Zamke konzervatizma kod Bošnjaka

Umuslimanskom svijetu općenito, a naglašeno kod značajnog broja Bošnjaka, prva zamka konzervatizma je miješanje vjere i kulture. Bez obzira što mnogi autori smatraju da je arhetip i duša kulture utemeljena u religiji, i bez obzira što i kultura pokušava da dokuči i osjeti nadnaravno, ipak postoje bitne razlike između vjere i kulture. U istinskoj vjeri je sve utemeljeno na Božijoj riječi i Objavi, a svaka kultura ima i mnogo ljudskih elemenata i doprinosa. Ibn Haldun je pisao: „Cilj civilizacije je kultura i luksuz.” Kad se taj cilj postigne, civilizacija se kvari i propada po uzoru na živa bića. S druge strane, vjera nikada ni u jednom narodu ni u jednom vremenu, ni na jednom prostoru nije prestala i nestala, jer je ona Božija milost i istina. Čak je Andre Malraux, stavljajući znak između vjere i kulture, smatrao da će u budućnosti muzeji zamijeniti hramove. Naravno to se nikada nije dogodilo.

Konzervativne klice i vesvese

Druga zamka i opasnost konzervatizma jeste miješanje ibadeta i adeta – običaja, posebno kada su u pitanju obredi. Da se to ne bi događalo i miješalo, mora se znati razlika između obreda i običaja ili adeta. Izvana gledano, obredi su istovremeno oblici i individualnog i društvenog ponašanja, a običaj ili adet je samo oblik društvenog ponašanja. U suštini gledano da bi obred bio obred, on mora biti na vjeri utemeljen, od Boga naređen i od Poslanika kao obavezna vjeska praksa pokazan. Zato je svaki obred – pojedinačni ili zajednički – predvidiv, redovan, uokviren, regulisan i vrši se u tačno određeno vrijeme i na određeni način. U Obredima se svjedoči priznanje i robovanje Bogu, ostvaruje mišljenje i veza i sjećanje s Bogom, približava čovjek Stvoritelju i pomoću njih se neprestano postiže i učvršćuje svijest o Bogu. Što se tiče običaja, oni su uglavnom vrsta društvenih usmenih normi i pravila, u epskim zajednicama gdje slab utjecaj imaju Objava, pravo i pisani zakoni. U njima običaji kao usmena pravila i norme koje diktiraju poglavice, regulišu cjelokupni društveni i javni život i otud toliki njihov značaj u tim i takvim društvima. Kao usmene norme, običaji nastaju dugotrajnim ponašanjem i ponavljanjem istih radnji od strane ljudi, u određenim situacijama. Običaji mogu, ali ne moraju i najčešće nisu, biti utemeljeni na religiji i njihova praksa nije utemeljena na svjedočenju Poslanikovog života. Običaji u islamu koji proizilaze iz sunneta, nazivaju se urf, a običaji koji ne slijede iz izvora islama, nego kao mubah iz pozitivnog iskustva i mudrosti čovječanstava, i koji nisu muslimanima zabranjeni i koje mogu prakticirati, nazivaju se adet. Kada se potpuno zna sadržaj i definicija, i razlika između obreda i adeta, onda manje dolazi do usijanih stanja i nesporazuma među muslimanima.

Sljedeća zamka i konzervativna klica je miješanje univerzalnog i lokalnog. Primjera radi, nije mali broj muslimana u Bosni koji smatraju da je galabija univerzalna i obavezujuća nošnja a ustvari galabija je odjeća primjerena toplom pojasu i sunčanim područjima. Ulogu galabije u zimskom periodu u Bosni imaju prije čakšire a sada debele pantalone. Jedna od zamki i konzervativnih utvara, posebno kod ljudi s visokom školskom spremom, jeste miješanje dva plana Allahovog stvaranja, bi halkillah i bi emrillah. Bi halkillah su stvoreni, materijalni, predmetni svjetovi koji se mogu proučavati i relacije među njima ustanovljavati putem svih vanjskih kapaciteta koje je Allah podario ljudskoj vrsti: mašta, pet osjetila, razum, um, svijest, iskustvo. Bi emrillah svjetovi – ili gajb svjetovi, su nadnaravni svjetovi i oni se mogu samo preko Objave i Poslanikovog sunneta vjerovati. Kada se nauka i sva naučna istraživanja usude, da iz bi halkillah svjetova pređu u bi emrillah svjetove, nauka neminovno iz nauke i teorije prelazi u dogmu i ideologiju. Miješanjem bi emrillah i bi halkillah svjetova, nemoguće je razvijanje veze između kontinuiteta i neminovnih promjena. Svi stvoreni svjetovi i stvorenja su neprestano kretanje, proces,

