Muallima, sestra i prijateljica osvajala je duše i tjerala kahare

Amina Sućeska (6. 11. 1966. – 27. 1. 2022.)

Biti dijete imama u dijaspori, tih ranih osamdesetih, značilo je dijeliti sudbinu većine imamskog evlada. Dok su očevi “izgarali” za džemate, za polaznike vjerske pouke, podređujući život imamskom pozivu, mi (djeca), bili smo „tu negdje“, okolo. Usput učili, usput proklanjavali, usput sazrijevali i odrastali; bili ibretom kako smo “plahi” ili, pak, “hašarijasti”; jednako tako, bili smo od onih kojima se sve gledalo i sve vagalo. Ono što, kao hodžinska djeca, moja sestra i ja nismo, ni usput uspjele naučiti, bila je sufara, Kunut-dova i još podosta sura. Očeva mudrost rada u dijaspori, ogledala se i u tome da je niz godina zaredom, u Dubrovački džemat, pozivao učenice medrese a kasnije i studente teologije, da uče mevludske programe u mesdžidu grada podno Srđa i time dotiču vjerničke duše.

A upravo te divne djevojke, uspjele su u našim mlađahnim i zaigranim tijelima i dječjim dušama, rasplamsati želju da budemo kao one, da tako lijepo učimo Kur’an i ilahije, da se upišemo u medresu, da se kao one pokrivamo namazbezama i maramama, da kao one imamo rumene obraze, abdestima umivane. A to se na njihovim licima vidjelo. Svaka od njih, na svoj je način, ostavila traga... Hafiza Behija, Ismeta, Kimeta, Amela, Suada, Samira, Amela, Ulfeta, Hanife, Halima, Indira, Fate, Azemina, Mevlida, Ćamila... A među njima jedna posebna, odabranog i časnog imena, dotaknula je, i trajno obilježila, moj život. Amina Sućeska, rođena Cernica, kći rahmetli adže Rame i tete Lide.

Danas vrlo dobro razumijem razloge zbog kojih je naš baba odlučio džemat u Dubrovniku, koji smo voljeli i koji je volio nas, zamijeniti za onaj u Sarajevu. Jedan od temeljnih razloga, bila je briga za ženski evlad i njegova želja da, kada mu se već ukazala prilika, odrastamo u sredini gdje će nam pred očima češće biti one lijepe i rumene djevojke, nurli lica i čehri. Babin novi džemat, uz posao u Sarajevskom medžlisu, bio je džemat Havadže-zade hadži Mustafine džamije, poznatije kao Musluk džamija na Vratniku. Naš novi dom nađosmo u tadašnjoj Ulici Avde Hodžića, danas Ramića sokaku, a uske ulice Starog grada zamijenismo strmim mahalskim sokacima.

I ovdje negdje počinje bajkovita priča o kaderu, o tome kako vrlo rano počesmo uočavati Njegove znakove, kako ništa, ama baš ništa, na ovom dunjaluku nije slučajno. Mala jednokatnica, tzv. namjenska, vakufska kuća, bila je naš novi dom. A uz nju, lijepa bašča; viš’ nje dobre komšije Kore, ispod nje džamijski harem i mezarje, a nadesno - eh tamo komšije bijahoše Zubčevići i Cernice. A od svih njih dobrih i dragih, jedna najdraža. Ona što svojim očima boje mora, za svoga života osvoji na hiljade duša, razgrnu na hiljade kahara, baš ona koju moje srce prepozna u Dubrovačkom mesdžidu. Amina.

Nije puno trebalo da, uz nju, seka i ja savladamo sve ono što ne naučismo “usput”, a što smo, kao hodžinska djeca, trebale znati. Zahvaljujući znanju, razumijevanju, pedagoškom umijeću, poticajima i majčinskom pristupu voljene Amine, imale smo hrabrosti, te godine najesen, krenuti na Carinu, u mekteb hadži Mithat-efendije Čelebića. Nekako ubrzo, udade se vila i ponos Vratnika; sjećam se kako smo je, vireći iz Prijeke česme, pogledom i suznim očima pratile niz Mačkarevu, dok su je svatovi vodili na onu drugu, memli stranu.

