Male-velike rečenice IZ ZAVIČAJA

Ne valja se čuditi

Sjećam se, i otac Agan i majka Hamida bili su protiv toga da se nečemu javno čudi. I ja sam znao da nije dobro pokazati preveliko osobno čuđenje o bilo čemu da se radi... Pogotovo se nije dobro čuditi pred većom grupom ljudi. Zbog uroka i svega drugoga što je bilo moguće prizvati velikim i naglim čuđenjem... Držalo se kako je čuđenje šejtanski posao, život je uspostavljen na osnovu Božijih darova, povjerenih Božijih rasporeda i zakonitosti, sve je u Allahovim rukama, pa čuđenju, kako su osjećali moji roditelji i mnogi drugi seljani, jednostavno, nije bilo nikakva mjesta... Čuđenje su, ponekad, čak razumijevali bogohulnim, prijetećim, urokljivim naprema onoga čemu se čudilo... Ako je šta dobro, valja glasno reći mašallah, hvala Bogu što je tako, dao Bog pa bilo još bolje, a ako šta nije bilo dobro, onda to treba prihvatiti kao Božije davanje i pouku naprema vlastitog života i budućih dana. “Naletosum” i “daj, Bože, da izdobri”, rekao bi otac kad god bi se ko u komšiluku začudio izdašnom urodu voća ili kakvome drugom dobru.

Posebno neprimjerenim smatrano je ono čuđenje ukoliko se doticalo nečijega zdravlja, nečijega iznenadnog uspjeha u životu, ili nečije pokazane odlučnosti da se obavi kakav valjaniji posao.

Agan Hajdarević je bio naročito ponosan na svoje okalemljene voćke, na voćne bašče ispod kuće i u Gajevima, sve je to on svojim rukama posadio i iskalemio, prilazio je stablima trešanja, jabuka, krušaka, oraha, šljiva s ushićujućom pobožnošću i predanošću njihovim svakodnevnim biljnim potrebama, bivao je ponosan i vrtom kad bi godina bila primjereno kišna i kad bi Bog dao da sve dobro ponese, i uvijek bi prekinuo onoga ko bi na licu mjesta izrazio neko svoje čuđenje voćkama koje su rodile, ili čuđenje vrtu koji je dobro ponio... “Ne valja se čuditi”, odmah bi Agan opomenuo zadivljena čuđedžiju i pozvao tog komšiju da se časak sjedne, preduhani i popije kahva razgovoruša.

Doš’o sam mahajućih šaka

Podrazumijevalo se da dolaskom u nečiju kuću, kao u određeni poštujući porodični, domaćinski prostor, treba ponijeti neki prikladan poklon, makar taj poklon bio i simbolične naravi. Domaćini bi, sasvim prirodno, očekivali da ih gost, pogotovo ako bi dolazio “malo izdalje”, nečim popeškeši, kako se govorilo, makar da se djeci “pokuči kakva šećerka”. Time se davalo do znanja da se određena familija poštuje. Vrijednost onoga što bi se darovalo bila je gotovo nebitna... Ako bi se u čiji dom ušlo bez igdje ičega, posjeta bi se, recimo, dogodilo iznenadno, nije bilo uvjeta da se nešto prikladno kupi, ili ponese od svoga doma, gost se, recimo, nije uspio snaći i sl., tad bi se onaj koji je imao status iznenadna gosta, obično, požalio domaćinima, uz iskrenu ličnu nelagodu: “Halalite, doš’o sam mahajućih šaka!” Priznanje se razumijevalo kao neposredno gostovo izvinjenje. Odmah bi se odgovorilo nelagodom s druge strane, kako to nema nikakve veze, “neka si ti nama doš’o”, “dobro nam doš’o”, “ako Bog da, bit će drugi put”, “neka smo živi i zdravi”... Tako sam više puta čuo kako je nečiji rođak odnekuda, ili nečiji zet, snaha, prijatelj (pod pojmom prijatelj podrazumijevalo se nekoga iz bliže rodbine svoga zeta ili svoje snahe), o bilo kome da se radilo, došao u nečiju kuću “mahajućih šaka”, što je značilo da nije donio ama baš ništa, nije donio nikakav podrazumijevajući/očekujući poklon za domaćina i za porodicu u koju je došao. Moglo se raditi o osobnoj bahatosti, neuviđavnosti, ili ciljanom nepoštovanju domaćina kod kojega se došlo ili postojećih društvenih običaja.

Oni koji bi dolazili “mahajućih šaka” bili bi često ogovarani čim napuste avliju svojih domaćina, u mjeri da li se htjelo ili nije htjelo da ono na čemu se prigovara dođe do “okrivljenoga” za tu vrstu propusta. Znalo bi se u domaćinskoj kući reći kako ih je stid ispred onoga koji je došao a “ništa nije donio”. Međuporodični i općenito društveni odnosi mjereni su i time koliko se neko sjetio da dođe ili ne dođe u nečiji dom “mahajućih šaka”.

