Skrušenost u namazu

Ljudski život je prepun iskušenja, obmana, izazova, slabosti, prohtjeva itd., a jedino što nas može zaštititi od svega toga je namaz. Međutim, namaz mora biti obavljen na ispravan način a to podrazumijeva našu punu skrušenost i prisutnost u namazu. Ako poslije namaza čovjek ne osjeća nikakvo olakšanje, nema osjećaj da se promijenio i očistio, sasvim je jasno da taj namaz nije imao funkciju reprogramiranja njegove duše. Posve smjelo možemo konstatirati sljedeće – ako čovjek redovno obavlja namaz četrdeset godina nastojeći pritom da bude iskren u svojemu nijjetu, nemoguće je da ga namaz ne promijeni. Poslanik, a. s., veli: „Vrelo mudrosti će poteći iz srca i doteći na jezik onog ko na miru četrdeset dana iskreno revnuje Allahu.“( Ibn Abbas)

Prema ovoj predaji iskreno obavljanje namaza se ogleda u tome da se mudrost iz srca svakog musallije prepoznaje i na njegovom jeziku. Nemoguće je da čovjek ustaje s namaske prostirke i odmah (u)radi bestidna djela, da njegove ruke posegnu za zabranjenim plodovima, jezik ustrajno širi neistinu, noge kroče ka zabranjenom stablu... To je znak da mudrost namaza nije ni dotakla njegovo srce a kamoli da je potekla s njegovih vanjskih organa. Ustvari, svaki ibadet ima funkciju dovođenja ljudske duše, srca i uma u prevlast nad vanjskim organima čovjekove spoznaje. Primjera radi, postom reformatiramo ovosvjetske želje i žudnje koje su ojačale tokom prethodne godine. Tako je i sa svim ostalim ibadetima.

Namaz nema zamjenu u nekom drugom ibadetu jer ništa ne može tako sveobuhvatno povezivati Stvoritelja i Njegova stvorenja kao namaz. Za razliku od nekih drugih stubova vjere – koje je dovoljno posvjedočiti jednom u životu (kelimei-šehadet), ili izvršiti jednom godišnje (zekat), ili jednom u životu (hadž) – klanjanje namaza je svakodnevna obaveza vjernika i to pet puta u precizno određenim terminima a bez ikakve mogućnosti čovjekove isprike za njegovo odgađanje i zapostavljanje. Ustvari, nema isprike za taj svojevrsni dijalog (munadžat) sa svojim Stvoriteljem. A namaz jeste svakodnevni dijalog čovjeka namaza s Uzvišenim Bogom poput onoga koji je imao Poslanik na Miradžu: „Bogu pripadaju pozdravi slave, mira i duhovne ugode“(Etehijjatu lillahi ve-s-salavatu ve-t-tajjibatu). Upravo ovako je zahvaljivao Muhammed, a.s., na svom Miradžu kada je u jednoj noći uznesen na nebo u neposrednu Božiju prisutnost. Uzvišeni Bog je usrdno pozdravljanje uzvratio riječima: „Neka je i na tebe mir, Vjerovjesniče, i milost i blagoslov Božiji!“(Ve-s-selamu alejke ejjuhe-n-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu). Poslanik, a. s., je na Miradžu pokazao dodatnu hvalu i zahvalu Bogu izgovarajući riječi koje izgovaramo na svakom sjedenju – neka je mir na nas i na sve čestite robove Božije (Ve selamu alejna ve ala ibadillahi-s-salihin). Posljednje riječi koje čovjek na tešehudu izgovara jesu svjedočanstvo vjere – svjedočim da samo Allah jeste Bog i svjedočim da je Muhammed Allahov rob i Poslanik (Ešhedu en la ilahe illallah ve ešehedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu).

Prvi dio ovog svjedočanstva vjere (šehadet) izgovorio je Poslanik, a.s., u neposrednoj Božijoj prisutnosti, a drugi dio posvjedočio je sam Gospodar svjetova. Neposredno poslije toga Poslanik, a.s., je primio zapovijed o tome da on i njegovi sljedbenici ubuduće obavljaju pet dnevnih namaza. Otuda je i potpuna sličnost između namaza i Poslanikovog Miradža kada je on bio u neposrednoj Božijoj prisutnosti uzdignut na nebo. Svaki čovjek namaza ulazi u istovrsni munadžat sa svojim Stvoriteljem.

