori o tome da se muslimani spremaju za rat:
Milošević: Dobro, ajde u troje da, da vidimo tu postoje problemi, pa da mu ja predložim da se mi malo vidimo.
Karadžić: Dobro bi bilo da ga, jer oni se ovde spremaju za rat. Oni su napravili, ogromno naoružanje su navukli, imaju jedan plan da napadnu u Sarajevu petšest stotina Srba u isti sat, u isti minut, a onda da ostale stavljaju u jedan sabirni logor. Napravili su jedan sabirni logor u MUP-u tamo. (prekid) A onda će narod ostati u mraku, a oni će imati nišanske sprave za noćno gađanje i imaće baterijske lampe.
Također, transkripti pokazuju kako je rukovodstvo Srba imalo iznimno izraženo uvjerenje u spremnost srpskog naroda, pa tako i kada je riječ o naoružanju. To čitamo i iz razgovora Miloševića i Karadžića od 8. jula 1991., godine, kada Milošević prepričava Karadžiću razgovor, vjerovatno, s jednim stranim diplomatom:
Milošević: vide tu imaju odrede, jučer kod mene je ambasador naše, znate, mene Srbi obavještavaju…, kažem ja možete vi da nađete Srba koliko oćete koji će da vam kažu neke neistine kad im date pare.
Karadžić: Jeste.
Milošević: A on kaže kako, kako, pa kažem ja zbog ludih razloga, otkud znam, kaže on ali molim vas odkud Srbima oružje, kažem ja njemu Srbi uvek imaju oružje, mi smo takav narod, mi vam nikad nismo bili bez oružja.
Karadžić: Da, da.
Milošević: A on, šta sad on da mi kaže i pi.. Materinu. Jel imaju i bacače, ja kažem pa i bacači su oružje (smije se) Karadžić: (smije se)
Sintagma islamska država se spominje i u razgovoru od 1. novembra 1991., godine, u razgovoru Karadžića i Miloševića, kada Milošević kaže:
(...)Hteo sam da ti skrenem pažnju, meni je kasno ovaj, palo na pamet da on ustvari jednostavno ne razume ne razume, ovu ideju plasiranja islamske države. Zato što je razumeo da bih oni hteli da odvoje taj deo(...)
U razgovoru od 11. novembra 1991. Karadžić u razgovoru s Gojkom Đogom govori i o islamskom načinu života.
(...)
Karadžić: Jer njemu je stalo da postigne taj..svoj islamski način života, protiv čega mi nemamo ništa.
Đogo Gojko: Da. Da.
Karadžić: To bi..to bi mogli i u zajedničkoj državi. Ne treba mu za to država, ali džaba.
O islamskoj republici Karadžić će govoriti i Krajišniku u razgovoru 26. decembra 1991. godine, kada komentarišu utjecaj međunarodne zajednice, u kojem Karadžić naglašava da je u interesu stranih sila da se Jugoslavija očuva, ali ne kao komunistička, već kao demokratska. Zatim nastavlja:
(...)Stalo im je...ovim strancima je stalo da Bosna ne bude islamska..da se ne dobije islamska republika.
Ranije, u svojim razgovorima Karadžić i Milošević su govorili i o Izetbegovićevim odnosima s Turskom, gdje je primjetan ključni momenat, u razgovoru od 4. septembra, u kojem Karadžić pojašnjava da su saznali da je i Turska uključena:
(...) Evo šta je mi, naše neke tajne veze su nam javile da je on obećao Turskoj i da izgleda Turska tu u, u perspektivi u igri. Obećao Turskoj da oni neće nikad dozvoliti stvaranje nove Bugarske na Balkanu. I da nikad sa Srbima takvu državu koja bi bila kao Bugarska kojoj bi oni bili sprečeni da razviju islam i islamsko uporište ovde neće dopustiti. To je Alijino čvrsto obećanje Turskoj.
