PREPORUKA ZA ČITANJE
Mustafa Spahić Sjene na duši i zamandaljena srca
Mustafa ef. Spahić rođen je 2. novembra 1950. godine u Puhovcu kod Zenice. U rodnom kraju, Arnautima i Babinu, završava osnovnu školu, u Sarajevu Gazi Husrev-begovu medresu 1973., i Fakultet političkih nauka 1978. godine. U martu 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi od “Trinaest muslimanskih intelektualaca“na pet godina zatvora. Iz zatvora u Foči vraća se u Sarajevo 1986. godine i nastavlja misiju imama, hatiba i mualima. Od 1993. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi predaje Sociologiju, Povijest islama, Ahlak i Demokratiju i ljudska prava. Uz profesorsku, obavljao je i hatibsku dužnost. Do sada je publikovao 37 knjiga raznovrsnog sadržaja.
Egzegetska pronicavost i intuitivni dar Mustafe Spahića pomaže nam da podrobno i cjelovito razumijemo ajete i hadise koji govore o srcu i duši, izvoru i toposu znanja, vjere i spoznaje, ali i da sagledamo onu drugu dimenziju duše i srca koje prepoznajemo kao neuralgične tačke potencijalnog tumaranja po stranputicama.
Spahić nas u knjizi Sjene na duši i zamandaljena srca podsjeća da se ideali islama o čovjeku ne mogu ostvariti samo proklamacijama, teorijama i moralnim propovijedanjem. Kada govorimo o smislu stvaranja čovjeka, o njegovim krajnjim svrhama i dometima života, o mogućnostima njegovog moralnog upotpunjenja, mi tek tada govorimo o suštini čovjeka. Ta suština se ne može testirati, dokučiti, izmjeriti i spoznati u nekoj laboratoriji, u epruveti, u bilo kojem pojedinačnom naučno-istraživačkom projektu i poduhvatu. Suština čovjeka je sadržana u vječnom i neprolaznom Božijem znanju o njemu. A Božije znanje o čovjeku jednako je usmjereno na njegove slabosti kao i na njegove ogromne neiskorištene resurse. Ličnost nije samo ono što čini, već i ono što će biti, što može postati.
Da bi čovjek ostao vjeran svojoj autentičnoj, primordijalnoj prirodi u kojoj ga stvara Bog, on putem Objave mora biti opomenut na najgoru verziju sebe, mora biti svjestan kontrapunkta vlastitog bića. Riječ je o svojevrsnom samootuđenju i alijenaciji, degeneraciji duha koja iz stanja akutnog griješenja prelazi u stanje hronične duhovne bolesti. Ili kazano argumentima Spahića: Grijeh je udaljavanje duše od sebe. Grijeh je izobličenje-negacija-pervertiranost osnovne naravi i biti fitreta u kojoj je čovjek stvoren, zatim ugrožavanje i unakažavanje nefsa.
U maniru najutjecajnijih predstavnika humanističke psihologije (s tom razlikom da Mustafa Spahić nastupa kao beskompromisni protagonista kur’ansko-hadiskog učenja o čovjeku) Spahić nas ovom knjigom podsjeća da je čovjek neraskidiva i nedjeljiva cjelina, mikrokosmos, i da je sve u njemu u odnosima sa svim drugim u njemu i oko njega. Humanističke nauke koje se trude da prouče parče ljudskog bića neminovno gnoseološki i metodološki griješe, jer jedino Božije objave nude univerzalno učenje o cjelovitom biću. Harmonična integracija duhovnog, moralno-etičkog, fizičkog, emocionalnog i intelektualnog aspekta čovjeka pretpostavka je za unutrašnje jedinstvo ličnosti, za njenu prilagođenost sredini, za skladnije odnose medu ljudima – kaže, između ostalog, u predgovoru knjige mr. Meho Šljivo.