Starije seoske žene, kad god bi pošle gdje na komšijsko posijelo, a u toj kući koju posjećuju, zna se, ima djece, ponijele bi sa sobom barem po jednu bombonu svakom djetetu. Jedno dijete – jedna bombona! Samohrana udovica Džeka iz Putešovine, u Šadićima, rekla bi: “Budi mi sladak k’o ova bombona!” Ponijelo bi se, čak, i po koju kocku šećera, kocke bi se umotale u rub šamije, ili bi se ponio neki keks, rahatlokum, mali zavežljaj suhih šljiva, ili oraha, bilo šta, samo da se ponese, samo da se ne dođe “mahajućih šaka”... Domaćici bi se najčešće donijeli kahva i šećer, rjeđe neki keks, sok, ili šta drugo... Kao dijete, posjetioce, komšije, rodbinu, sve odrasle koji bi dolazili, rangirao sam prema tome kakav su dar ponijeli za djecu. U kasnijem svome, odraslom dobu uvijek sam se trudio, koliko sam mogao, da nigdje ne dođem bez nekog, makar simboličnog dara, mada je ponekad bilo slučajeva da se i sâm izvinim i požalim na samoga sebe što sam, silom nepredvidivih okolnosti, došao “mahajućih šaka”.

Na šta bi ovo moglo izać’

Kad god bi se šta gdje zakuhalo u svijetu, najviše na Bliskom istoku, ili kad bi se šta iznenadnije i uzmućenije izdogađalo u unutarjugoslavenskim političkim labirintima, jedno od najčešćih pitanja, nakon odslušanih radijskih vijesti, bilo bi: “Na šta bi ovo moglo izać’?” Uvijek bi to rekao jedan od uglednijih seoskih domaćina, uslijedili bi razni živopisni, pretpostavljajući komentari... Najuznemirenijom godinom činila mi se šezdeset sedma... Bilo je to vrijeme žestokoga arapsko-izraelskog rata. Suosjećalo se s Palestincima i ostalim Arapima zato što su mislimani i zato što je i Josip Broz Tito bio, kako se voljelo naglašavati, “za Arape i za muslimane”. Tih su godina u svijestima i riječima mnogih ad hoc seoskih “komentatora” miješani pojmovi Izrael i Azrail... I moga oca ponekad bi poneko od komšija priupitao: “Na šta bi ovo, Agane, moglo izać’?” Kao što bi i on, počesto, upitao hodžu Merdana: “Na šta bi ovo, Murat-efendija, moglo izać’?” Hodža Merdan bijaše mudar i vrlo oprezan čovjek, bio je siguran da Aganu može reći sve što mu je na duši, sve što osjeća i misli, neće to Agan nigdje prenijeti, a opet bi džematski imam najčešće samo uzdahnuo: Sve je u Božijim rukama, Agane, i, samo da znaš, muslimanima je mnogo bolje u socijalističkoj sadašnjici nego što im je bilo u bivšoj Jugoslaviji! Ta “bivša Jugoslavija”, kraljevska Jugoslavija, kako bi je poneko nazvao, bila je jugoslavenska državna zajednica između dva svjetska rata.

Sjećam se, bio sam, čini mi se, šesti razred osnovnē kad su u nekom tamo dalekom Sarajevo, ili još daljem Zagrebu i Beogradu, protestirali tamo neki studenti. Mršavi mladići dugih kosa i djevojke sa suknjama iznad koljena. Tad sam prvi put u svome životu čuo za riječ student, studenti, kao što sam prvi put čuo i za riječ protestirati, koja bi se u vijestima češće izgovarala u obliku protestvovati... Studenti su protestirali i u mnogim drugim evropskim gradovima. U Parizu, Londonu, Rimu... Seljaci se nisu mnogo usuđivali komentirati tajnovite rasputice i mozaike u jugoslavenskoj političkoj zajednici, odnose među jugoslavenskim narodima i socijalističkim republikama u religioniziranom “bratstvu i jedinstvu”, čekali su šta će o tekućim događajima reći Drug Tito i ostali istaknutiji nosioci jugoslavenske državne i bosanskohercegovačke republičke vlasti. I tada bi, neposredno nakon emitovanih vijesti, na sijelima poneko glasno postavio pitanje: “Na šta bi ovo moglo izać’?” Svako je odgovarao ono što mu je trenutno palo na um. Uvijek, naravno, oprezno i s mjerom, u bojazni da se neće “ogriješiti o današnjicu”...

Sada bih se mogao pitati na koji su način ova pitanja zvonila u glavama i glasnim istupima mojih zemljaka početkom devedesetih godina prošloga vijeka, 1990., 1991., 1992. godine, na koji su način i kome, u jeku razdivljala neofašizma slušali radijske vijesti pa kasnije jedni drugima zabrinuto govorili: “Na šta bi ovo moglo izać’?” Sad znaju na šta je izašlo, svi to znamo, agresorski rat bio je još jedna ponavljajuća bosanska lekcija, neodgovorljivo je pitanje, međutim, kakva će pitanja postavljati, jedni drugima, generacije koje dolaze. Barem oni koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini...

U sljedećem broju: “On je još maksum”; “Hajde da igramo kaiša”; “Napao ga onaj poganac”