Istog dana komentarisali su i mogući referendum, pri čemu je Karadžić, uvjeren u nemoć Bosne i Hercegovine da se odupre, kazao:
(...)Ne znam kako će im ovaj, kako će se na nas odraziti taj njihov referendum, ali mi smo ovde rekli Aliji, da, juče smo rekli, razgovora više nema, ako ćete vi da idete s platformom, sa Ustavom i sa referendumom. Mi to ne, tu nema razgovora, događaji će vas preticati i vi više nećete moći Bosnu prepoznati za 10 dana. I to je stvarno tako, sa, ja zadržavam naše ekstreme žestoko, ali sada kad, ako oni krenu u proceduru sa platformom i sa Ustavom i s referendumom nema razgovora, Bosne nema, ne može je niko prepoznati, neće je moć prepoznat!!! Tu nema, ne mogu ja da zadržim ljude.
Prepoznatljivo povjerenje u narod i spomenuto uvjerenje da se Bosna i Hercegovina ne može oduprijeti krene li dalje putem nezavisnosti očito je i iz razgovora Karadžića s Gojkom Đogom 12. oktobra
1991. godine, iz kojeg se očituje i mogući scenario sa Sarajevom te uvjerenost u nestanak muslimana.
(...)
Karadžić: Ne. On ne svataju k… kako Srbi ključaju, kako se Srbi sporo pale a dugo gore, oni nemaju pojma, ovi.. Ja ne mogu ovim ovde ovaj, našim partnerima Muslimanima da kažem pa jebem vam sunce shvatate li vi da će do posljednjeg Srbina će se Srbin boriti za državu da je, da je ne izgube.
Đogo: Aha.
Karadžić: Postavim, to im privatno 100 puta kažem nemojte se zavaravat, nema tu nikakve šanse da mi vama sad nešto potpišemo, za dva sata će se čitava Bosna dići i, i zapaliti. Nema tu šanse nikakve. (...)
Karadžić: Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čoveče oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati u BiH ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih. Šta vi mislite, plus je tu armija i tehnika i sve to, šta vi mislite da se možete, da se ocjepljujete kao Hrvatska. I oni bukvalno idu...nama su juče rekli na tim našim pregovorima između ovaj, sjednice Skupštine su suverena Bosna znači nezavisna Bosna, ako Jugoslavija ne bude…
Đogo: Kakva Bosna bre, dal on misli kako da pređe Neretvu jel misli da Nevesinje, Gacko, Bileća, Trebinje, da će bit Bosna?
Karadžić: Da, da. Ne on je, on nije normalan, i ol…
Đogo: Da će on ući sa Vojskom tamo, jel on lud bre?
Karadžić: Mi, mi, njima ne branimo da oni stvore odred..
Đogo: I na kraju onda (?) će uć u Banja Luku.
Karadžić: Jeste, da odra... Da svoj... na Ozren, da će Doboj, da će bilo šta, on može, on može da ima vlast u pola Sarajeva, u Zenici, i u pola Tuzle, i nema, gotovo je. Gračanica i ove sitne... Ali je on.. Oni to ne shvataju da bi tu, bilo krvi do koljena i da bi Muslimanski narod nestao, nestalo bi sirotinje Muslimanske koja ni ne zna kud on vodi, kud on vodi ovaj Muslimane.
Karadžić je svoje vizije iznosio i u razgovoru s Momom, 13. oktobra 1991. godine:
(...)Za dva ti dana će Sarajevo nestati i biće pet stotina hiljada mrtvih, za mjesec dana u Bosni i Hercegovino nestaće Muslimana, Srbi će se reducirati, Hrvati će najviše tu sigurno profitirati jer oni će zadržati svoje opštine(...)
Krajem oktobra i početkom novembra 1991. godine srpski dužnosnici su vodili razgovore o plebiscitu na kojem bi se Srbi i drugi narodi izjašnjavali o ostanku u Jugoslaviji. Ipak, presretnuti razgovori pokazuju da je bilo riječ i o mobilizaciji, o čemu je Karadžić razgovarao s Vukićem, odnosno Zvonkom Bajagićem koji mu je u razgovoru 11. decembra kazao da se za dva dana javilo 600 dobrovoljaca čime su bili zadovoljni.
U međuvremenu iz razgovora Karadžića i Kostića, 18. novembra, saznajemo da su tražili partnera za razgovore među Bošnjacima. Karadžić je predložio Fikreta Abdića, mada je ranije bilo riječi i o Ejupu Ganiću.
(...)
