Salko Hondo i Vehid Šišić – fotoobjektivom ispisivali bh. hroniku
Grad Konjic je iznjedrio mnoga poznata imena iz oblasti nauke, književnosti, slikarstva, fotografije. Ovaj put osvrnut ćemo se na dva velika zaljubljenika u fotografiju, rahmetli Salku Hondu, fotoreportera Oslobođenja, koji je tri decenije fotografisao za ovaj bh. dnevnik, i Vehida Šišića, entuzijastu, amatera, čije fotografije, decenijama već, dokumentuju gotovo sva društvena, vjerska, kulturna, sportska dešavanja na području Grada Konjica i šire. Salko je preselio 16. jula 1992. u 54. godini života od četničke granate, na reporterskom zadatku.
Trideset jedna godina od pogibije fotoreportera Salke Honde
Rahmetli Salko Hondo bio je jedan od najboljih i najpoznatijih fotoreportera u bivšoj Jugoslaaviji. Za svoje Oslobođenje fotografisao je rudare u rudarskim oknima, drvosječe u šumi, zanatlije u njihovim radnjama, učesnike omladinskih radnih brigade, radnike u fabrikama, poljoprivrednike na oranicama, čobane na planinskim proplancima. Sa fotoaparatom na gotov dočekao je i agresiju na Bosnu i Hecegovinu i redovno odlazio na prve borbene linije, na česme gdje je narod u rdovima točio vodu, u podrume gdje se sklanjala nejač. Nije se plašio neprijateljskih granata niti snajpera. I bijaše mu suđeno da samo tri mjeseca bude svjedokom opsade Sarajeva i ubijanja Sarajlija od strane srpskih zločinaca. Svoj posljednji fotoreporterski zadatak imao je 16. jula 1992. na sarajevskoj pijaci Ciglne. Dok je fotografisao red ljudi koji su čekali svojih pet minuta da natoče vodu blizu njega je eksplodirala granata i usmrtila ga. Očevici su svjedočili da se na njeg sručio kompletan snop gelera, a da je identifikovan uz pomoć reporterske torbe na kojoj je pisalo - Oslobođenje. Svima nama koji smo ga poznavali ostat će vječne uspomene na njegov vedri lik, osmijeh, smisao za šalu i uljuđenost. Njegove fotografije ostale su dokumenti i svjedoci svekolikih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije, a posebno Bosne i Hercegovine.
Lozu konjičkih fotografa nastavio Vehid Šišić
Fotografskim stazama rhmetli Salke Honde, istina u amaterskom statusu, krenuo je Konjičanin Vehid Šišić. I on je već nanizao tri decenije drugovnja sa fotoaparatom. Fokus njegovog objektiva čine svekolika dešavanja na društvenom, vjerskom, kulturnom planu, te gradovi i sela, vjerski objekti, stećci, mezarja, planine, rijeke, jezera. O fotografiranju, svojoj velikoj ljubavi, Vehid je kazao:
“Godi mi kad mi neko kaže da sam nasljednik mog sugrađanina rahmetli Salke Honde. Međutim, teško je biti njegovim nasljednikom. On je bio velikan i profesionalac fotografije. Fotografijom sam se počeo baviti kao učenik Medrese. Moj prvi fotoaparat bio je Smena 8. Uslijedile su pauze u bavljenju fotografijom, pa povratci, te nabavka dogitalnih fotoaparata. Prvi digitalni aparat nabavio sam negdje 2007. Nastojim mojim fotografijama dokumentovati gradnju džamija i događanja u njima, široj javnosti predstaviti Prenj, Zec planinu, Bitovnju, Ivan planinu, Boračko i Jablaničko jezero, stare ćuprije. Budući da sam ljubitelj planinarstva i prirode općenito, uživam u fotografisanju prirodnih ljepota. U svemu što se uslika ima neke pouke. Posebno uživam u fotografisanju detalja. U posljednje vrijeme petkom uslikam po jednu džamiju i uz fotografiju napišem: Mubarek džuma. Jednom prilikom fotografisao sam jednu babu i kad sam tu fotografiju objavio neko joj je šapnuo da je objavljena. Tražila je da izbrišem njenu fotografiju što sam i učinio. Kasnije, kad je umrla, njen sin je došao iz dijaspore i zamolio me da mu vratim tu fotografiju. Rijetko fotografišem portrete ljudi. Imam velik broj fotografija pohranjenih u pet eksternih hard diskova. Fotografijom se bavi i moj sin.”
Afrika, drugi najveći kontinent na svijetu s 18 posto svjetske populacije je u problemu, a taj problem nije samo njen – sve više postaje problem zemalja Evropske unije zbog sve većeg broja migranata koji idu prema njima, upozoravaju analitičari. Ukupni BDP kontinenta, u nominalnoj vrijednosti, iznosi nešto manje od 3 milijarde dolara. To je jedva 2,8 posto svjetskog društvenog proizvoda.
Osim što praktički cijeli kontinent muči siromaštvo i niz prirodnih nepogoda, tu su i brutalni oružani sukobi i ratovi. Samo u ratu u Tigraju, koji je zapravo prerastao u građanski rat u Etiopiji, ubijeno je 600.000 ljudi u dvije godine. Tu je i krvavi građanski rat u Sudanu, sukobi milicija u DR Kongu, niz državnih udara, a sve više širi se i utjecaj Rusije.
Također, to je područje pod najsnažnijim utjecajem klimatskih promjena i na njemu su najnestabilnije vlade na svijetu, navodi se u analizama, te podsjeća da je u novije vrijeme sve počelo s Arapskim proljećem, kada se iz Tunisa i Egipta to prelilo na Libiju i kada je krenuo kolaps Sahela. „Nakon što je Gadafi zbačen, velik broj afričkih plaćenika spušta se natrag kući, prema Maliju i cijelom Sahelu. Dolaze u osiromašen prostor i to je bilo više nego plodno za operacije. Onda 2012. godine kreće puč u Maliju, koji je bio prva domina nakon koje su u Africi izvedena 22 puča. Od 2017. i rušenja Mugabea u Zimbabveu njih 11 uspješnih“, podsjećaju analitičari uz napomenu da je sve to ustvari predstavljalo novi uspon vojnih diktatura.
U isto vrijeme se mijenjaju strane sile koje imaju utjecaj na ovom kontinentu, Kina je na vrijeme shvatila potencijal Afrike, dok se SAD pokušavaju etablirati kao ekonomski i sigurnosni partner.
„EU je u problemu. Najveća je žrtva svih tih politika. Prema njoj idu migranti, a cijela EU je predugo politiku prema Africi delegirala Francuskoj koja je imala tamo neki utjecaj. No, pokazalo se da sve te države Pariz trpe samo dok imaju koristi od njega. „Francuska Afrika“davno je umrla, samo se to prekasno shvatilo“, ističu analitičari uz tvrdnju da EU mora definirati ozbiljnu politiku prema Africi uz pravi pristup problemu kolonijalnog nasljeđa, kao i postkolonijalnog sovjetskog modela jednovlašća koji se nastoji održati u nekim zemljama, te da posebno treba paziti na događanja u Somaliji, jer se tamo prelamaju interesi svih.