Čuju li reisul-ulemu uposlenici IZ i džematlije
Jedno je mišljenje koje ja imam o tome ili bilo koji drugi džematlija, a druga je stvar ako bi neko napravio analizu na nivou Islamske zajednice u BiH s tačnim podacima
„Moramo mijenjati paradigmu na kojoj temeljimo svoj odnos prema zemlji, državi, društvu, javnom dobru, imovini i javnim poslovima. Moramo se snažno založiti za slobodu ljudi, javnog govora, odgovornosti za vođenje javnih poslova, transparentnost u vršenju vlasti, javnog zagovaranja i dogovaranja, transparentnosti u trošenju javnih sredstava, založiti se za mir, ljudska prava i prava na vlastitu kulturnu i religijsku autonomiju“– poručio je, između ostalog, reisul-ulema Kavazović u svom obraćanju na posljednjoj sjednici Sabora u mandatu 2018-2022.
Čitam i pitam se kome je ovo poručio reisul-ulema Kavazović? U mnogim tačkama prije svega članovima Islamske zajednice koji se nalaze na funkcijama u javnim institucijama a onda i svim članovima Islamske zajednice i organima. Tako sam ja razumio. Načela je lahko razumjeti. I nije se teško s njima složiti. Teško je po njima djelovati i živjeti. Stoga bi ovu sjajnu sublimaciju ključnih načela u bavljenju javnim (zajedničkim) poslovima i poslovima u Islamskoj zajednici u BiH trebalo od tačke do tačke razjasniti poput radne upute bar do nivoa u kome ćemo svi na isti način razumjeti poruku u njenoj primjeni i svi, bez pojedinačne slobodne percepcije, znati na koga se ona odnosi.
Korist ili samo lijepa priča
Potrebno je kreirati primjere dobrih praksi u svakoj od ponaosob navedenih stavki i uz načela ih komuncirati do nivoa džemata. Mogla bi cijela 2023. godina imati samo ovo kao fokus kako bi se kretali ka promjeni paradigme. Inače će sve završiti kao lijep govor, umno obraćanje jednim povodom u jednoj prilici poštovanog reisul-uleme Kavazovića. Ne znam ko bi bio odgovoran od uprava pod upravom Rijaseta da to pripremi, ali ima ko zna. Ne treba bježati da se uključe intelektualci s iskustvom izvan uposlenih u Islamskoj zajednici, ljudi različitih profila i pogleda, samo Sarajevo ima mnogo onih koji mogu dati takav doprinos.
Naprimjer: sloboda govora? Kako to lijepo zvuči. I kako to tužno odjekuje od osoba koje se nalaze na mnogim važnim pozicijama a uveli su sebi autocenzuru jer će mu neko “zatrebati“, jer su pogrešno zaključili da nije „mudro“zamjeriti se nekome „iznad“makar to značilo misliti jedno a govoriti drugo (iza leđa možda raditi treće). Ili sve to samo zbog lošeg osobnog iskustva ili loše prakse koje su nametnuli oni „iznad“pa se svete, ako čuju nešto čime nisu zadovoljni i koriste ovlaštenja kao samovolju protiv ljudi zaboravljajući na načela kojima su se divili. Šejtan ne miruje. I veliki broj njih su članovi Islamske zajednice, neki i njeni uposlenici. Iako se alimi uglavnom slažu oko toga da dostojanstvo svake osobe uzima u ozbir i njegovo pravo da slobodno misli, da koristi najbolje što može Božiji dizajn koji mu je podaren, čini se da ipak postoji neka dilema oko slobode govora. Došlo se do neke nepoželjne organizacijske kulture u kojoj onaj ko je na čelu govori posljednji i poslije njega nema govora. Onaj ko je na čelu treba da govori prvi i poslije njega treba da se čuju drugi.
U praksi imamo, hvala Bogu, sedmične hutbe. No kako reče Izet-ef. Čamdžić na tribini u Livnu kako ga je jedna novinarka pitala: „Dobro, ima li ikakve koristi od tih tvojih hutbi“, Izet-ef. je odgovorio: „Uglavnom nema. Zato što mi u Zavidovićima nismo uspjeli zatvoriti nijednu kladionicu.“I dalje efendija Čamdžić pojašnjava da je zadaća vazova da pokrene one koji slušaju da razgovaraju sami sa sobom, da se ubijede, pokrenu. Šta je vjera ako ne pokreće? Poslije hutbe je namaz a poslije namaza razlaz. Naše djelovanje izvan džamije, u kojem god segmentu društvenog organizovanja je riječ, traži od nas ne samo individualnu svijest i otvoreni um nego i međusobnu komunikaciju, razmjenu mišljenja i ideja, zajedničko traganje za najboljim rješenjima, poboljšanjima, planiranju, djelovanju, monitoringu, izvještavanju... Tu onaj ko je na čelu ima najveću odgovornost a ne najveću privilegiju. On je počašćen velikom odgovornosti a ne privilegijom nad ostalima na čijem je čelu. U našoj svakodnevnoj praksi imamo niz protokolarnih posjeta, događaja, manifestacija i veoma malo radnih sastanaka, analiza, mjera, akcija i poboljšanja od strane rukovodstva. Potpuni je nesklad između toga. Afirmisati slobodu govora kroz sopstvene primjere prakse nije moguće na protokolima i vazovima. To je moguće na radnim sastancima (i druženjima).