Kur’an govori i o onima koji klanjaju iskreno i o onima koji nisu takvi u namazu. Ustvari, golim su okom vidljivi tragovi iskrenosti i neiskrenosti u namazu. Vrlo je zanimljiv kur’anski opis onih koji klanjaju – licem na tle padaju tražeći Božiju naklonost i zadovoljstvo. Na njihovim licima su tragovi od padanja licem na tle (Feth, 29). Ovi tragovi sedžde (min eser es-sudžud) nisu neminovno tamne tačke na čelu od padanja lica na tlo. Ovdje je upotrijebljena riječ „tragovi“/ „biljezi“(ar. eser), koji mogu ukazivati i na svjetlost vidljivu na licima tih ljudi. Nije isto lice musallije i čovjeka koji to nije.

Da bi namaz izvršio ovu funkciju, moramo biti skrušeni u njemu. Poslanik je kazao: „Prvo što će se oduzeti ovoj zajednici je skrušenost.“Kada u namazu nema skrušenosti, nema ni strpljenja, a tamo gdje nema strpljenja, urušava se stabilnost zajednice. Kur’an govori o spašenim pravovjernim i onima koji su skrušeni u namazu. (Mu’minun, 1 i 2)

Skrušenost se ne može postići bez savladavanja životnih dionica kakve su strpljenje, upornost i ponavljanje. A sve to je povezano s namazom. Za one koji nisu skrušeni u namazu, on predstavlja poteškoću, kako i sam Kur’an kaže:

„Pomozite se strpljenjem i namazom! A to je doista teško, osim onim skrušenim.“(Bekare, 45) Nadalje stoji u Kur’anu: „ (...) zato se samo Njemu klanjaj i u tome budi istrajan.“(Merjem, 65) Skrušenima namaz ne predstavlja teškoću jer oni u namazu pronalaze užitak, smirenost i vrijednost za kojima traga svaki čovjek koji imalo drži do sebe. Skrušeni u namazu su strpljivi pri učenju i pokretima, u svojim mislima i imaginacijama dok su u stanju namaza. Sve pobrojano i još k tome svakodnevno klanjanje odlika je strpljivih. Iz strpljivosti proizilazi skrušenost. Namaz je najbolja duhovna škola koja dovodi u red čovjeka u raznim životnim situacijama i izazovima. Zato Kur’an traži od nas da svojoj porodici naređujemo namaz i ustrajemo u tome (Ta-ha, 132), a Poslanik, a. s., preporučuje da u pogledu insistiranja na obavljanju namaza ne budemo blagi ni prema svojoj djeci kada navrše desetu godinu života.

Eto zašto mnogima teško padaju ta mnogobrojna ponavljanja pokreta i učenja u namazu. Fatihu učimo na svakom rekatu, svaki namaz ima kijame, rukue i sedžde. I to svakodnevno ponavljamo. Sve te vrste opetovanja, iz dana u dan, za one koji nisu skrušeni i strpljivi predstavljaju poteškoću. Treba se sjetiti da se zapravo sve najvažnije stvari u životu čovjeka ponavljaju – uzimanje hrane, vode, oblačenje odjeće... Međutim, ta uzastopna ponavljanja nikome ne smetaju niti predstavljaju poteškoću. Kur’an potvrđuje na više mjesta organsko jedinstvo između namaza i ravnoteže naše duše i tijela. Ritam života i ritam duše vode čovjeka pa se on može hrabro odnositi prema životnim izazovima. A tih izazova je iznimno mnogo pred čovjekom današnjice.

Prisutnost u namazu

U Kur’anu se kaže: “O, vjernici! Ne obavljajte namaze pijani, (već čekajte) dok ne budete znali šta izgovarate (...)“(Nisa, 43).

Ovaj ajeti-kerim ima jasno značenje: pijan čovjek ne može pristupiti namazu dok se ne očisti i bude svjestan onoga šta radi.

