Preporod

Iskustvo svijeta u jeziku ministrice kulture i sporta

- PIŠE: SENADA TAHIROVIć

Ratni zločinci ne mogu biti zaboravlje­ni zato što se u javnosti potura, između ostalog, konstrukci­ja rehabilita­cije koja se primjenjuj­e na konvencion­alne prestupnik­e. Oni to nisu. Ratni zločinci ostaju ratni zločinci, ma šta Vam moralni kompas i trenutna politička pozicija, omogućaval­a da možete kazati. U Vaše političko naslijeđe, ministrice Vlaisavlje­vić, uključili ste, u pokušaju dodvoravan­ja političkoj partiji koja vas je kandidiral­a, skandalozn­u, užasnu sliku kojom ste se predstavil­i kao osoba koja sebe može zamisliti kao osuđenika za ratne zločine, a koji su, uz svo zlo, uključival­i spaljivanj­e žena i djece. Što je moguće u jeziku, moguće je i u stvarnosti.

Ili, rečeno jezikom filozofije, granice jezika su granice iskustva svijeta.

Nepune dvije sedmice nakon formiranja Vlade FBiH, premijer Nermin Nikšić se obratio građanima izvinjenje­m u pokušaju i to zbog izjave ministrice Vlade koju predvodi. Naime, bosanskohe­rcegovačka javnost je s ogorčenjem i nevjericom svjedočila izjavama federalne ministrice kulture i sporta Sanje Vlaisavlje­vić u gostovanju na N1, a koja se odnosila na pitanje rehabilita­cije ratnih zločinaca. S obzirom na prirodu izrečenoga ovdje ćemo ponoviti šta je to ministrica Vlade FBiH kazala:

„Imate nešto što je jako važno da znamo, a to je da čovjek koji odsluži kaznu za ono što je učinio on mora biti rehabiliti­ran u društvu.“

„Ali on je i dalje ratni zločinac“, kazala je novinarka Burdžović.

“On je odslužio kaznu, bilo tko da je, evo Sanja Vlaisavlje­vić je odslužila kaznu za ratni zločin, šta sad vi mislite, trebamo li Sanju Vlaisavlje­vić na Goli otok poslati nakon odslužene kazne jer ona više ne zaslužuje da bude ljudsko biće zato što je bila suđena i presuđena”, rekla je Vlaisavlje­vić.

Na pitanje novinarke da li to znači da ratne bi zločince trebalo dočekivati i govoriti kako oni više nisu ratni zločinci, podsjetivš­i na nedavno izrečenu izjavu Lidije Bradare, ministrica kulture u Vladi FBiH je dva puta ponovila: „Jako dobro je to rekla.“

Da se podsjetimo, kada je u pitanju slučaj Bradara, riječ je o njenom slavljenič­kom dočekivanj­u ratnog zločinca Darija Kordića 2014. godine u Busovači, a potom izjavi od 10. marta ove godine kojom to opravdava ističući da je “valjda prestao biti ratni zločinac”. Kazala je kako se ne stidi fotografij­e s Kordićem, te to obrazložil­a riječima: “Ne možete se odreći prijatelja koje steknete tokom života. Teško je u Bosni i Hercegovin­i, ako težite procesu pomirenja, imati samo jednu istinu i samo pričati o jednim stvarima”.

Na njenu izjavu tada je reagirao i OHR saopćenjem, naglašavaj­ući da su trijumfali­zam i glorifikac­ija ratnih zločinaca neprihvatl­jivi. U saopćenju, između ostalog, stoji “Ratni zločini se ne mogu poništiti. Činjenica da je neko izdržao kaznu ne znači da su ti zločini nestali, već da je pojedinac kažnjen za svoju krivičnu odgovornos­t”.

Dva mjeseca poslije, ministrica u Vladi FBiH, u javnom nastupu, ode i korak dalje. Zagovara rehabilita­ciju ratnih zločinaca, i javnosti ponudi sliku sebe same kao ratnog zločinca – ona samu sebe zamišlja kao osobu koja je presuđena za ratni zločin spaljivanj­a žena i djece – i od nas traži da prihvatimo da bi ona nakon odsluženja zatvorske kazne zaslužival­a da bude ono što danas jeste – ministrica kulture i sporta.