Kompetencije, a ne hijerarhijska pozicija
Bio sam u prilici da prisustvujem primjerima dobre prakse dok sam radio u jednoj njemačkoj korporaciji. Na jednom sastanku organizovanom na aerodromu u Beču 1996. godine, nekoliko mjeseci nakon što je ta korporacija kupila jednu tešanjsku firmu u kojoj sam radio, uočio sam dramatičnu razliku u odnosu na našu dotadašnju lokalnu praksu. Razgovaralo se o pozicioniranju našeg lokalnog brenda unutar korporativne strategije. Sastanak je vodila veoma mlada i stručna osoba iz korporacije koja se bavila marketingom. Gospodin Ivor Ng je imao nepunih 30 godina. Svi mi ostali smo bili stariji. Neki sa značajnim hijerarhijskim rukovodnim pozicijama u korporativnoj strukturi. Očekivao sam da će završnu riječ imati hijerarhijski najvažnija osoba u sali ali on je bio samo jedan od onih koji je postavio nekoliko pitanja. Čak je u jednom detalju imao sasvim drugačije mišljenje na što mu je gospodin Ng zahvalio na interesantnom razmišljanju ali i kazao da ono nema svoje uporište i održivost u novim tržišnim tendencijama. Na kraju je gospodin Ng bio taj koji je dao završnu riječ, zaključio sastanak i unutar 24 sata dostavio zapisnik svim sudionicima s ključnim tačkama, pogledima, narednim aktivnostima, rokovima i odgovornim osobama. Tada sam shvatio da u mnogim situacijama su kompetencije na prvom mjestu a ne hijerarhijska pozicija. Inače je to korporacija u kojoj se hijerarhijska ljestvica jako poštuje i mnoge odluke u pogledu drugih pitanja se donose na tim mjestima i preuzima odgovornost.
S druge strane, na jednoj zajedničkoj večeri prije sutrašnjeg sastanka u Ludvigsburgu 2013. godine kojoj je prisustvovao i jedan od potpredsjednika (koga nisam ranije bio upoznao), koji je po hijerarhiji bio znatno iznad ostalih sudionika te večere – tokom tog druženja nisam saznao koju funkciju obavlja. Bio je to ugodan kolegijalni razgovor. Tek sam sutra na sastanku saznao da se radi o potpredsjedniku korporacije. On jednostavno nije htio da bilo čim pokaže ili „optereti“kolegijalni razgovor s važnošću svoje funkcije. Ali tokom vođenja radnog sastanka je demonstrirao kompetencije i integritet tako da je već nakon toga zadobio moje osobno poštovanje. Kao što je i nakon sastanka zajedno sa svima nama otišao u restoran u kome jedu i ostali radnici, i u restoranu je njegovo ponašanje bilo sasvim uobičajeno kao i bilo koga od drugih uposlenih: uzima tacnu, pribor za jelo, dvije kriške hljeba, supu i glavno jelo. Po završetku nosi tacnu na mjesto gdje i svi drugi, bez ostataka hrane, jer je uzeo onoliko koliko je mislio da može pojesti. Niko nije apsolutno reagovao ni da mu napravi posebno mjesto, ni da mu stavi u tanjir malo bolje hrane, ni da uzme tacnu i vrati umjesto njega. Bilo je sve tako prirodno da je jasno kako se radi o organizacijskoj kulturi ponašanja.
Borba za o(p)stanak
Neko će kazati da se ne mogu upoređivati primjeri rada u korporacijama s javnim poslovima ili pogotovo s poslovima u Islamskoj zajednici. Naravno da ne mogu bukvalno. Ali kada je riječ o komunikaciji onda su to univerzalno primjenjivi i korisni primjeri dobrih praksi. Znanje koje treba uzimati makar dolazilo iz Kine. Radi se o organizacijskoj kulturi, dakle o afirmaciji zajedničkih vrijednosti. O implementaciji univerzalnih načela o kojima govori uvaženi reisul-ulema Kavazović. Ogroman je prostor za stalna poboljšanja. U javnim poslovima je taj prostor gotovo neiskorišten. Ali ljudi koji se nalaze na vlasti su pod „pritiskom“dnevnih aktivnosti, borbe i želje da tu ostanu - tu gdje su sjeli (šejtan je odmah uz njih danonoćno, čim sjednu na funkciju). Oni se uglavnom ne bave redizajnom procesa, planiranje je više načelno nego suštinsko, djelovanje je više pod pritiskom zainteresovanih strana nego strateški, monitoring je selektivan a izvještavanje filtrirano. Veća je vjerovatnoća da će neko ko je u opoziciji sve to bolje vidjeti (kod njih šejtan nema puno posla) i možda jednog dana krenuti drugačije kada bude u poziciji.
