Šta nam je bitno, ako nas ne zanima Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida
Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu trebao bi biti jedna od obaveznih destinacija prilikom posjete Sarajevu. Muzej nastoji multidisciplinarnim pristupom upoznati javnost o ratnim događajima u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine
Prema ocjenama renomiranog turističkog portala Tripadvisor ovaj muzej je jedna od najpoželjnijih destinacija za one koji posjećuju Sarajevo.
„Prvi smo prema preporukama za Sarajevo i Mostar i ljudi nas iz različitih dijelova svijeta tako biraju. Što se tiče posjeta, nastojimo biti zadovoljni. Imamo u kontiuitetu zakazane grupne posjete. Uglavnom to je rezultat naših stalnih inicijativa. Šaljemo brojne prijedloge i pozive školama da nas posjete. Izazovi su svakodnevni. Jedna od banalnosti jeste npr. da ne postoje obilježja na nivou grada pa i na nivou općina gdje se šta nalazi. Mi se godinama obraćamo nadležnim institucijama da dobijemo dopunski znak na kojem bi pisalo gdje se nalazi Muzej odnosno smjer koji pokazuje u njegovom pravcu. To su osnovne stvari i ne bi trebale predstavljati problem“, kazala je direktorica Muzeja Merisa Topalović.
Za učenike se organiziraju i kvizovi
Menadžerica za razvoj Muzeja Suada Nožica kazala je da ministarstva obrazovanja nikada sistemski nisu riješila školske posjete ovog tipa odnosno da se prilikom posjete Sarajevu trebaju posjetiti destinacije s ovom temom.
„Svaka posjeta je prilagođena učenicima. Održi se čas historije, ali i kviz s nagradama. Ta posjeta može se uklopiti u pola sata što djeca mogu i podnijeti te lahko usvojiti neke informacije. Napravili smo ogroman broj inicijativa da se to sistemski riješi. Ne mora to čak biti ni obaveza, jer vjerujem da ima dovoljno osviještenih nastavnika i direktora, ali jednostavno neki ne žele pokretati inicijative bez dokumenta na koji će se pozvati“, kazala je Suada ističući da je s pozicije nekoga ko idejno kreira sadržaj Muzeja važno da se u budućnosti posveti pažnja sadržaju koji će biti zanimljiv svim generacijama.
„Jedna je generacija ona koja je upoznala Bosnu i prije rata, te bili svjedoci rata i generacija koja ne zna ništa o predratnom niti ratnom periodu. Ove mlađe generacije posebno zanima ono što nisu sretali u svom životu kao što je npr. stari telefon. Želimo uvesti simulaciju snajperske optike i slično.
Simulacija grobnica i minskih polja je nešto što ostavlja traga na mnogima“, kazala je Suada.
Prema riječima Suade i Merise najviše do posjetilaca dopru lične priče, životne priče ljudi koji su živjeli lijepo i onda se zadesili u vrtlogu rata. U Muzeju se nastoji svakoj toj priči posvetiti pažnja. Inače, u Muzeju se pored originalnih predmeta iz rata nalaze i simulacije te makete koje na poseban način govore o ratu od 1992. do 1995. godine. Predmeti se još uvijek skupljaju i Muzej je sada u povoljnijem položaju, jer se sami ljudi jave i doniraju Muzeju neki predmet iz rata. Upravo se iza ovih mnogih predmeta krije priča koja treba biti ispričana. Radnici Muzeja su nekada znali završiti u minskom polju i tražiti po deponijama smeća predmete koji su važni za cjelovitu sliku o ratu.
„Namjera nam je u narednom periodu otvoriti muzej koji će prikazivati život kakav je bio pod opsadom Sarajeva. Imamo veoma mnogo priča i predmeta, ali i veliko interesovanje gostiju da im pričamo o takvom životu - koji je trajao duge četiri godine. Nadamo se da će to biti realizirano veoma brzo ovdje u Sarajevu“, kazala je direktorica Topalović. Prema njenim riječima vrlo dobru saradnju imaju s Muzejom Sarajeva koji je, ujedno, i krovna institucija, u stručnom smislu, za sve muzeje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. S drugim muzejima se saradnja kontinuirano ostvaruje, ali se nadaju da će uskoro ta saradnja biti na jednom zavidnom nivou kako bi se muzeji međusobno upoznali, a na taj način i javnost kroz zajedničke projekte i razmjenu postavki.
