Kakvog reisul-ulemu Tanasković želi

Oko reisul-uleminih riječi Tanasković plete cijeli tekst promovirajući već poznatu matricu iz srpskih krugova, svedenu na pojednostavljeni komentar koji je bio vrhunac intelektualnog izričaja srpskih ‘antropologa’, ‘sociologa’ i ‘etnologa’ u uniformama i

To da se svijet mijenja je toliko izlišna konstatacija da će je svako ozbiljan pokušati izbjeći u svom govoru i tekstu. No, to ne znači da u sebi ne sadrži elemente istine i odraz realnosti. Pitanje je koliko su svjesni promjena u svijetu srpski profesori koji su bili spiritus movens hegemonističkih ideologija praktično realiziranih u političkim projektima osamdesetih i devedesetih godina. Sudeći prema posljednjem tekstu Darka Tanaskovića o reisul-ulemi, muslimanima u Bosni i Hercegovini i drugim, vjerovatno i važnijim stvarima, potreban je barem još jedan životi vijek da se svijest i narativi ovih ljudi promijene. Možda.

Nekada i sada

Tekst je objavljen ni manje ni više nego na opskurnom portalu Sve o srpskoj, što dovoljno govori na što može spasti jedan intelektualac. Naravno, pitanje je da li bi u ozbiljnom društvenom i znanstvenom okruženju i bio uopšte poznat da se nije bavio mitomansko-nacionalnom poviješću Srbije te islamom, uživajući status tzv. islamologa, kako je sam sebe prozvao. To što je postao islamolog, ma šta to značilo, i što je nekada bio obavezno pozivan na konferencije i okrugle stolove, čak i u organizaciji Islamske zajednice, bila je posljedica društvenih i znanstvenih okolnosti kako bi njegovo prisustvo doprinijelo znanstvenom legitimitetu nekog naučnog skupa, jer je o legitimitetu odlučivala određena ideološko-politička elita u Beogradu i Zagrebu. U drukčijim, uvjetno kazano normalnim, okolnostima niko ne bi imao ni potrebu za njim kao ni za Miroljubom Jevtićem i sličnima, kao što ni danas nema potrebe. To je prva lekcija o promjeni svijeta koju Tanasković ne uočava. Danas nema niko potrebe za takvim ideolozima. Njegovi tekstovi na ovakvim portalima vrijede stotinu eura. I tu priča prestaje. Naravno, ne u potpunosti, jer i ovaj osvrt na njegov jedan tekst jeste rezultat gorke činjenice da je mišljenje Tanaskovića i sličnih u određenim krugovima u Srbiji, nadati se ne i cijelom društvu, još uvijek važno i da žele Srbiju zadržati u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog vijeka.

Reisul-ulema po mjeri

Tanasković se u svom tekstu „Ko stvarno svodi Bošnjake na status vjerske grupe“osvrnuo na riječi reisul-uleme Kavazovića iz jednog intervjua i govora na posljednjem Saboru kojima upozorava da postoje planovi da Bošnjaci nestanu kao narod i da je potrebno promijeniti paradigmu njihovog odnosa prema domovini i njenim vrijednostima. Oko ovih riječi Tanasković plete cijeli tekst promovirajući već poznatu matricu iz srpskih krugova, svedenu na pojednostavljeni komentar koji je bio vrhunac intelektualnog izričaja srpskih ‘antropologa’, ‘sociologa’ i ‘etnologa’ u uniformama i s puškama u ruci dok su činili zločine i genocid u Bosni: Bošnjaci ne znaju ko su!

Tanasković u govoru o promjeni paradigme vidi a šta drugo do nacionalni poklik reisul-uleme, a ne moralni i građanski pristup u analizi stvarnosti i odnosu prema svojoj budućnosti. Problematizirajući što se reisul-ulema bavi i nacijom Tanasković objašnjava retorikom devedestih godina da reisul-ulema kao ni mnogi intelektualci u Bosni, a najviše vjerski službenici i političari, ne razlikuju baš nacionalno i vjersko i ne znaju ni ko su ni šta su te da samo krive druge za svoje probleme. Zna dobro Tanasković da to nije tačno, ali njemu treba takva slika reisul-uleme da bi mogao i dokazivati poznate srpske matrice o nedorečenom narodu „podvojenog kolektivnog identiteta“. No, Tanasković i slični teško podnose što ne mogu imati reisul-ulemu kakvog oni požele, po njihovoj mjeri. Ako je u jednom trenutku povijesti i bio slučaj da vlast prijeti i utječe na određene vjerske autoritete, prije svega u Beogradu, Tanasković bi trebao znati da je to vrijeme prošlo. Doduše, Bezbjednosno-informativna agencija (BIA) i danas još uvijek zna dobro prijetiti po Srbiji kao što Tanasković zna ideologizirati ljude koji nisu ili ne žele čuti za Latinku Perović ili jednostavno izvući glavu iz pijeska.

Njegove riječi iz posljednjeg teksta kao da su napisane devedesetih godina: “Posle sloma poslednjeg „carstva”, Jugoslavije, u kome su „državotvorno” mirno obitavali, ali i bitno doprinijeli njegovom rušenju, Bošnjaci nikako da se oporave i uspostave novu „državotvornost”. Na koga da se oslone, kad ni sami nisu načisto sa sržnom supstancom sopstvenog podvojenog kolektivnog identiteta? Reis Kavazović poručuje: sami na sebe, sa promijenjenom paradigmom. Ali kako i sa kojom? Alah sve najbolje zna!”

Kada bismo i povjerovali da postoje najbolje namjere, čime bismo dokazali svoju naivnost, mnogo je slučajeva u povijesti koji nas uče kakav je odnos Tanaskovića i određenih srpskih krugova prema vjerskim poglavarima muslimana, čak i da zaboravimo na sve one ahmedije koje su završile u masovnim grobnicama po Republici srpskoj.