Istaknimo kako rahmetli Amina, po završetku Gazi Husrev-begove medrese, 1985. godine, upisuje studij na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji, nakon udaje, privremeno prekida zbog selidbe. Osim u Jeleču, radila je i u Novoj mahali i u to vrijeme bila glavna muallima na području Islamske zajednice Foča. Spašavajući živu glavu, neposredno pred agresiju na Foču i okolna sela, aprila 1995. godine, Amina sa suprugom Muhamed-efendijom, stiže u Sarajevo, stavljajući se na raspolaganje Medžlisu IZ Sarajevo. Od maja 1992. godine radila je kao gasalka u Bakijama, održavala vjersku pouku u Vratničkim džamijama i svakodnevno učila tevhide. Prije selidbe u Foču, bila je i noćna vaspitačica u Gazi Husrev-begovoj medresi. Godine 1995., počinje predavati Islamsku vjeronauku u OŠ “Šejh Muhammed ef. Hadžijamaković” na Hridu, a u periodu od 2014. do 2016. godine, radila je i u OŠ “Edhem Mulabdić”. Formalno obrazovanje zaokružila je 2005. godine, diplomiranjem na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, čime je stekla zvanje nastavnika Islamske vjeronauke.

Svi znamo šta se, nekako s proljeća 1992. godine, kuhalo… Izvukoše Amina i njen efendija žive glave iz Jeleča i skrasiše se u gradu pod opsadom. U svakoj krizi koja pokosi čovječanstvo ispliva ono najgore, ali i najbolje u ljudima. Amina je u meni, a sigurna sam i u svima drugima, u tim kriznim i teškim ratnim vremenima, budila samo ono najbolje; hrabrila i sokolila, majčinski sjetovala i upućivala. Amina me uvela u svijet gasula; strpljivo pratila, bodrila i ohrabrivala ali i mudro žmirila na moje pogreške. Učila me da merhumima pristupam kao živim insanima; naučila me kako da poslije svakog mejta spuštenog u tabut, drugačije gledam na dunjaluk i životne prioritete. Ona me, uz hadži-bulu

Ramiza-hanumu Šećerović, uvela i u svijet sarajevskih tevhida. A oni ratni, nisu mogli biti zamišljeni bez nas. Barem većina njih. Jer, bez imalo lažne skromnosti, bile smo odličan, ali i tražen tandem. Amina je imala sposobnost da utješi, da pronađe najbolje riječi čak i onda kada su sve riječi suvišne. Dopirala je do ranjenih srca jer se u svakoj njezinoj ta’ziji osjetila iskrenost.

Razumijevale smo se bez izgovorene riječi. Ponekad smo, nakon napornog posla u Bakijama, imale i po tri tevhida dnevno. Jer puno se umiralo. I puno ginulo. A taj posebni sarajevski duh, mogao se odreći svega, ali nekih običaja nikako. Haman i po cijenu života.

Pristajem na mnoge predrasude (i istine) koje se vezuju uz imame, muallime, “bule” i naš poziv. Ono na što ne pristajem, jeste generaliziranje i poistovjećivanje našeg poziva sa željom za zaradom, za dobivanjem materijalnih dobara i sl. Jer kad se prekalite u najtežim i najizazovnijim vremenima, kada naučite cijeniti minutu, sat i dan bez granata, kada vrednujete svaku kap vode i svako drvo kojim možete zagrijati sobu, kada se radujete humanitarnoj pomoći radi kikiriki-putera (za koji do rata niste znali da postoji), kada spoznate da vam nikakav novac niti blago ne može vratiti drage šehide - Sinana, Kabira, Almasu, Mahiru, Melihu, Bakira... kada noseći glavu u torbi, pod granatama, idete na tevhide s kraja na kraj grada, ne očekujući nikakvu naknadu za to - tada naučite da je sam život blagodat, naučite da je iskreni prijatelj, najveći Božiji blagoslov. A Amina je bila baš to. A kad to osvijestite, osjetite kako vam dragi Allah uzvraća kad se i ne nadate.