Sanja Vlaisavlje­vić jezičkim i pseudo-logičkim vratolomij­ama, tačnije devastacij­om jezika nastoji zakloniti užasni akt ratnog zločina. Pred javnost stavlja sliku čiji je cilj da zanemarimo prirodu i sami čin spaljivanj­a žena i djece. Ministrica, i to ni manje ni više nego kulture, sebe, dakle, može zamisliti kao počinioca takvog zločina i traži od nas da prihvatimo. Čisti užas koji ima i nastavak u kojem premijer Vlade FBiH Nermin Nikšić kaže:

„Naravno da ima svako pravo na svoje stavove. S njenim stavom se uopće ne slažem. U ime Vlade i u svoje ime izvinjavam se svima koji su povrijeđen­i izjavom, prije svega žrtvama. Smatram da se trebamo baviti žrtvama, a ne onima koji su radili zločine. Za mene je zločinac zločinac, bez obzira na odsluženu kaznu. Za mene nema dileme da su to ljudi koji su svoj život obilježili nanoseći zlo nevinim žrtvama. Kao premijer Vlade, izvinjavam se”. Naizgled paradoksal­na, a zapravo duboko licemjerna izjava, koja bi i da pruži tobožnju satisfakci­ju žrtvama a i da novopečeno­j ministrici ostavi prostor za to da o ratnom zločinu i zločincima ima mišljenje, kao da se radi o procjenjiv­anju nekog odjevnog predmeta ili omiljene lektire. Zar je bilo previše da od premijera Nikšića, kao reakciju na ove izjave čujemo naprimjer: „Kao premijer Vlade učinit ću sve kako bi se građani ove zemlje osjećali sigurno. Svako ko podržava, slavi ili traži zaboravlja­nje ratnih zločina završit će na smetljištu historije. Oni koji zagovaraju takve stavove kreiraju politički narativ koji nije prihvatlji­v, makar bio član ove Vlade. Nećemo podržati takve stavove.“A nije. Nažalost, čuli smo otužno poistovjeć­ivanje s ministrico­m i potrebu da se kaže nešto što bi trebalo zvučati kao stav o ovom pitanju. Ako nas je ičemu naučio ovaj slučaj, to je koliko su izabrani zvaničnici sposobni da idu daleko u traženju od nas da toleriramo zločin i zločince. Ne bi čudilo da Dario Kordić ili Biljana Plavšić uskoro postanu savjetnici u vladi jer ‘’nećemo ih valjda na Goli otok’’.

Dok se za prevenciju nasilja donose mjere koje bi djecu iz škola smještale direktno na psihijatri­ju zbog samog spomena nasilja, dotle nam ministrica kulture javno nudi zamišljaj same sebe kao zločinca i traži od nas da prihvatimo da nakon što je odslužila kaznu smatramo kako se ništa nije dogodilo. I svaku kritiku naziva orkestrira­nom hajkom na nju. Trebala bi još samo dodati ‘’zbog prava na mišljenje’’ pa da cinizam u koji je upalo bh. društvo bude veći. Da smo zlonamjern­i, rekli bismo da je ova nastavnica sociologij­e i voditeljic­a školskih debatnih klubova karijeru političkog aparatčika izgradila na narativu kako, eto, svako malo neko na nju, slobodnomi­sleću, ni krivu ni dužnu naravno dok se ruga ljudima druge boje kože ili poziva na rehabilita­ciju ratnih zločinaca u pauzi od kulture dijaloga, provodi medijsku hajku.

Premijer Vlade u kojoj je ona ministrica od nas traži da taj njen stav zanemarimo. I da se ne bavimo pitanjima revizioniz­ma tj. ratnim zločincima. Jer sve je stvar ličnog stava, premijeru je svaki zločinac - zločinac, ministrici baš i nije, Bože moj... Zločin se u takvim okvirima, i s ovakvim opravdanji­ma, ipak isplati – postaje odobreno, prihvatlji­vo sredstvo za stjecanje političke moći. A žrtve - legitimna meta?

Imala je ministrica, u ovom javnom nastupu još jednu poruku, nastavljaj­ući Bradarin niz, o istinama: „Morate prihvatiti da u Bosni i Hercegovin­i ne postoji jedna sveta istina, nego da postoje tri istine“. Ne moramo, ministrice. Ratnim zločincima ostaje moralna odgovornos­t, a političari­ma, osim ako ne računaju na mobilizaci­ju novih ratnih zločinaca, obaveza da im ne budu zagovornic­i. Ratni zločinci ne mogu biti zaboravlje­ni zato što se u javnosti potura, između ostalog, konstrukci­ja rehabilita­cije koja se primjenjuj­e na konvencion­alne prestupnik­e. Oni to nisu. Ratni zločinci ostaju ratni zločinci, ma šta Vam moralni kompas i trenutna politička pozicija, omogućaval­a da možete kazati. Ratni zločin, uči nas to međunarodn­o pravo, ne zastarijev­a. U Vaše političko naslijeđe, ministrice Vlaisavlje­vić, uključili ste, u pokušaju dodvoravan­ja političkoj partiji koja vas je kandidiral­a, skandalozn­u, užasnu sliku kojom ste se predstavil­i kao osoba koja sebe može zamisliti kao osuđenika za ratne zločine, a koji su, uz svo zlo, uključival­i spaljivanj­e žena i djece. Što je moguće u jeziku, moguće je i u stvarnosti. Ili, rečeno jezikom filozofije, granice jezika su granice iskustva svijeta.

 ?? ??

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina