Šveđani, Turci i sloboda...
Ove godine se mrzitelj vratio, ovaj put potpaljujući govor mržnje paljenjem mushafa ispred turske ambasade u Švedskoj. Kao ni prošle godine, ni ovoga puta nije bio u pitanju samo islam, već i najnovije političke razmirice između Švedske i Turske oko članstva u NATO-u. Postojale su sumnje da je paljenje mushafa zapravo koordinirala švedska rasistička stranka
Počet ću malo grubo: Da li je protivzakonito psovati? Da li bih mogao koristiti psovke u ovom članku? Zamislimo da jesam i da mi urednici nisu dozvolili, da li bih onda tvrdio da su ograničili moju bogomdanu slobodu govora? Mislim da nema potrebe da odgovaram, jer već znate kuda idu moja razmišljanja i da je tema skandal koji je nastao u Švedskoj nakon spaljivanja Kur’ana od strane poznatog kriminalca i rasiste čije ime ne zaslužuje da se spominje, i koji će biti zaboravljen čim utihnu medijski cirkus i političke igre.
Drugo, nije on spalio Kur’an. Kur’an je živo djelo koje čuvaju milioni hafiza danas širom svijeta. Spalio je kopiju mushafa. Kako je to rekao jedan prijatelj: “Bolje je da ga je spalio nego da ga drži u svojim prljavim rukama!” Spaljivanje tih kopija je kod većine građana imalo suprotan efekat. Mnogi su zgroženi ovim činom, ali će neke navesti da Kur’an sami pročitaju, da razmisle o njegovoj poruci.
Licemjerje kao norma
Treće, neka mi bude dozvoljeno da ustvrdim da Kur’an voli slobodu, da poziva na dijalog, naglašava slobodu izbora i odgovornost koja je prati. Bog kaže da je mogao natjerati ljude na pokornost ali nije. Poslanik je opisan kao opomenitelj, savjetnik, a ne kao neko ko propovijeda utjerivanje u vjeru.
Ljudi nikada nisu bili u stanju da se nose s tako radikalnim oblikom slobode. Ljudskom rodu su uvijek bili neophodni, ako ne zakoni, a ono barem strukture i metode koje ograničavaju određene slobode. U praksi, to je značilo da čak i ako nešto konkretno nije protivzakonito, poput javnog spaljivanja svetih knjiga ili negiranja genocida u medijima, etika i pristojnost komuniciranja su uvijek nalagale uzdržavanje od neprimjerenih načina iznošenja ličnoga stava. To što ste slobodni da nešto učinite, ne znači da vam drugi moraju dati prostor i resurse da to učinite, kao što neki tumači aktuelnog diskursa slobode govora to žele predstaviti.
Lično sam više puta bio cenzuriran na ideološkim i ličnim osnovama unutar različitih organizacija i institucija, kako vjerskih tako i sekularnih. A sve te organizacije i institucije tvrde da gaje potpunu slobodu govora dok u praksi cenzura prelazi sve granice. U svim tim institucijama žale se na druga mjesta koja im krše slobodu. Licemjerje kao da je norma, bilo da je institucionalna ili individualna. Gobalni influenseri na raznim stranama ove problematike šire dezinformacije jedni o drugima, ponajviše da bi pokazali svojim pratiocima dvoličnost one druge strane.
Dvoličnost u pristupu polemici oko rečenog skandala može se prilično jasno očitati s obje strane barikade. Prošle godine, taj, ovdje neimenovani, Danac, koji je također švedski državljanin, suočio se s nizom neuspjeha da isprovocira ljude i navede ih na nasilje, kako bi potvrdio stereotip da su muslimani ljudi koji mrze slobodu. Da ne bude zabune, švedski muslimani su bili duboko povrijeđeni, ali su prepoznali namjeru i umjesto velikih protesta organizovali su druženja, zajedničke namaze, i slično. Jedan protestantski svećenik, koji nije želio da ovaj agitator pali mushaf ispred njegove crkve u dijelu grada gdje živi hiljade imigranata, zvonio je u crkvena zvona i tim nadjačao govor mržnje. Bila je to manifestacija slobode govora protiv govora mržnje. Spajajući dobronamjerne ljude, dobra vijest nadglasala je zlo.