Karadžić: Možda bi se moglo Fikretu, pa bo mogo ja njega uputit da on dođe gore da porazgovara, jer njemu je...on bi bio zainteresovan za privredu, on se za politiku manje interesuje.
(...)
Već 1. januara 1992. Karadžić razgovara s Momčilom Krajišnikom, iz čega se očitava još oštriji ton i nastup ponukan Izetbegovićevim intervjuom, a izrevoltiran time što Izetbegović Bosnu i Hercegovinu već naziva suverenom i nezavisnom.
(...)
Karadžić: (...)Ja čitam ovaj intervju Izetbegovićev…
Krajišnik: Ja, kakav je bogati? Karadžić: Pa on nije normalan čovjek, pa on… pa on stavlja Srbima prst u oko. Krajišnik: Ja.
Karadžić: Kao mi podrazum… ako se podrazumjeva svi pod isti, pod svim ovim onim, a suverena i nezavisna Bosna. Sad se otvoreno govori suverena i nezavisna Bosna. Oće li on, da dođe neko da mu poruši Sarajevo?
Krajišnik: Ja.
Karadžić: Stvarno nije normalan, jebo te bog. On sad nor… otvoreno govori suverena i nezavisna Bosna.
Krajišnik: Ja.
Karadžić: Znaš to.
Krajišnik: Ja.
Karadžić: Do nedavno bilo... nek on ide u pičku materinu, mi ćemo pustiti ove naše tigrove pa nek rade svoj poso.
Krajišnik: Ne, ne vidi koliko je to bezbedno…
Nekoliko dana kasnije, 5. januara 1992. godine, Milošević obavještava Karadžića o detaljima sastanka sa Warrenom Zimmermannom (posljednim američkim ambasadorom u SFRJ) naglasivši svoj utisak da su sada naklonjeniji njima, prenijevši Karadžiću da ga Zimmermannsmatra mudrim političarem:
(...)
Milošević: Jeste, vrlo kaže da smatra te vrlo mudrim političarem itd. Onda, kaže, dobro a ovo juče to se ne uklapa u taj kontekst. Ja kažem vi niste dobro vidjeli, oni su tražili alternativu ukoliko naravno dođe do toga, a ne žele ništa da silom čine već jednostavno, jednostavno oni su rekli ukoliko nastavi Izetbegović sa pravljenjem svoje islamske države, da oni nemaju drugi izgled.
(...)
Interesantan je razgovor Karadžića i Ćosića, 15. februara, u kojem tretiraju pitanje teritorijalne podijeljenosti Bosne i Hercegovine u kojoj bi Srbima pripalo 61% prostora, iako im, napomenuo je Karadžić, historijski pripada skoro 70%. Također, značajno je primijetiti u njihovom razgovoru komentar o bugarskom i turskom priznanju Bosne i Hercegovine, pri čemu Karadžić naglašava da mu je drago da ju je Turska već priznala. Tome je dodao i navodni plan bosanskog rukovodstva da usele Turke u Bosnu.
(...)
Karadžić: Medjutim moraćemo biti korektniji, pogadjati se, popuštati i Muslimanima i Hrvatima da oni integrišu svoje prostore, tako da tri republike u Bosni mogu da žive sasvim mirno nema nikakvih problema.
Ćosić: E sad ako to ovi iz Evropske zajednice sad požure da ih priznaju ?
Karadžić: Ništa mi to njima priznat nećemo. To njima ne znači ništa, ko što ih je Bugarska priznala pa nikom ništa. Nikom ništa, jednostavno to..
Ćosić: I Turska i Bugarska, jel’ ?
Karadžić: Ja, i Turska i Bugarska, nema to ništa, Turska ja, volim ja što je priznala.
Ćosić: A Nemačka?
Karadžić: Nije Njemačka.
Ćosić: A još nije?
Karadžić: Nije, nije. Turska i Bugarska, ja volim što je Turska, jer sad to samo Srbima kažeš da je Alija rekao da je Turska brat.
Ćosić: (smije se) Da, da, da.
Karadžić: I onda on se prešao još na jednom mjestu i u svom papiru rekao brigu o iseljeništvu, a onda smo mi ukazali Evropljanima da je to pokušaj da se Turci usele, da usele Turke u Bosnu, jer oni imaju projekat useljavanja Turaka.
