Muzej ratnog djetinjstva
Zahvaljujući ovom muzeju broj poginule i ranjene djece te općenito ratno djetinjstvo više nije bilo samo statistika nego su se preživjela djeca konačno mogla „čuti“kako bi se predstavila njihova perspektiva rata
Muzej ratnog djetinjstva jedno je od mjesta koje je mapirano u svijetu kao odredište koje ostavlja dojam na svakog posjetioca i trebalo bi biti nezaobilazno za svakoga ko posjećuje Sarajevo. Muzej se nalazi u Starom Gradu, nedaleko od Baščaršije, i savremenim muzejskim pristupom predstavlja životne priče djece koja su preživjela agresiju na Bosnu i Hercegovinu i u svoje lične predmete utkala trajno sjećanje na bolne trenutke u svom životu. Posjetilac se upravo s tim sjećanjima susreće. Svaki predmet je priča za sebe i svjedočanstvo o nečijoj sudbini. Oni koji su sami bili žrtve rata mogu se prisjetiti svog ratnog djetinjstva, a mlađe generacije upoznat će se s jednom drugom dimenzijom djetinjstva o kojem su možda samo usput čuli ili su slušali a nisu najbolje razumjeli.
Upravo nas je jedna takva mlada osoba dočekala u Muzeju ispričavši nam kako je slušajući priče o ratu bila u dilemi da li su te priče potrebne, zašto se o njima govori i danas, a s vremenom je, uvidjevši smisao i upoznavši se s mnogim sudbinama djece, postala i član tima koji drugima prenosi poruke iz ove „fabrike sjećanja“. Shvatila je da nije bio problem u priči o ratu, već u načinu kako se o njemu priča. Mia Babić je koordinatorica za sadržaj i komunikacije u Muzeju i nakon svog prvog iskustva bilo joj je lakše povezati se s emocijama prethodnih generacija koje su preživjele ratne dane.
„Posjetila sam Muzej nekada 2017. godine. Radila sam kao turistički vodič i koliko god je naziv Muzeja bio indikativan željela sam vidjeti šta nudi kako bih mogla uputiti i druge u njega. Nisam imala priliku saznati o ratu u školi niti je moja porodica imala želju da toliko priča o tim trenucima. U suštini nisam mogla ni zamisliti kako je izgledala jedna ratna svakodnevica, posebno iz perspektive djece. Ono što mi se posebno svidjelo jeste fokus na ličnim pričama. Svaka je na svoj način specifično ispričana i povezana s nekim predmetom. Koliko god je oslikavala lično iskustvo jedne osobe, istovremeno se doticala roditelja, rodbine, komšije, manje lokalne zajednice, a onda u širem kontekstu i šta je zapravo značio rat za sudbinu ljudi generalno“, kazala je Mia, objasnivši da je Muzej s vremenom počeo predstavljati priče iz cijele Bosne i Hercegovine, a ne samo Sarajeva.
Svaki predmet je svijet za sebe
„Ovo je prostor za sve priče na način da je mogao ispričati svoju priču svako na koga god je rat utjecao. Mogao je dati u muzej svoje predmete, ispričati svoju priču i uspomene. Za svaki izloženi predmet veže se važno lično iskustvo. U većini slučajeva to su fotografije, dokumenti, igračke, ali tu su i drugi predmeti kao konzerve iz humanitarne pomoći itd. Neki predmeti su poznati, a neki su u potpunosti lični iza kojih stoji priča koju ne možete ni naslutiti. Kada vidite udžbenik na čijim koricama se nalazi rupa možete zaključiti da je to od gelera, ali opet ne znate cijelu priču, šta je pozadina tog predmeta i koja je njegova važnost“, objasnila je Mia.
Koncept Muzeja je takav da se uglavnom ne organiziraju ture, osim u slučaju školskih posjeta, i onda iskustvo muzeja ovisi od osobe do osobe, ali osoblje Muzeja preporučuje da se pročita ili posluša što više priča kako bi se mogla steći što potpunija slika.
Kako se kolekcija Muzeja širila tako se pravila i određena klasifikacija, što omogućuje Muzeju da izvrši i promjenu postavki kada u fokus dolaze nove priče. Kolekcija je otvorena, odnosno svako može donijeti neki specifičan predmet koji zaista ima priču kako bi se stekla cjelovitija slika o životu djece pod ratnom opsadom. Ovaj otvoreni konpcept omogućio je da se skupe i predmeti djece iz drugih država, kao što su djeca s Bliskog Istoka koja su spletom okolnosti prolazila ili se zadržala u Bosni. Na internetskoj stranici postoji i upitnik koji se može popuniti odnosno objasniti o kakvom predmetu se radi. Prije samog otvaranja u arhivi Muzeja je bilo preko tri hiljade predmeta koji su prikupljani u Sarajevu i drugim gradovima, a taj broj je iz dana u dan rastao.