Ove godine se mrzitelj vratio, ovaj put potpaljujući govor mržnje paljenjem mushafa ispred turske ambasade. Kao ni prošle godine, ni ovoga puta nije bio u pitanju samo islam, već i najnovije političke razmirice između Švedske i Turske oko članstva u NATO-u. Postojale su sumnje da je paljenje mushafa zapravo koordinirala švedska rasistička stranka (Sverige Demokrater) koja trenutno ima više od 20% u parlamentu, a neki listovi su čak sugerirali da su ruski interesi umiješani u cijelu stvar.
Dozvolite mi da vam ispričam nešto iz historije švedsko-turskih odnosa a na temu slobode.
Saradnja Švedske i Turske seže još od vremena kraljeva i sultana. Švedska i Turska su praktično uvijek bile na istoj strani u svim velikim sukobima. Muslimani su u Švedskoj od 15. vijeka. U švedskim muzejima još postoje predivni pokloni koje su sultani darivali švedskim kraljevima.
Iz knjige Simona Sorgenfreia Islam u Švedskoj, koja je gotovo u potpunosti o švedsko-turskim odnosima, jasno je ne samo da su prve moderne mesdžide u dvadesetom vijeku osnovali turski imigranti i organizacije, već da je i sloboda vjeroispovijesti u Švedskoj uvedena zbog Turaka.
Mnogo stoljeća u Švedskoj nije bilo slobode vjeroispovesti. Za vrijeme Karla XII, u šesnaestom stoljeću, Turci, Jevreji, Grci, Jermeni i Poljaci su dobili “fribrev“(doslovno “pismo slobode”), ali će potrajati još puna dva vijeka do trenutka kada kralj Gustav III donese prvi zakon kojim se prihvataju druge religije osim protestantizma. Vjerovali ili ne, biti katolik u Švedskoj bilo je manje prihvatljivo nego biti Jevrej ili musliman koji prakticira vjeru. Upravo zbog diplomatskih odnosa s Osmanlijama, Švedska je počela razmišljati o tome da strancima dopusti da ispovijedaju svoju vjeru, prvo privatno, a zatim i javno.
Premotajmo film do 1974. godine, kada se autor ovog članka rađa negdje u Bosni, a Švedska dobija konačnu reformu i slobodu vjeroispovijesti. A evo nas i u 2023. godini u kojoj Danac sa švedskim državljanstvom dobiva dozvole za turneju paljenja mushafa da izrazi ... književnu kritiku, možda?! Turska postavlja zahtjeve. NATO je u pitanju. Rusija kuca na vrata.
Način na koji većina ljudi govori o ovim pitanjima, na suprotstavljenim stranama, sadrži mnogo licemjerja. Mislim da insistiranje da je paljenje mushafa izraz slobode govora odaje nesigurnost i neke aspekte sistemskog rasizma. Muslimani, kao i mnogi drugi (recimo izjava švedske Jevrejske zajednice), reaguju na ovaj gest kao na otvoreni govor mržnje upravo zato što znaju da holokaust Jevreja nije počeo paljenjem ljudi, već knjiga. Svi znamo da su se upozorenja Hajnriha Hajnea ostvarila tokom Drugog svetskog rata. Licemjerje postoji, zasigurno, ali nije tačno da je švedska vlada zaustavila čovjeka koji je htio da spali Toru ispred izraelske ambasade već su ga zaustavile hodže i drugi muslimani koji su mu ukazali na nemoralnost njegovog nijeta i onda je on sam povukao molbu. Problem nije samo u tome što su neki pojedinačni slučajevi tretirani različito, već i zato što sama tvrdnja da je paljenje mushafa sloboda govora nastoji poništiti sva druga tumačenja događaja i samog zakona. Drugim riječima, ako izrazite užasnutost, na vas se gleda kao na neprijatelja slobode govora.