U razgovoru Karadžića i Rajka Dukića 1. marta 1992.godine, Karadžić upućuje Dukića da se zatvore svi izlazi u Sarajevu. Sljedećeg dana s Dukićem je razgovarala Biljana Plavšić, iznijevši mu određene upute.
(...)
Biljana: Evo ovako će biti da vam kažem, još nisu donijeli ovde saopštenje, a biće ovog sadržaja. Prvo će predsedništvo izjaviti žaljenje za žrtvu jučerašnju onu, ono što se desilo znate.
Dukić: Da.
Biljana: Onda, što se tiče referenduma reći će se da je referendum održan, da, da je referendum iskazao ono što je iskazao, ali da ustrojstvo BiH se ne rešava referendumom nego se rešava nastavkom konferencije o BiH koja je u toku, u kojoj učestvuje i EZ i da će se prilikom tih dogovora voditi računa o interesima sva tri konstitutivna naroda u BiH.
(...)
Istog dana Dukić je iznio Karadžiću dio planiranog govora u predsjedništvu. (...)
Dukić: Ovako, juče prvoga marta devedeset druge godine pucano je u srpski narod i u srpska znamenja. Koalicija SDA i HDZ time je nedvosmisleno pokazala kako bi izbjegla, kako bi izgledala sudbina srpskog naroda u suverenoj, nezavisnoj međunarodno priznatoj BiH. Sve do juče srpski narod je bezazleno vjerovao u tradicionalne vrijednosti zajedničkog života u BiH. Polazeći od takvog uvjerenja smatrali smo da treba da prihvatimo konferenciju o BiH, što više bili smo njezini incijatori i zagovornici. Nažalost juče su naša očekivanja iznevjerena. Polazeći od faktičkog stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, krizni štab Srpske demokratske stranke srpskog naroda, a u vezi sa postojećim stanjem postavlja sljedeće uslove i zahtjeve:
Pod jedan, obustaviti sve dalje aktivnosti odnosno kampanju koja se vodi sa ciljem da se proglasi suverena, nezavisna BiH i obezbjedi njeno međunarodno priznanje sve dok se ne postigne zadovoljavajući i konačno rješenje za sva tri konstitutivna naroda u BiH.
Pod dva, hitan nastavak konferencije o transformaciji BiH i njezinom demokratskom preobražaju. Bezuslovno.
Pod tri, bezuslovno zahtjevamo da u medijskim sredstvima informisanja bude hitno obustavljena kampanja u prilog suverenosti, nezavisnosti BiH, koja defaktno nije stečena, a u sredstvima informisanja proglašava se svršenim činom
Takođe, zahtjevamo nepristrasno informisanje do završetka konferencije o Be, u BiH, o BiH pod otkriljem Evropske zajednice. Jučerašnja tragedija i opšte stanje u BiH, Kupres, Travnik, Živinice i tako dalje direktna su posljedica nerješenih odnosa u MUP-u BiH. Zato zahtjevamo da se u roku od 24 sata izvrši kadrovska transformacija MUP-a BiH u skladu sa dogovorima postignutim neposredno poslije Republičkih izbora. Zahtjevamo da u toku današnjeg dana, da se u toku današnjeg dana uhapse počinioci gnusnog zločina pred Srpskom pravoslavnom crkvom na Baščaršiji u Sarajevu. I sljedeće, već duže vremena srpski narod u BiH je pod informativnom blokadom i presijom, zato zahtjevamo hitnu podjelu TV-a i radija kao i prestanak emitovanja “JUTEL-a’’ do okončanja konferencije o BiH. Uslovljavamo da MUP BiH ne smije vršiti niti, niti jedan nasilan, radnju prema ljudima na barikadama i bilo kojem pripadniku srpskog naroda. (...)
Srpski pjesnik Todor Dutina 3. marta 1992. godine obavještava Karadžića da Muslimani formiraju barikade na izlazu iz Sarajeva:
Todor: Sad zovu, oni formiraju barikade.
Karadžić: Ko?
Todor: Muslimani.
Karadžić: Gde?
Todor: Dole na izlazu iz Sarajeva. Karadzić: Neka planiraju, onda nek posle nek kažu da je, da, da SDS priprema Srbe za, na barikadama. Nek idu u tri pičke materine, nek planiraju barikade videće šta će im Srbi.