Gdje je država?
S osnivačem Muzeja Jasminom Meškovićem razgovarali smo o institucionalnoj podršci ovakvim projektima. Nakon što smo saznali da nijedna institucija ne stoji iza ovog muzeja, zanimalo nas je ko daje finansijsku podršku ovom muzeju u srcu Sarajeva.
„Mi koji smo u svakodnevnom kontaktu sa strancima njima je Bosna prepoznatljiva po tradiciji, suživotu, različitosti religija i kultura, ali oni su žedni informacija kakav je rat bio u Bosni. Koje su žrtve, kakve su posljedice bile. Kako
se završio rat? Kako je bilo moguće živjeti pod opsadom četiri godine ili manje kao što su pored Sarajeva bili Žepa, Bihać, Mostar itd. Je li moguće da je takav zločin izvršen na ovom prostoru. Oni su žedni tog predstavljanja. Nažalost, to je sve prepušteno entuzijastima. Pa tako imate jednog Avdu Huseinovića koji je snimio toliko dokumentarnih filmova, a država to ne radi niti institucije. Kao mladić sam razmišljao da kada se otvori jedan ovakav muzej da će biti redovi ljudi koji će se otimati kako da pomognu. Živio sam u toj iluziji. To mi je jedna od najvećih iluzija u životu. Kada smo otvorili muzej 2016. godine i kada sam trebao platiti prvu kiriju, 2.650 maraka, za nekorišten prostor koji smo mi uredili počele su muke. Da ne govorim o režijama. Počeo sam se trijezniti, hladiti. Idealizam je nestajao“, kazao je o početku rada Mešković.
Uporedo s ovim mukama išlo je traženje predmeta i svjedočenja za muzej. Uskoro je muzej postao prepoznatljiv i razmišljalo se o širenju. „Očekivali smo pomoć, kao kad se čovjek davi u vodi pa se pokušava i za slamku uhvatiti, ali nije bilo ni slamke. Tako smo se i mi osjećali. Počeli smo računati samo na sebe i nismo više očekivali pomoć ni od koga“, kazao je Mešković vadeći pet feninga iz džepa i pokazujući da ni ovaj iznos nisu dobili od državnih institucija. Kazao je da nije riječ o institucijama gdje se mora tražiti saglasnost po nacionalnom ključu, već sami Bošnjaci nisu bili spremni ili nisu bili sposobni prepozati važnost ovakvih projekata. Nisu željeli pomoći muzej koji govori o zločinu. O genocidu u Bosni i Hercegovini. Prema riječima rukovodstva Muzeja uvijek se nađe razlog zašto se ne može pomoći.
Takvi smo mi Bošnjaci
„S ponosom mogu istaći da je toliko ljudi iz svijeta steklo naučna zvanja, magistrate i doktorate, tako što im je Muzej bio osnova za istaživanja. Ovdje su dolazili po izvore, a magistrirali su i doktorirali u svojim zemljama. Žao mi je što još niko od naših domaćih istraživača nije na takav stekao zvanje istražujući muzejsku djelatnost, zločin i genocid. Najviše je iz Italije istraživača steklo zvanje istražujući našu arhivu, postavke i naš rad. Imamo najavljene studente iz Danske, Austrije, Australije... Žalim što studenti naših fakulteta nemaju organizirane posjete. Jednom dekanu sam predložio da studenti dolaze ovdje i izučavaju materijale i prave priče, što će i nama koristiti jer ostaje u arhivi, i nadao sam se da će reći da je to izvrsna ideja. Međutim, taj dekan s Filozofskog fakulteta mi je kazao da to studenti ne bi trebali raditi, da nije dobro da se oni susreću s tim, već je bolje da se napravi neka predstava u Narodnom pozorištu. E, to smo vam mi! Bošnjaci. No, ne gledajući na sve što je loše, drago mi je da nas posjećuju škole. Nažalost, nakon naših zahtjeva i zahvaljujući profesorima, ali nema sistemskog rješenja koje bi razvijalo ove posjete pa tako i kulturu sjećanja. Ohrabruje me što dolaze građani Bosne i Hercegovine, ali me ne ohrabruje što nema nikakve sistemske podrške i nemam apsolutno nikakvih više očekivanja s bilo kojeg nivoa vlasti da će nešto poduzeti i pomoći. Ne radi mene, već radi države. Bog nam je dao snagu da tako djelujemo i opstajemo“, objasnio je Mešković koji je pomišljao da se obrati nekome u Banjoj Luci da bi možda dobio simboličnu pomoć.
