Kanada: Amira Elghawaby prva savjetnica Vlade za borbu protiv islamofobije
Kanadski premijer Justin Trudeau imenovao je bivšu novinarku i aktivisticu za ljudska prava Amiru Elghawaby za prvog predstavnika u saveznoj vladi koji se bori protiv islamofobije.
Nova pozicija bila je jedna od preporuka sa samita koji je uslijedio nakon ubistva četiri člana porodice Afzaal u Londonu, Ont., 2021. Taj zločin je opisan kao planirani čin počinjen s predumišljajem protiv petočlane muslimanske porodice zbog njihove vjere.
„Niko u našoj zemlji ne bi trebao doživjeti mržnju zbog svoje vjere“, rekao je kanadski premijer Justin Trudeau u izjavi ovim povodom te dodao da je „imenovanje gospođe Elghawaby za prvog specijalnog predstavnika Kanade za borbu protiv islamofobije važan korak u našoj borbi protiv islamofobije i mržnje u svim njenim oblicima.“
„Radujem se što ću raditi s njom dok nastavljamo graditi zemlju u kojoj se svi osjećaju sigurno i poštovano“, rekao je Trudeau. Budžetom je predloženo 85 miliona dolara za četiri godine za borbu protiv rasizma i nacionalnom akcionom planu za borbu protiv mržnje.
Glasnogovornik ureda ministra za raznolikost i inkluziju Ahmed Hussen rekao je za CBC News da je mandat savjetnice protiv islamofobije četiri godine i da će njen ured imati budžet od 5,6 miliona dolara. Elghawaby je prije imenovanja na ovu funkciju radila kao voditelj komunikacija za Kanadsku fondaciju za rasne odnose. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu Carleton.
Stephen Brown, izvršni direktor Nacionalnog vijeća kanadskih muslimana (NCCM) u svojoj izjavi ovim povodom je rekao: „Ova prekretnica za našu zajednicu je ogromna prilika. Od 2017. godine u Kanadi je 11 osoba ubijeno u djelima antimuslimanskog nasilja nakon čega je napravljen prvi Akcioni samit o islamofobiji, koji je napravio listu preporuka za sve nivoe vlasti, među kojima je bila i ova o imenovanju savjetnice u Vladi za borbu protiv islamofobije. Sada je vrijeme za promjene, na nama je koliko ćemo tome doprinijeti.
„Mislim da još uvijek postoji mnogo nesporazuma o ulozi koju kanadski muslimani daju i žele da igraju u društvu ove zemlje, a sve je, kao i bilo gdje drugdje, u želji da podignemo svoje porodice, da uspijemo u školi, na poslu, da plaćamo svoje račune, da damo doprinos društvu, zemlji u kojoj živimo. Krenut ću od toga da ovo društvo upoznam s tim ko smo mi muslimani ove zemlje, koji doprinos dajemo društvu i da nas približim svim građanima ove zemlje“, poručila je Elghawaby.
Američki državni sekretar Antony Blinken krajem januara je posjetio zemlje Bliskog istoka. Posjetu je započeo 29. januara u Egiptu, dan poslije je bio u Izraelu, a 31. je posjetio Zapadnu obalu gdje se sastao s palestinskim predsjendikom Mahmudom Abbasom.
U obraćanju iz Jerusalema pozvao je Izraelce i Palestince da „preduzmu hitne korake da povrate mir“.
„Mi sada pozivamo sve strane da preduzmu hitne korake za povratak mira i deeskalaciju“, rekao je Blinken na konferenciji za novinare s premijerom Izraela
Benjaminom Netanjahuom. Poslije sastanka s izraelskim premijerom američki državni sekretar Blinken ponovio je uvjerenje Washingtona da je rješenje s dvije države jedini način da se riješi izraelsko-palestinski sukob.
„Kao što sam rekao premijeru, sve što bi nas udaljilo od te vizije šteti, po našem mišljenju, dugoročnoj bezbjednosti i dugoročnom identitetu Izraela kao jevrejske i demokratske države“, rekao je Blinken.
Do Blinkenove posjete je došlo nakon što je palestinski naoružani napadač ubio sedam Izraelaca u okupiranom istočnom Jerusalemu a prije toga su izraelske snage ubile deset Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali u jednom od najsmrtonosnijih dana u posljednje vrijeme.