Zaključak
Analizirani transkripti presretnutih razgovora samo su dio primarno izdvojenog materijala koji podsjeća na ili otkriva širi kontekst samih presretnutih razgovora srpske elite. Ipak, držimo značajnim predstaviti sukus tih razgovora i potvrditi kazano u prvom dijelu rada. Riječ je o tome da su tretirani razgovori potvrda da iza zločinačkih i genocidnih namjera srpskih elita stoji, kako dugogodišnja netrpeljivost spram bošnjačko-muslimanskog elementa često nazivanog Turcima, tako i spomenuti cilj konsolidacije moći, koji je – pokazat će se – vodio ostvarivanju ideje Velike Srbije. Privatna priroda, taj intimniji način razgovora u presretnutim telefonskim razgovorima, otkriva detalje koji stoje iza mnogih formalnih nastupa ili onoga čemu je mogla svjedočiti šira javnost. S druge strane, tehnološki napredak u tom periodu pokazuje kako je zločinački poduhvat srpskih elita bio fokusiran na zametanju svog traga, odnosno da se ne ostavi papirni trag namjere njihovog djelovanja. Zato su se ključni razgovori o operativno-tehničkim ali i ideološkim segmentima genocida vodili upravo preko telefonskih komunikacija. Pitanje je također, šta bi razgovori otkrili da je prisluškivanje započeto ranije, odnosno da je bilo mogućnosti i pristupa onim razgovorima u narednim godinama rata. Ključne prijetnje za zločine i genocid jasno su vidljive, poput Karadžićevog razgovora sa Krajišnikom gdje kaže „Sad se otvoreno govori suverena i nezavisna Bosna. Oće li on, da dođe neko da mu poruši Sarajevo?“ili ona još direktnija prijetnja u razgovoru sa Mandićem: „(...)Za dva ti dana će Sarajevo nestati i biće pet stotina hiljada mrtvih, za mjesec dana u Bosni i Hercegovino nestaće Muslimana, Srbi će se reducirati, Hrvati će najviše tu sigurno profitirati jer oni će zadržati svoje opštine(...)“odnosno i sa Đogom: „..oni moraju da znaju čoveče oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati, Sarajevo će biti karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni nisu normalni. Ja ne znam ja ću sad njima morati otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati u BiH ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih. Šta vi mislite, plus je tu armija i tehnika i sve to, šta vi mislite da se možete, da se ocjepljujete kao Hrvatska.“Ono što je također vidljivo kroz razgovore nije samo genocidna namjera srpskog rukovodstva već i istinsko mišljenje da će se formirati neka vrsta muslimanske države ukoliko dođe do nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Razgovor sa Miloševića sa Zimmermanom pokazuje i neke detalje koje nisu poznati: „a ne žele ništa da silom čine već jednostavno, jednostavno oni su rekli ukoliko nastavi Izetbegović sa pravljenjem svoje islamske države, da oni nemaju drugi izgled.“S druge strane, kroz ove razgovore vide se i loši politički potezi tadašnjeg bošnjačkog rukovodstva. Svi nesmotreni govori, ograničene romantizirane ideje i bestemeljne tvrdnje, poput one i useljavanju Bošnjaka iz Turske vratile su nam se kao bumerang i upotrijebljene su od strane Karadžića i drugih: „ I onda on se prešao još na jednom mjestu i u svom papiru rekao brigu o iseljeništvu, a onda smo mi ukazali Evropljanima da je to pokušaj da se Turci usele, da usele Turke u Bosnu, jer oni imaju projekat useljavanja Turaka.“Ovo svakako ne umanjuje genocidnu namjeru i strašne brutalne zločine koje su uslijedili, već pokazuje u pravac razmišljanja koje je srpsko rukovodstvu uspostavilo. Ovaj rad otvorio je samo djelić tema koje se mogu istražiti kroz transkripte ovih razgovora. Ono što se jasno vidi jeste da je upotreba ovog `islamskog’ elementa kod Bošnjaka jedna od najatraktivnijih tema, koja i danas, trideset godina poslije, i dalje je predmet javnog diskursa a vjerovatno i privatnih razgovora današnjih srpskih dužnosnika.