Pojedinci prepoznaju rad Muzeja pa je tako načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić klimatizirao cijeli Muzej.
I sada Muzej plaća kiriju skoro 3.000 maraka u Sarajevu, a za odjeljenje u Mostaru plaća Medžlisu 1.700 maraka. To mu predstavlja najveći izazov u opstanku Muzeja i stvara najveće čuđenje jer ne drži kafić ili diskoteku, već muzej. Kada je riječ o prijavama na projekte nije rijedak slučaj da se rukovodstvu Muzeja kaže da Muzej nema dugu tradiciju postojanja, što nije nikakav propisani uslov.
Deveti januar će biti sve kvalitetnije obilježavan
Ono što ističe ovaj Muzej jeste da je postavku uredio na specifičan način, stavljajući u fokus lične sudbine žrtava s područja Bosne i Hercegovine koji su prošli strašne torture. Govoreći općenito o kulturi sjećanja kod Bošnjaka Mešković je naveo interesantan detalj u povijesti protjerivanja muslimana iz Srbije. Naime, u jednom od dokumentarnih filmova Avde Huseinovića navodi se svjedočenje prilikom protjerivanja muslimana iz Valjeva i Kraljeva kako je komšija pomogao natovariti stvari muslimanu koji bježi u Bosnu. Na tom ljudskom, komšijskom gestu musliman je zahvalio, a komšija mu kaže da ne brine on će mu pomoći i kada se bude selio iz Bosne.
„Mi stalno bježimo. Nikada da dođemo tobe. Mi ni sada ne možemo ocijeniti šta nam je bitno. Srbi uvijek kažu šta hoće, samo se mi pravimo da to ne čujemo. Svi govore o akademiji SANU. Ona ima jasne ciljeve, davno postavljene, ali mi kao da ne vjerujemo. Kada je pala Bijeljina neki su govorili da je to ionako švercerski kraj, kada su počele barikade oko Sarajeva bilo je onih koji su govorili da su dosta i Sarajlije lijepo živjele... Mi sami sebi tražimo opravdanje da dio po dio Bosne pada. Kada se stjeramo u ćošak, onda se počnemo boriti. Neka su napravili deveti januar! Čudno vam to što govorim? Oni znaju šta hoće, ali šta je naš odgovor? Mi samo čekamo šta ćemo mi uraditi prije ili poslije devetog januara. Tada svi trčimo da damo neki komentar. Ne tupi se oštrica devetog januara na taj način, već muzejom, kulturom sjećanja... Mene je kao pripadnika Armije RBiH stid kada vidim na društvenim mrežama kako se bolje rezonuje ono što je bilo u Bosni kod grupa koje su bile u mirovnim snagama tokom agresije na Bosnu nego među nama. Deveti januar će svake godine biti sve kvalitetnije organiziran. Kada nam sve škole i fakulteti budu posjećivali važna mjesta to će biti strateška borba da se kaže kako deveti januar ne bi trebao biti ponos, već početak zla za sve građane pa tako i za genocid nad Bošnjacima koji nije počinjen samo u Srebrenici, već prema presudama i u Doboju, Kotor-Varoši i drugim mjestima. Sve što se dešava, do nas je“, poručio je Mešković.