Progon muslimana zbog nošenja fesa

Kroz arhivu Islamske zajednice naišli smo na prepisku iz 1933. godine u kojoj Ulema medžlis u Skoplju traži od Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice da se zauzme kod Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine Jugoslavije kako bi se sankcionisalo nezakonito postupanje žandarmerijskih vlasti spram muslimanskog stanovništva zbog nošenja fesa u Rostuši, srezu galičkom (mjesto u Sjevernoj Makedoniji).

Vrhovno starješinstvo se spomenutom ministarstvu i ranije u nekoliko navrata obraćalo, ukazujući na “povrede vjerskih osjećaja muslimana u Južnoj Srbiji” odnosno postupke bivšeg sreskog načelnika Sokolovića u Rostuši koji je “na svoju ruku izdavao protuzakonite naredbe i činio štošta što nije smio činiti”.

“Njegovom je krivnjom porušena džamija usred Rostuše i on je samovoljno zabranjivao nošenje fesova u tom srezu, iako to inače nigdje i nikad nije bilo zabranjeno u nekom dijelu tadašnje države. Iako je taj sreski načelnik uklonjen iz Rostuše, njegov duh kao da i dalje živi u srezu galičkom”, navodi Vrhovno starješinstvo, argumentirajući to činjenicama iz izvještaja Ulema medžlisa u Skoplju.

Naime, nakon kongresa Društva trezvenjaka u Skoplju, jedna grupa od 40 trezvenjaka je krenula na kružni izlet Skoplje-Tetovo-Gostivar-Sv. Jovan-Rostuša-Debar-Struga-Ohrid-Resan-Bitolj-Priilep-Beles-Skoplje. Vozili su se u dva autobusa, u jednom su većinom bile dame intelektualke, a u drugom muslimani iz Sarajeva, među kojima je bilo ljekara, pravnika, profesora, trgovaca, publicista, industrijalaca i rezervnih vojnih oficira. U autobusu iz Sarajeva među izletnicima se nalazio trezvenjak Islamaga Vranić iz Sarajeva, suvlasnik jedne firme koja naveliko izrađuje kape i fesove, pa je hodajući po Rostuši primijetio dosta siromašne muslimanske djece koja hodaju gologlava. Kako je ta firma na ime zekata slala fesove u siromašna mjesta Drinske banovine, on je odlučio da odmah tu, u Rostuši, tamošnjoj sirotinji pošalje izvjesnu količinu fesova.

U tu svrhu, kako se dalje navodi u pismu Vrhovnog starješinstva, uzeo je Vranić adresu jednog starijeg hodže iz Rostuše i po povratku u Sarajevo uputio na njegovo ime jedan paket s 50 fesova. Taj dar, učinjen u plemenitoj namjeri, da se pomogne siromašnoj djeci imao je sasvim neočekivan i neželjen efekat: on je dao povoda nekim organima državne vlasti da potaknu naredbu bivšeg sreskog načelnika Sokolovića i da počnu ponovo proganjati muslimane sreza galičkog zbog nošenja fesova. Vlasti u Rostuši otišle su tako daleko da su zaplijenile tu pošiljku fesova kao da je to zabranjena roba ili prokrijumčareni monopolski artikl, iako im nikakav zakonski propis ne daje pravo na to. Čak je komandir rostuške žandarmerijske stanice zbog nošenja fesova počeo prijetiti jednom hodži globama i otpustom iz službe rekavši mu: “Slušaj hodža, gledaj svoju službu i čuvaj svoje parče hljeba i ne radi protiv zakona, što širiš kod muslimana nošenje fesa, jer ja ću raditi da ti budeš otpušten iz službe”.

Takođe komandir žirovičke žandarmerijske stanice rekao je istom imamu: “Hodža, čuo sam, da su došli neki fesovi iz Bosne u Rostušu, a to sve ti radiš, ali đavo će te pojesti i ako i jedan fes vidim u mom rejonu, ostaćeš bez glave”.

Na kraju pisma kojeg potpisuje reisul-ulema Maglajlić, od ministra je zatraženo da uzme u zaštitu mirne građane iz Rostuše i izda naređenje vlastima u Rostuši da prestanu sa ovakvim i sličnim postupcima, a komandire žandarmerijskih stanica u Rostuši i Živornici premjeste u druga mjesta.

Fes je na Balkan došao posredstvom Turaka, koji su ga prema po nekim tvrdnjama preuzeli od Marokanaca. Za vrijeme Bosanskog pašaluka fes je postao dio nošnje bosanskog stanovništva bez obzira na vjersku pripadnost, s tim da su postojale određene razlike u boji, veličini ili materijalu. Iako je u samoj Turskoj, dolaskom na vlast Ataturka, nošenje fesa bilo zabranjeno, muslimani u Bosni i Hercegovini su ga i dalje nosili… Kasnije, u doba komunističke vlasti, donesena je zabrana nošenja zara i feredže, ali fes na ovim prostorima nikada nije zvanično zabranjen.

I tako fes je danas prisutan uglavnom u kulturno-umjetničkim društvima i muzejskim zbirkama. Predstavlja važan dio pri obilježavanju kulturno-vjerskih manifestacija Bošnjaka, koje čuvaju tragove jednog vremena.

Jedna od popularnih navijačkih pjesama FK “Sarajeva” počinje stihovima: “Boja fesa, boja dresa, boja krvi, mi smo prvi!”.