Ali postoji prostor za poboljšanje i unutar Islamske zajednice. Mnogo je potencijalnih tema koje se mogu staviti na dnevni red. Ja bih s pozicije džematlije rekao da je jedna od tema ravnopravnost člana Islamske zajednice. Donekle mi je poznato da je tu stanje danas drugačije nego prije 20 ili 30 godina. Ali jedno je mišljenje koje ja imam o tome ili bilo koji drugi džematlija, a druga je stvar ako bi neko napravio analizu na nivou Islamske zajednice u BiH s tačnim podacima. Ako bismo imali predstavljenu strukturu Islamske zajednice po vertikali: Sabor, Rijaset, Muftiluk, Medžlis, Džemat u redovima, a u kolonama broj
Nedostaje projekat, višegodišnji plan aktivnosti, pilot-projekat na jednom medžlisu, pa na jednom muftiluku, pa onda na nivou cijele Zajednice. Nedostaje transparentnost cijelog prikaza za prosječnog džematliju.
Tajna promjene je da svu svoju energiju usmjerite ne na borbu protiv starog, već na izgradnju novog. SOKRAT
organizacionih jedinica, broj uposlenih, broj članova, iznos članarine i to 1990., 2000., 2010. i 2020. godine. Samo iz takvog jednog pregleda bismo dobili podatke koliko su članovi Islamske zajednice ravnopravni u pogledu plaćanja visine iznosa članarine ali i kolika je razlika u broju članova od džemata do džemata. Bilo bi logično da ako smo braća u načelu da budemo braća i u životu. Svi članovi Islamske zajednice treba da budu ravnopravni u pogledu osnovnog paketa usluga koje pružaju organi Islamske zajednice za utvrđeni iznos članarine. Solidarnost među članovima Islamske zajednice ne smije biti načelna. To treba biti određeno internim pravilima. Mogu biti različite grupe članarine ali ne mogu biti jedni iznosi u Tešnju, drugi u Sarajevu, treći u Zvorniku, četvrti u Livnu. Iz tih sredstava treba podmiriti troškove osnovnog paketa usluga članovima Islamske zajednice bili oni u malom džematu u Srebrenici ili u velikom džematu u Tešnju. Status uposlenih treba isto tako biti riješen. Tek nakon toga se može govoriti o distribuciji preostalog iznosa naplaćenih prihoda u džemate. I to na način da kada odu i u penziju mogu od nje živjeti. To nije jednostavno napraviti. Nasljeđe ima svoj DNK koji nas usmjerava. Ali danas, uz podršku digitalne tehnologije sve je mnogo lakše. Čak i dede koji sa štapom dolaze u džamiju nose mobitel. Nedostaje projekat, višegodišnji plan aktivnosti, pilot-projekat na jednom medžlisu, pa na jednom muftiluku, pa onda na nivou cijele Zajednice. Nedostaje transparentnost cijelog prikaza za prosječnog džematliju. Nedostaju tematski sastanci provjere napretka, poduzimanje korektivnih mjera, akcija ka dostizanju cilja bez optužbi, bez nepotrebnih stavova hijerarhijskih autoriteta nego uz njihovu podršku. A onda te informacije putem hutbe integrisati u govoru o načelima. Ili možda sve to postoji ali ja kao džematlija nisam informisan?
Izbori u Islamskoj zajednici mnogo govore
Možda bi se našao i način kako da džematlije pokažu viši stepen interesa za funkcionisanje džemata i cijele strukture. Naime, u mom džematu je u 2022. godini bilo upisano 622 člana. Njih 359 (57,72%) je prema pravilima izbora u Islamskoj zajednici imalo pravo glasa (platili članarinu) a od tog broj je izašlo na glasanje njih 44 (12,25%) ili 7,1% ukupnog broja. Još je dan izbora bio u petak, džuma, i džumi je prisustvovalo oko 150 džematlija. Ove pojedinačne cifre možda nisu odraz ukupnog stanja ali bi trebali imati ukupnu sliku. Ne zbog toga što je ta slika loša ili dobra, nego zbog toga da se radi na poboljšanjima, da se postavi cilj do narednih izbora povećanje od 5% za sve izabrane organe u mandatu 2022-2026. Da se uradi projekat i kroz radne sastanke prati napredak. Ovo je samo skromna ilustracija kako bi bilo potrebno raditi na tome da se sjajna načela prevode u primjere dobrih praksi i novu kulturu djelovanja i saradnje.