Da li bi spaljivanje svetih knjiga trebalo biti protivzakonito
U isto vrijeme, vidimo zemlje na drugoj strani planete u kojima su sloboda govora i prava manjina ozbiljno narušeni, gdje narod izlazi na masovne proteste. Pozivanje na ubistvo danskog provokatora i na bojkot Švedske je u najboljem slučaju neiskreno. Ne vidimo masovne proteste protiv talibana nakon zabrane ženama da se školuju i rade. Ne protestujemo protiv ovog flagrantnog ugnjetavanja pola stanovništva jedne ogromne države. Stanje sistemskog rasizma u Švedskoj i drugim zapadnim zemljama ne može se porediti s tim nivoom nepravde. Niko nas ne sprečava da vičemo, protestujemo i bojkotujemo. Ako se nastavi kopati po političkim i drugim vrstama licemjerja jednog dijela Zapada i zasnivati svoje razmišljanje i prosuđivanje na tipičnom “vidi šta oni rade”, nikada nećemo doseći ovu dragocjenu radikalnu slobodu o kojoj Kur’an govori.
Da li bi spaljivanje svetih knjiga trebalo biti protivzakonito, kao što neki trenutno traže, čak i u našoj centralnoj štokholmskoj džamiji na prošloj džumi? Pa, već postoji zakon protiv govora mržnje. Zabraniti nešto specifično je mikromenadžment i zakon ne može funkcionirati na taj način. U Švedskoj ne postoji zakon protiv poricanja genocida, kao u Njemačkoj, ali nijedan ozbiljan medij ne bi se smio usuditi objaviti tekst nekog poricatelja nakon godina našeg aktivizma. Kada je švedska televizija prvi put objavila kontroverzni dokumentarac o Srebrenici, iskoristili smo našu slobodu govora da protestujemo i ukažemo na nemoral historijskog revizionizma i govor mržnje. Pojedinci i institucije i dalje mogu pogriješiti ili to učiniti iz inata, braneći se time da ne rade ništa protivzakonito, ali većina ljudi će razumno prosuditi. Treba li država Bosna i Hercegovina protestovati što je najnoviji propagandni film Malagurskog prikazan u nekoliko privatnih klubova u Švedskoj kada je isti ne samo prikazan nego i finansiran novcem poreskih obveznika u Banjoj Luci?
Svako ko upravlja bilo kojom vrstom javnog prostora odgovoran je za taj prostor, odgovoran za svoja tumačenja zakona, ono što on garantuje. Nijedan zakon vas ne tjera da dozvolite bilo kome da radi bilo šta u našim javnim prostorima. Kur’an zabranjuje svojim sljedbenicima da vrijeđaju druge vjere, čak i druga božanstva za koja smatra da su izmišljena: „O vjernici! Ne vrijeđajte ono što oni mimo Allaha prizivaju, jer će iz neznanja zlobno vrijeđati Allaha” (6:108). Kur’an ne uvodi zakon koji sprečava ljude koji ne priznaju vašu vjeru da vas vrijeđaju. Možete se, naravno, protiviti tome, ali ne i zabraniti. Jasnoća ovog ajeta je zapanjujuća.
Kur’anski pojam slobode je lijep i uprkos nekim ružnim epizodama kroz našu historiju, vidimo da je islam pomogao razvoju raznolikosti. Primjer švedskog prihvatanja slobode govora i religije kroz neophodne saveze s muslimanima trebao bi biti dovoljan, a ima ih na hiljade. Kur’anski pojam slobode nas navodi da se fokusiramo na svoju odgovornost i povjerenje u Boga. Kur’an se ne bavi spaljivanjem bilo kojih spisa, pa ni mushafa, ali insistira na odgovornosti ljudi da biraju između dobra i zla.