Ljude koji nisu poslanici i vjerovjesnici, ma kakve oni sebi titule davali, i ma šta o njima ljudi mislili se ne mogu slijediti, nego samo oponašati i imitirati. A oni ljudi koji oponašaju i imitiraju druge, osim ako nije riječ o uvjetovano ograničenim osobama, okrnjuju svoj karakter i sigurnost u sebe.

promjena i nestajanje. Špengler upoređuje kulturu s cvijećem; nikne, raste i daje ruže, na kraju uvehne, isuši se i nestane. Bi emrillah svjetovi, sve vrijednosti, principi, načela, ruh su objavljeni a ne stvoreni na način stvari i predmeta, niti stare, niti vehnu, niti griješe, niti nestaju.

Jedna od konzervativnih vesvesa jeste zamjena imitacije i slijeđenja. Samo se Poslanici mogu slijediti u svim sferama i po svim pitanjima vjere. Ljude koji nisu poslanici i vjerovjesnici, ma kakve oni sebi titule davali, i ma šta o njima ljudi mislili se ne mogu slijediti, nego samo oponašati i imitirati. A oni ljudi koji oponašaju i imitiraju druge, osim ako nije riječ o uvjetovano ograničenim osobama, okrnjuju svoj karakter i sigurnost u sebe.

Poseban oblik konzervatizma jeste miješanje i nerazlikovanje dobra i koristi. Dobra djela koja Svevišnji Gospodar prima i priznaje mogu činiti samo vjernici. A korisna djela od kojih ljudi imaju pomoć, olakšanje, fajdu i korist mogu činiti i čine svi ljudi na svijetu. Da bi dobro djelo bilo dobro, mora počivati na imanu, mora imati čist nijet u ime Boga, mora se činiti u slobodi, mora biti u okviru šerijatskih propisa, mora se davati iz onoga što nam je najdraže, a ne iz onog što nam je višak i što hoćemo baciti. Zatim, kad se čini dobro djelo, da bi to i ostalo, ne smije se nikad prigovarati, niti ponižavati i vrijeđati onoga kome je učinjeno. Dobra djela, vrijednosti, principi, ideali i načela, za razliku od stvari, nemaju rok trajanja i nikada ne propadaju. Onaj ko čini dobro djelo i ko pomaže, on koristi onom koga pomaže, a darovatelju to dobro Allah pretvara u sevap koji niko ne može uništiti. Dakle, onaj koji daje ima dobro, a onaj koji prima ima korist.

Identitet - odnos prema Stvoritelju

Poseban oblik agresivnog konzervatizma kod mladih jeste miješanje i zamjenjivanje identiteta i identifikacije. Čovjek može imati samo jedan identitet, ispravan ili pogrešan, i on se određuje izričito kroz odnos prema Stvoritelju. To Hegel naziva “spoznata nužnost”, tj. da smo mi kao stvorenja potpuno svjesni da moramo priznati, pokoravati se i biti predani svome Stvoritelju. Pogrešan identitet od strane svakog čovjeka, jeste ko je bilo kome predat ili pokoran osim Bogu, Stvoritelju, Gospodaru. Dakle identitet je potpuno unutrašnje određenje, a identifikacija je vanjsko. I čovjek može imati stotinu identifikacija, a da ne izgubi identitet, npr., ima Bošnjaka koji govore deset jezika, i to nije deset identiteta, nego deset identifikacija.

Posebna opasnost kod materijaliziranih, ostvarenih ljudi, pogotovo u velegradovima, jeste zamjena i zaborav onog svijeta za ovaj svijet. Zatim, zamjena i zaborav Stvoritelja sa stvorenjima, zaborav polaganja računa na Sudnjem danu kod ljudi koji imaju neograničenu ljubav za imetkom, kod onih koji su toliko opčinjeni stanovima, vilama i luksuzima, da im nikad ne naumpada kuća koja dolazi, a to je kabur i ahiret. Tu je naravno i vesvesa onih kojima grijesi učine amneziju u mozgu prema tevbi.