Iz toga možemo zaključiti da u namazu ne možemo djelovati poput pijanica, da ne znamo šta izgovaramo. Ako smo u potpunosti svjesni da je s druge strane naš Stvoritelj, da Mu se obraćamo i da On prima naše dove, onda se nećemo u namazu ponašati poput robota, pijanice ili luđaka. Nećemo biti ni oni koji izvještačeno djeluju, koji samo automatizirano ponavljaju isto učenje i istu gestikulaciju. U Kur’anu se lijepo kaže: „Teško onima koji klanjaju a srce su im od namaza udaljena.“(Ma’un 4 i 5)Zamislimo situaciju da nas neko pozove na određenu svečanost i da se trebamo obratiti kao specijalni gost, a mi ustanemo i kažemo da žurimo te napustimo prostoriju. Svi bi ostali zbunjeni nakon takvoga našeg čina. Razmislimo koliko se musallija svojom nemarnošću ponaša upravo na takav način pred svojim Stvoriteljem, žureći s namaza (npr. iz džamije) i u namazu (brzim učenjem i skraćivanjem svega što se može i ne može skratiti). Da ne bismo zapadali u takve situacije, svaki namaz trebamo klanjati na način da nam posluži za ponovno otkrivanje sebe i stvarnosti u kojoj živimo. Jedino u tom slučaju možemo ući u jedno posebno duhovno stanje.

Uzmimo samo uspravno stajanje (kijam) ili spuštanja lica i čela na tle (sedžda) kako samo doprinose čovjeku namaza da otkrije samog sebe sebi. Sedžda (padanje ničice na tlo u namazu) ukazuje na čovjekovu potpunu ovisnost o Bogu, a kijam (skrušeno stajanje u namazu) pokazuje čovjeka u ulozi namjesnika na Zemlji. Čovjekova sedžda je svjesni i svojevoljni čin pokoravanja Stvoritelju u položaju potpune i svojevoljne tjelesne potčinjenosti Njegovoj moći i veličini. Dok se Allahu, kako naglašava Kur’an, klanja sve što je na nebesima i na Zemlji, milom ili silom, vjernik se dobrovoljno čineći sedždu potvrđuje kao Božiji namjesnik i Njegov rob. Na sedždi klanjač ostavlja ovaj svijet i sve materijalno stavlja iza sebe, na ruku’u se okreće od samog sebe, a kijam je časna pozicija ljudskog bića. Muslimanski mistici običavaju kazati da je čovjek jedino biće kijama (isključivo njemu je data privilegija da se stojeći, u uspravnom položaju obraća Bogu), dok je sve ostalo na ruku’ ili na sedždi. Poslanik, a. s., umio je govoriti svojim ashabima da se grijesi stavljaju na ramena čovjeka kako bi popadala s njih kada čini ruku’ (tj. pregibanje) i sedždu.

U namazu moramo biti okrenuti prema kibli, što predstavlja odnos musallije prema tom svetom prostoru kroz koji nikome nije dozvoljeno da prođe. Ustvari, ovo ukazuje na činjenicu da svaki musallija ulazi u stanje odvojenosti i da ga nikakvi ovosvjetski interesi ne bi trebali ometati niti bi smjeli odvraćati njegovu pažnju. Na sedždi smo najbliži Bogu jer je upravo na njoj, da tako kažemo, ovosvjetski vidokrug najmanji. Time postižemo potpunu koncentraciju i usredsređenost našeg uma. Na sedždi je čovjek u položaju u kakvom je bio u majčinoj utrobi kada je pupčanom vrpcom dobijao hranu. Svaka sedžda je ponovno vraćanje u taj prvobitni položaj putem kojeg ulazimo u jednu posebnu dimenziju vremena i dobijamo duhovnu hranu za koju Kur’an kaže da dolazi s neba (Zarijat, 22).

Ustvari, musallija ponovno otkriva sebe i svoja stremljenja u svakom namazu. Bez toga dvoga čovjek danas biva zaokupljen zaglupljujućim stvarima, izmišljenim potrebama i navikama. U namazu čovjek obavlja veličanstveni razgovor sa svojim Stvoriteljem, Koji najbolje znade naša htijenja i nadanja. Iznova otkrivanje svrhe vlastitog postojanja je imperativ, a u Kur’anu se na mnogim mjestima daju smjernice čovjeku kako da ide tim putem (Mulk, 19-30 i 34). Svaki namaz je gledanje sebe i svijeta drugim očima. Zato Kur’an posredno skreće pažnju musalliji da ne može biti poput pijanice – da ne zna šta uči i zašto uči – ako želi imati koristi od namaza.