“Jaki” pojedinci u sistemu
Jedan od imperativa današnjeg društva koji se tako nameće, i čini mi se da je itekako prihvaćen, jeste imperativ stalnog napredovanja i usavršavanja. Prihvaćaju ga skoro sve strukture društva. Sve frca od seminara, predavanja, doškolovljavanja, osposobljavanja. To se onda prenosi i na psihu ljudi i općedruštvena očekivanja.
Završi čovjek fakultet, radi posao, šalješ ga na seminare, osposobljavanja, specijalizacije i on kad završi očekuje i neko novo radno mjesto: pa nije se valjda specijalizirao za isto ono s kojeg je otišao. Napredovanje u osposobljavanju uglavnom prati i ovaj, drugi par opanaka: očekivanje za napredovanje u službi. Ako mu se ne izađe ususret on s takvim shvatanjem stagnira na svom radnom mjestu i u većini slučajeva daje manje rezultate nego ih je davao prije tog osposobljavanja.
Koliko sam mogao primijetiti glavni problem je što se u svemu ovome akcenat stavlja na pojedinca. Na pojedinca se cilja, pojedinac se forsira, a pojedinac se nerijekto, na kraju, i gubi. Jer zamisao da jak pojedinac pravi jako društvo kod nas jednostavno ne funkcionira. Ovako “jaki” pojedinci u sistemu isisaše život iz našeg društva. Njihovo osposobljavanje ne ide linijom društvene odgovornosti nego lične afirmacije. Takvim pojedincima s takvim stavovima društvo nije vagon koji zna da treba vući, njemu kao novoproizvedenoj lokomitivi je vagon otežavajuća okolnost koja ga sprečava da razvije moguću brzinu i on gleda gdje god može da tu lokomotivu otkači. Tako oblikovanoj svijesti je društvo neprijatelj. S ovim načinom životne filozofije „ranjenici se ubijaju“jer koče napredak iako ga nužno nema bez ranjavanja. S ovim načinom životne filozofije „starci se eliminišu” jer koče napredak, iako su baš oni ostvarioci tog napretka. S ovim načinom filozofije vagoni se uništavaju jer bitna je što veća brzina lokomotive. S ovim načinom filozofije se zaboravlja da je vagon bio prije lokomotive i da je lokomotiva izmišljena da lakše vuče vagon, da je lokomotiva bez vagona ništa.
Ne slažem se s parolama „umjetnost radi umjetnosti“, ali ni s parolom „nepredak radi napretka“, pa ni “učenjem radi učenja” - negdje tu valja naći sredinu, negdje valja ostaviti prostor za čovjeka, za život i ono neophodno za oboje „koliko je dosta“.