Djeca širom svijeta i dalje pate
Inače, Muzej je nastao na osnovu knjige koja je imala za cilj predstaviti djetinjstvo u ratu. Tokom dvoipogodišnjeg rada na knjizi ‘Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995.’ osnivač i direktor Muzeja Jasminko Halilović upoznao je brojne sagovornike i čuo njihove priče o iskustvu rata, kao i traume koje su nosili ili još uvijek nose sa sobom kroz život. Mnogi sagovornici, kao i vjerovatno mnogi čitaoci ovog teksta, imali su kod sebe različite predmete koji su bili puni uspomena. Halilović je 2012. godine napravio prvi koncept za otvaranje muzeja, a nakon nekoliko godina je i uspio. Zamišljao je muzej koji bi čuvao predmete, pričao priče, jer iza svakog predmeta je posebna priča, ali i trajno slao poruku da nijedno dijete ne bi trebalo imati takvo djetinjstvo. Nažalost, nakon trideset godina od agresije na Bosnu i Hercegovinu danas upravo pod ruskom agresijom ukrajinska djeca preživljavaju ne možemo reći isto djetinjstvo, ali teške trenutke živeći pod opsadom kao djeca u Bosni od 1992. do 1995. godine.
„Početkom 2019. godine predstavljene su priče i djece iz Sirije koja su živjela u izbjegličkim kampovima u Libanu, ali tada nismo imali priče djece iz Hrvatske, Kosova, Srbije za koje smo očekivali da su ranije dokumentovali te priče. Ono na što smo se fokusirali u prethodnom periodu jeste da se što više izlaže ne samo u Bosni, već i u inozemstvu. Tako da smo
Mnoga djeca iz rata danas su roditelji koji pokušavaju svojoj djeci objasniti kako su živjeli tokom rata i kako su važni određeni obrasci ponašanja kao što je zahvalnost na onome što imaju. Upravo, Muzej ratnog djetinjstva je i pomoć svim roditeljima kako da počnu govoriti o ratu i svom djetinjstvu.
imali osam inostranih izložbi. U nekim slučajevima te izložbe su imale i specifičnu publiku. Izložba „Slušaj“bavila se iskustvima djece uglavnom iz Ukrajine, ali i djece iz Iraka, Afganistana, Sirije, Eritreje i Hrvatske s ciljem da se podsjetimo koliko različitih izbjegličkih iskustava ima i koliko ih je bilo. Ta izložba je predstavljena Vijeću Evrope u Briselu. Koliko nam je važno da priče dopiru do šire publike, važno nam je da one imaju i svojevrsni zagovarački momenat na način da neke od ovih priča podsjete osobe koje donose odluke i politike da su to ljudske priče i da ih imaju u vidu“, kazala je Mia.
Ekskurzije i posjete Muzeju
Na stranici Muzeja warchildhood.org mogu se pronaći sve servisne informacije o posjeti, ali i utisci domaćih i stranih turista kao i medija o ovom muzeju. Organiziraju se školske posjete, još uvijek je to, nažalost, najčešće na inicijativu samog Muzeja. Muzej organizira radionice te senzibilira i prilagođava posjete dječijem uzrastu tako da ne postoji nikakva dilema o tome da li sva djeca mogu biti izložena ovim pričama. Organizatori ekskurzija koji dovode djecu u Sarajevo trebali bi ovaj Muzej staviti na listu svojih destinacija i nakon Baščaršije provesti određeno vrijeme koje će, zahvaljujući muzejskom osoblju, sigurno biti korisno i zanimljivo.
Također, ovaj muzej je posebno važan onim generacijama koje žele uvesti svoju djecu u lične priče i sjećanja o ratu. Mnoga djeca iz rata danas su roditelji koji pokušavaju svojoj djeci objasniti kako su živjeli tokom rata i kako su važni određeni obrasci ponašanja kao što je zahvalnost na onome što imaju. Upravo, Muzej ratnog djetinjstva je i pomoć svim roditeljima kako da počnu govoriti o ratu i svom djetinjstvu.