Zato, neka ostane zabilježeno da smo za proučene tevhide znale dobiti po jedno jaje, po frtalj hljeba iz Velepekare (koji se u to vrijeme mogao samo sanjati), po dvije-tri kocke šećera na dlan (krišom da ‘ko ne vidi), po ceker nacijepanih drva, po konzervu iz humanitarne, po četvrtinu sapuna. Znale smo, ruku nasrce, dobiti po pet i više maraka, baš kao i prazne koverte. I to smo razumjele, ne bi zamjerale i opet bi tamo išle. Znale smo, moja ratna druga i ja, satima čekati dolje negdje, ispod Nevjestine, u redu za kafu koja se prodavala po stotinu maraka; mi smo mogle piti i onu od pržene i mljevene leće, ali čekale smo tu skupu, precijenjenu, da obradujemo svoje voljene ukućane. Jer ćeif je ćeif. Baš kao i njen cigar! Nisam pušač, voljela bih da se ljudi toga prođu, ali njoj je i ta cigara nekako pristajala. Dok bi je onako držala i s užitkom uvlačila a potom ispuštala dim, opravdavala sam to jer sam osjećala da joj je to “trebalo”. A meni bi se, u tim trenucima činila ljepšom i od Grace Kelly, najslavnije “žene sa cigarom”.

Davno je rečeno da se na muci poznaju junaci. Pamtimo mnoge junake toga i drugih doba. Naš dug je da ih ne zaboravljamo. Amina je junakinja koju život nije mazio! Njezino krhko tijelo i plemenita duša, pod teretom višegodišnjeg teškog fizičkog rada, ali i stresova, nisu ostali pošteđeni velikih i bolnih rana.

Njezina plemenita duša vratila se svome Gospodaru 27. januara 2022. godine. Godinu dana sam čekala ne bi li neko preći od mene, napisao koji redak o ovoj heroini našeg vremena, nositeljici certifikata vjeroučitelj veteran. No, to se nije dogodilo.

Nažalost, i nasramotu svih nas, unatoč svom junaštvu, Amina je i za svoga života bila zaboravljena. Jer da nije tako, neko bi se sjetio da i nju, za onih nekoliko hiljada merhuma, koliko je prošlo preko njenih dlanova u Bakijama, za hiljade tevhida pod granatama, za sve harfove, sahife i lekcije kojima je poučavala generacije mekteblija i “Gazinovki” kojima je bila vaspitačica, onako (ne)službeno, pošalje na neki izlet u Stambol ili, još bolje, na umru ili hadž. Pa da i ona, u blizini veličanstvenog Bejtullaha osvjedoči Poslanikove riječi kako su svetost i čast nje, kao vjernika, kod Allaha veći od svetosti Kabe. Tako bi znala da nije zaboravljena i da neko, osim Jednoga, vidi i pamti. Osjetila bi se vrednijom i poštovanijom, unatoč životnim iskušenjima. Ali vjernička svetost i čast naše Amine, ogledala se baš u tome što se nikad nije žalila. Najviše što bi uradila, bilo bi slijeganje ramenima, uz blagi osmijeh i iskreno: „Ma neka, hvala dragom Allahu”.

Hvala dragom Allahu, dočekala je da oženi svoje voljene sinove Namika i Haruna. Dobila je snahe, a kćeri. Nije dočekala da prigrli unuče, ali je znala da su mnoge od nas, u želji da makar približno budu poput nje, svoje kćeri nazvale i po njoj. A tako nastavlja živjeti priča o jedinstvenoj muallimi Amini, posebnom biću blagoslovljenom očima boje mora.

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun. Rahmetullahi alejha rahmeten vasiah.