„Uprkos rastućim tenzijama, malo je vjerovatno da će američka administracija uskoro promijeniti kur“s, smatra Annelle Sheline, istraživačica na Quincy institutu za odgovorno državno upravljanje – analitičkom centru sa sjedištem u SAD-u.
„Politika Bidenove administracije prema Bliskom istoku općenito, a posebno prema Izraelu, temelji se na održavanju statusa quo”, rekla je Sheline za Al Jazeeru. „Davno je prošlo vrijeme za novi pristup”, dodala je.
Sheline smatra da američki zvaničnici govore o mogućem dvodržavnom rješenju kako bi se održavao status quo neodređene izraelske okupacije, tretirajući je kao privremenu.“To je odvraćanje pažnje od ljudi koji cijene stvarnost da smo zaglavili u ovoj kolotečini kontinuiranog kolonijalizma naseljenika na Zapadnoj obali – i svih mjera aparthejda koje su proizašli iz tog”, kaže Sheline, prenosi Al Jezeera.
Elif – Lam – Ra, Ovo su ajeti Knjige jasne* Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste razumjeli* Jusuf, 1-2
Osamnaestog decembra svake godine obilježava se Svjetski dan arapskog jezika. Dan kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela odluku da arapski jezik postane jedan od šest službenih jezika ove Organizacije. Arapski jezik je i za nas u Bosni i Hercegovini nepobitna religijska i kulturološka činjenica, a riječ je o jeziku koji u svojim obredima koriste skoro dvije milijarde ljudi i kojim danas aktivno komunicara više od 400 miliona ljudi širom svijeta.
Arapski jezik za muslimane je primarno jezik Objave; jezik Poslanikove, a.s., tradicije; jezik kojim se svakodnevno klanjamo Gopodaru svih svjetova; jezik kojim Ga skrušeno i ponizno molimo; jezik kojim vrlo često izražavamo naše najintimnije trenutke radosti i žalosti, kajanja i nadanja... Otuda, vjerovatno, i kazivanje Omera, r.a.: “Podstičite djecu da uče arapski jezik, jer je on dio naše vjere.” Ova, možemo slobodno kazati, krunska karakteristika arapskog jezika na našim je prostorima bila nukleus svih drugih pristupa arapskom jeziku. No, prije nego što nastavimo, moramo se, makar nakratko, osvrnuti na onaj segment naše kulturne baštine koji se tiče arapskoga jezika. Ne da bismo se dičili davnim i slavnim intelektualnim podvizima, nego da bismo uzeli pouku.
Pisano naslijeđe
Naša pisana baština svjedoči vrlo uspješno i briljantno izražavanje bosanskohercegovačke stvaralačke misli posredstvom orijentalnih jezika: arapskog, turskog i perzijskog jezika. Tako se navodi da je turski jezik bio jezik administracije, perzijski pjesništva, a arapski jezik vjere i nauke. Ne smijemo zaboraviti da je Hasan Kafija Pruščak, u 16. i 17. vijeku davao preporuke sultanu (vladaru tada najmoćnijeg carstva) šta da se uradi kako bi se stanje u carstvu popravilo. Svoje najznačajnije djelo prvotno je napisao na arapskom, a zatim ga je, po sultanovoj želji, Pruščak lično preveo na turski jezik.
Pisana baština Bosne i Hercegovine svjedoči i višestoljetnu upotrebu i rasprostranjenost arabičkog pisma (prilagođeno arapsko pismo), kako među intelektualnom elitom tako i među običnim svijetom. U tom je kontekstu veoma važno istaći da to nisu bili sporadični slučajevi, nego da je riječ o ogromnom pisanom korpusu koji obuhvata različite naučne oblasti. S ove vremenske distance to se može doimati nekom davnom prošlošću, ali je činjenica da se taj oblik pisma, uporedo s ostalim pismima, u Bosni i Hercegovini koristio od 16. do polovine 20. vijeka. Drugim riječima, arebicom su pisani i knjiga, i udžbenik, i mevlud, i ilahija, i „Ašiklijski elif-ba“.
Važno je naglasiti da nije bilo tako davno kad su naši intelektualci nerijetko govorili četiri jezika i kad su naši preci čitali i pisali arebicu. Još je važnije da taj korpus nije samo puko svjedočanstvo o upotrebi arapskog pisma, nego i jedinstvena potvrda postojanja i kontinuiteta bosanskoga jezika.