Zamjena tradicije i tradicionalizma

Jedan konzervatizam o kome Kur’an govori skoro kod svih naroda u vremenu i prostoru, jeste zamjena tradicije s tradicionalizmom. Moramo kazati šta je tradicija a šta tradicionalizam. Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, kao neupitna vrijednost i istina, da sada postoji i da će postojati i kao čuvana autentična predaja i baština prenositi se i postojati do Sudnjeg dana. To su sa stajališta islama sve vrijednosti i činjenice koje se prenose i predaju svim generacijama, a koje su utemeljene na objavama i sunnetima svih poslanika i vjerovjesnika, i neupitno pozitivnom iskustvu čovječanstava. Zato je tradicija živa historija, koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu i idejno-etičku, pravno-običajnu i kultrurno-civilizacijsku zajednicu. Tradicionalizam čiji su najopakiji i najopasniji izražaji i svjedočanstva mit, magija, mitologija, bajke, ideologije, je svaki nazor i učenje koje precjenjuje značenje i značaj običaja, znanja i iskustava, koja su utemeljena samo u čovjekovom iskustvu, razumu, umu i spoznaji, a ne na Božijoj riječi, Objavi i sunnetu. Tradicionalizam u bilo kojoj formi hoće, mada je to nemoguće, da isključivo ljudske vrijednosti, iskustva i sadržaje nametne kao vrijednosti svake generacije. Takva upornost zna dovesti do krvavih situacija, u kojima milioni i miloni nevinih glava izgube život, jer sve što nastane u vremenu i prostoru, od samih ljudi, podliježe sudu i mijeni procesa, razvoja, promjene, sazrijevanja, odumiranja i nestajanja. U oportunizmu i hedonizmu život se zamjenjuje uživanjem, griješenjem i iživljavanjem. Znanje koje je obezduhovljeno potiskuje

mudrost, a najnovije doba znanje potiskuje i sklanja informacije i svijet slike. Informacije i svijet slike potiskuju i svu pisanu štampu, biblioteke i knjige. Slijedi posljedica, a to je da svijet slike i informacije čine da sve manji broj muškaraca i žena uopće mogu suvislo govoriti, pričati a kamoli razvijati logičku i povezanu misao u tekst u knjizi. Ukoliko se ovaj tok nastavi, čovječanstvo će sigurno ostati bez pisaca i oratora, a na duhovnom planu živimo poremećeni svijet, postnormalno doba, postčinjenično doba, a sve skupa kako kaže pjesnik: ‘’dvadeset vijekova ciklusi neba udaljavaju nas od Boga i približavaju prašini!’’ Beskrajno opasna i drska konzervativnost posebno kod mlađih naraštaja, je u tome što se traži neograničena sloboda bez ikakve odgovornosti i razmišljanja kuda ta takva sloboda vodi, a to je samovolja i anarhija. U tom pravcu teži se neograničenim mogućnostima i prohtjevima, s najmanjim mogućim dužnostima. Imperativno se insistira, bez ikakvih prethodno izvršenih obaveza, na pravima, bez obaveza i dužnosti, i tako se ulazi u svijet neminovne diskrecije, privilegija i arbitraže, a svi se žale na korupciju. Pošto se zamjenjuje brak, jer majku zamjenjuje feminizam i rodna prava, a otac se svodi bez ikakvog autoriteta, na mužjaka za oplodnju, brak zamjenjuje interesna, seksualna, dvospolna zajednica. Pošto se potpuno zamjenjuje brak, porodica postaje nemoguća, i djeca umjesto roditeljske brige i emaneta, prebacuju se kao kod Platona, na brigu države i društva. Zajednicu kao organsku i primordijalnu grupu utemeljenu na vjeri i vrijednostima, idealima, zamjenjuje društvo koje počiva izričito na vanjskim vezama i odnosima kao što su interes, korist i profit.

Postoje samo dva načina života

Potpuno se zamjenjuje i miješa uloga nauke kroz pozitivizam i scijentizam s religijom, pa se iz nauke, iz koje se razvija civilizacija i sva tehnička sredstva za život, i koja daje tehniku života, hoće da izvedu korijeni, izvori, sadržaji, vrijednosti, smisao, cilj života, koji daje samo vjera. Nema te nauke koja, bez vjere u Boga, može spojiti i pomiriti sada – dunjaluk, berzeh, eshatologiju, ahiret, materiju, duh, tijelo. Nikada nauka ne može obuhvatiti cjelinu čovjeka, a Hegel kaže: ‘’Samo je cjelina istina!’’ To su

Nema te nauke koja, bez vjere u Boga, može spojiti i pomiriti sada – dunjaluk, berzeh, eshatologiju, ahiret, materiju, duh, tijelo. Nikada nauka ne može obuhvatiti cjelinu čovjeka.

džism, nefs, akl i ruh. U ruh se vjeruje, kao u bi emrillah svijet, a nikada se nijednom naukom ne spoznaje, a bez ruha čovjek nije čovjek, i nema mira u sebi.

