Nužnost rješavanja centralizacije članarine barem na nivou medžlisa

Mnogi imami širom Bosne i Hercegovine u svojstvu nosilaca vjerskog života u džematima svake godine kod regulisanja plaća preživljavaju traume i bivaju izloženi nelagodnim situacijama

UPreporodu, broj 1227 / 01 od 1. januara 2023. godine, objavljen je tekst pod naslovom „Članarina je borba na Božijem putu“, autora Izet-ef. Čamdžića. On je slobodom misli, progresivnošću uma i sagledavanjem odnosa muslimana prema članarini skrenuo pažnju na njenu važnost i potrebu da bude adekvatno tretirana. Naslovljeni tekst je jasan, upečatljiv i nedvosmislen. Dosta slikovito, afirmativno i poticajno obrazlože šta član Islamske zajednice svojom članarinom postiže na ovom svijetu i kakvoj se nagradi može nadati na budućem - ahiretu. Tekst je hvale vrijedan i mogao bi pozitivno djelovati na članove IZ, kao i na one koji to iz raznih razloga nisu, ako bi ga pročitali. Ubuduće bi opuštenije, s puno više volje davali članarinu i zalagali se da svojim učešćem doprinesu boljem stanju vjerskog života. U isto vrijeme bi manje ili nikako vodili debate o visini, raspoređivanju i trošenju članarine, sretni što im se pruža prilika da čine plemenito djelo i budu dio zajedničkog dobra. Nažalost, neriješenost centralizacije članarine makar na nivou medžlisa iz godine u godinu oživljava iste probleme, bar na području Bosanske krajine, i iznova izaziva mučne rasprave oko imamske plaće i visine članarine.

Sagledavajući stanje na terenu može se reći da unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nema jedinstvenog modela kako musliman - Bošnjak postaje njenim članom, gdje i kome uplaćuje svoju članarinu, u kom iznosu, koje dužnosti na sebe preuzima, kakva prava s njom ostvaruje, preko koga i u kom obliku se ona manifestuje. Različitosti su prisutne od medžlisa do medžlisa, pa čak i od džemata do džemata. Dakle, stanje članarine još je nedefinisano i sasvim je očigledno da će još dugo vremena biti kamen spoticanja. Koliko god se odgađalo, ovo pitanje koje tišti mnoge u Islamskoj zajednici morat će se, radi viših interesa, rješavati u dogledno vrijeme. Da li će inicijator tog značajnog i očekujućeg iskoraka biti Islamska zajednica, muftijstva ili medžlisi za sada je nepoznanica.

Ohrabrujući primjer Medžlisa IZ u Bihaću

Postoje, hvala Bogu, primjeri tj. medžlisi koji su pitanje članarine dosta dobro apsolvirali ili su u procesu da to u skorije vrijeme završe. Medžlis IZ Bihać je još 2015. godine započeo s praksom kvalitetnijeg, jednostavnijeg i organizovanijeg upravljanja, prikupljanja i raspodjele članarine, odnosno centralizacijom sredstava ostvarenih putem članarine. Rukovodstvo Medžlisa se stoički suočilo s ovim izazovom i ono je u okviru svoje nadležnosti na mudar način, odricanjem, s puno ustrajnosti, strpljivosti i korektnim odnosom prema džematima, džematskim odborima i članstvu regulisalo plaćanje i uopće funkcionisanje članarine na svom području. Taj proces nije tekao jednostavno, brzo i bez poteškoća. On se svake godine dograđivao, pojednostavljivao i prilagođavao prilikama na terenu i među članstvom kako bi bio efikasniji i svrsishodniji. Bilo je teških momenata koji su graničili s odustajanjem i povlačenjem. Međutim, upornošću, razgovorima, međusobnim uvažavanjem, sučeljavanjem mišljenja dviju strana: rukovodstva Medžlisa i džematskih odbora, iznalazila su se obostrano prihvatljiva rješenja s kojima se išlo naprijed i u pravcu što bolje realizacije postavljenih ciljeva korisnih za Zajednicu. Projekat centralizacije dobro je zaživio i daje rezultate. On nije završen i dalje se upotpunjuje.

Zaštita imamskog digniteta i dostojanstva

Mnogi imami širom Bosne i Hercegovine u svojstvu nosilaca vjerskog života u džematima svake godine kod regulisanja plaća preživljavaju traume i bivaju izloženi nelagodnim situacijama. To se pogotovo odnosi na imame čiji džemati nisu obuhvaćeni centralizacijom članarine na nivou medžlisa. U takvim okolnostima imami bivaju prepuštani volji džematskih odbora, pojedinaca - džematlija. Ukoliko se ne vrednuje imamski rad te se naspram određivanja mjesečnih primanja nastupa nerealno onda imam biva materijalno oštećen. Time ili na sličan način dignitet i dostojanstvo imama kao da se stavlja na provjeru, a ličnost doživljava poniženje. Takav odnos prema imamima, njihova nezaštićenost kod utvrđivanja ličnog dohotka te narušavanje drugih statusnih prava, dobrim dijelom utječe da, pogotovo mlađi imami u novije vrijeme, donose odluke o napuštanju imamskog poziva te se prihvataju drugih poslova najčešće izvan granica Bosne i Hercegovine. Ukoliko se ne poduzmu konkretniji koraci sve više će se primjećivati nedostatak kvalitetnog kadra na tržištu rada u Islamskoj zajednici i umjesto kvalifikovanog zapošljavat će se bilo kakav kadar. Imam treba da razvija vjerski život u džematu, brine se o svome „stadu“, održava mektepsku nastavu i priprema nove generacije da preuzimaju ulogu nosioca vjere islama u svojim džematima i sredinama, a ne da misli da li će imati adekvatnu plaću od koje će moći normalno živjeti. O tome bi trebalo da vode računa medžlisi u svojstvu poslodavaca.

Takav odnos prema imamima, njihova nezaštićenost kod utvrđivanja ličnog dohotka te narušavanje drugih statusnih prava, dobrim dijelom utječe da, pogotovo mlađi imami u novije vrijeme, donose odluke o napuštanju imamskog poziva te se prihvataju drugih poslova najčešće izvan granica Bosne i Hercegovine.