Naša je intelektualna elita bila multilingvalna. No, i pored svega toga, ono što se danas naziva multilingvalnošću – višejezičnošću, u jednom momentu, paradoksalnim evropocentričnim svjetonazorom, tj. dolaskom austrougarske vlasti, biva proglašeno nepismenošću. Bosanski jezik dobija još jedno pismo; mijenja se pristup arapskom jeziku i reducira se njegova upotreba; dotadašnja naučna misao bilježena na arapskom jeziku završava u arhivi; vodeću poziciju u kreiranju općeg narativa o Bošnjaku muslimanu preuzima drugi.
Institucionalno čuvanje arapskog jezika
Muslimani u Bosni i Hercegovini bili su svjesni da bi ih neprihvatanje novoga pisma u takvoj situaciji odvelo ka dekadenciji. Usvojili su novo pismo, ali su isto tako, kroz različite institucionalne – pri čemu mislimo i na vjerske i na svjetovne obrazovne institucije, ali i kroz individualne – možemo slobodno kazati – porodične načine obrazovanja, nastavili da njeguju tradiciju izučavanja arapskog jezika.
Kontinuirana briga o arapskom jeziku dovela je do toga da se u vrijeme austrougarske uprave pojavljuju i prvi udžbenici arapskog jezika pisani na bosanskom jeziku latiničnim pismom; između dva svjetska rata pojavljuje se i prva gramatika arapskog jezika koja je, pored ostale literature, i dan-danas često u upotrebi. Nakon Drugog svjetskog rata počinju s radom različite obrazovne institucije za poučavanje arapskom jeziku i njegovo izučavanje te nastaju kapitalna djela u oblasti bosanskohercegovačke arabistike.
Danas s ponosom i punim pravom možemo istaći da je Islamska zajednica sa svojim mektebima, medresama i visokoškolskim obrazovnim institucijama višestoljetni baštinik tradicije izučavanja arapskog jezika u Bosni i Hercegovini. Također, možemo i trebamo biti duboko zahvalni svim akademskim radnicima koji su djelovali u institucionalnim okvirima, ali i našim dobrim precima, očevima i majkama koji su nas budili slovom Kur’ana i noćima bdjeli nad nama s kur’anskim surama, dovama i mudrim kazivanjima. Siguran sam da među nama i danas postoji mnoštvo takvih primjera i optimističan sam u pogledu njihova kontinuiteta.
Jedinstvenost kur’anskog stila – Objave, Poslanikova, a.s., tradicija, temeljna načela islamskog društva i njegove kulturne svijesti, te konciznost arapskog jezika na lingvističkom planu, u općem su smislu najznačajniji faktori koji uz gore navedeno, u savremenom dobu pozivaju na njegovo izučavanje na zapadu, a samim tim i u našoj domovini.
Izučavanje arapskog jezika u našoj domovini, u različitim obrazovnim institucijama, danas je motivisano vjerskim, sociološkim, povijesnim, kulturološkim, ekonomskim i drugim razlozima. Zajednički sadržilac im je razvoj jezičkih vještina i unapređenje komunikacijskih sposobnosti, što u konačnici predstavlja korisno znanje, a Poslanik, a.s., kaže da je prednost učenjaka nad pobožnjakom kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama i da oprost za njega traži sve što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi.
Izučavanje arapskog jezika jeste pozitivitet i zasigurno zaslužuje pohvalu, pogotovo ako uzmemo u obzir kvalitet izučavanja arapskoga jezika koji u posljednje vrijeme potvrđuju i međunarodni uspjesi naših studenata, kao i činjenicu da danas u našoj domovini, Bosni i Hercegovini, nailazimo čak i na osporavanje samog bosanskoga jezika. Međutim, ako uzmemo u obzir sve naše gore spomenute odrednice koje nas vjerski, povijesno i kulturološki vežu za arapski jezik, uočit ćemo da je izučavanje arapskog jezika u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge jezike, danas u velikoj mjeri institucionalno marginalizovano. Razlozi za to su stoljetni i valjalo bi ih kvalitativno sagledati.
Najmanje što se, u tom kontekstu i sada može učiniti jeste da, na individualnom planu, kod nas samih i kod naše djece razvijamo ljubav prema arapskome jeziku, te da, na instutucionalnom planu, poradimo na tome da svi učenici dobiju mogućnost da, tokom formalnog obrazovanja, uporedo s ostalim jezicima, uče i arapski.