Dubok korijen kod muslimana ima konzervatizam, da rizkom – nafakom, u koju se vjeruje i koju samo Allah daje, od sebe odstranjuju bilo kakvu potrebu za kesbom – za radom, za privređivanjem, za korisnim poslovima. Rizk ili nafaka je vjerovanje, a kesb je imperativni farz, rad za svakog ko je sposoban i ko ima mogućnost da čini halal djela. Nije mali broj siromašnih muslimana koji kažu: ‘’Ne možemo dobro činiti, jer smo siromašni!’’ Nema niko ko ne može dobro činiti. Gazali kaže: ‘’Samo su dvije moralne vrijednosti: ne činiti zlo i činiti dobro!’’ Nikada svi ljudi neće moći činiti dobro u smislu konkretne pomoći, ali svako ko želi i odluči može da ne čini zlo. Činiti dobro je konkretna mogućnost čovjeka, a ne činiti zlo izričito zavisi od vjere, morala i nijeta u čovjeku.

Malo ljudi razmišlja i upada u konzervatizam i zamku, i uopšte ne razmišljaju da imaju samo dva načina života; ispravan u vjeri i promašen u svemu ostalom. Najkraće, svrha života u islamu je ‘’radijellahu anhum ve redu anh – da Allah bude zadovoljan s nama i mi s Njim.’’ Povijest svih naroda svjedoči samo dvije činjenice: približavanje ljudi svome Stvoritelju kroz vjeru, dobra djela i moral, ili udaljavanje ljudi od svoga Stvoritelja kroz nevjerovanje, nemoral i zla djela. Izuzetno je mali broj ljudi koji su svjesni, da su vjera, moral i vrijednosti u čovjeku a nisu iz čovjeka, i nisu iz nauke. Nego su Božija objavljena i darovana milost, istina, uputa, dobro, svjetlo, mudrost, iz Objave koju su nam prenijeli i praktično živjeli svi poslanici i vjerovjesnici. Nažalost, ateisti, sekularisti i agnostici vjeruju da su sve ove vrijednosti nastale i razvile se samo iz čovjeka, zato oni tvrde da su humanisti. Logički gledano, s obzirom na slobodu svakog čovjeka a i na činjenicu da je svaki čovjek potpuno različit jedan od drugog, kad bi moral bio iz čovjeka, moralo bi postojati onoliko morala koliko je ljudi na svijetu. Nezamislivo je opasan konzervatizam, koji stavlja znak jednakosti između prirodnih i društvenih pojava. Prirodne pojave su reverzibilne - ponovljive, a društvene neponovljive i ireverzibilne. Ono što u naučno-prirodnoj spoznaji znače matematičke formule, to u životu ljudi i društvenim pojavama znače i još veću težinu imaju ajeti objava, a ono što u prirodnoj stvarnosti znači eksperiment u laboratoriji, tu ulogu u ljudskom životu i društvenim pojavama i stvarnosti imaju poslanički sunneti i njihova vjerska praksa. Muslimani upadaju u zamku nerazlikovanja dobrog čovjeka od dobričine. Dobar čovjek je dobar prema svakom ko to zaslužuje, a dobričina se prema svakom na isti način odnosi, pa ga varalice i kriminalci preskaču i pljačkaju. Veoma je konzervativna i podmukla zamka da čovjek tvrdi za sebe da je dobar, zato što je neko zao, i da on valja zato što neko ne valja. Samo se na osnovu svojih djela može biti dobar i vrijedan. Pogrešno je govoriti kada dva čovjeka čine grijeh ili zlo djelo, davati ocjenu da je jedan od njih bolji, zato što manje zlo čini. Logički, on nije bolji nego je manje gori.

Zaključimo, kao što je Dedžal pamet većine ljudi okrenuo da uopšte ne vjeruju da je Bog izvor nafake, nego da je sva nafaka samo u kesbu – radu i privređivanju. Ponavljamo, nije mali broj muslimana koji svaki dan ponavljaju da vjeruju u Allahovu nafaku i smatraju da je to sasvim dovoljno i da ne trebaju ništa fizički raditi i privređivati. Islam je cjelina svijeta i života. Rizk – nafaka je strogo imperativno vjerovanje da je dar od Allaha, a kesb – rad, privređivanje je obavezni farz za svakog zdravog čovjeka. To je dedžalska vesvesa da se nafakom pokriva rad, a da se radom s druge strane ne vjeruje u nafaku.