Fu’ād - SRCE

Leksičko značenje

Korijen f-’-d - odakle se derivira riječ fu’ād (ar. َؤاد ُف )الْ - označava groznicu, toplotu i intenzitet. Riječ fu’ād, pak, označava srce, razum, duh, dušu. Glagol fe’ede )فـأد( s prijedlogom fī znači peći, pržiti na vatri; mif ’ed ili mif ’ād je ražanj; mef ’ūd – ispečen, ispržen, bez srca (v. Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 1253; Isfahānī, Mu’džem mufredāt, 414). Množina od fu’ād je ef ’ide (ar. .)أفئدة

Fu’ād u Kur’anu

Riječ fu’ād navodi se na 16 mjesta u Kur’anu. Primjetno je da se često navodi u značenju (raz)uma, npr. u: “I nikada se ne bavi ničim o čemu nemaš znanja, zaista će sluh (sem’) i vid (besar) i razum (fu’ād) – svi oni - biti pozvani na odgovornost na [Sudnjem danu]’’ (Isrā’, 36); ili u Nahl (78), gdje se kaže da nas je Svevišnji Bog obdario “sluhom [ušima], i vidom [očima], i srcima [umovima]’’ (ef ’ide). Primjetno je da se zajedno spominju sluh, vid i srce, tj. razum. Prvo se spominju sluh i vid kao najmoćniji instrumenti opažanja, a onda srce kao njihovo sjedište. U oba ova primjera očigledno je da se termin fu’ād ne odnosi na fizički osjetilni organ već na duhovnu ili intelektualnu funkciju.

U Kur’anu nalazimo da je fu’ād mjesto osjećanja ili emocija (avātif), npr. Fedž’al ef’ideten minen-nās tehvī ilejhim - “Učini da srca nekih ljudi čeznu za njima’’ (Ibrāhīm, 37), tj. da čeznu obaviti hadž ili da vole stanovnike Mekke; ili u: ve li tasgā ilejhi ef’ideh (En’ām, 113) – “i da bi srca onih koji ne vjeruju u Onaj svijet bila sklona tome’’, tj. ukrasima i obmanama (v. Ibnul-Dževzi, Zādul-mesīr, 3/41; 4/133).

Fu’ād je, također, mjesto razumijevanja ili spoznajne sposobnosti (idrāk). U suri Ibrāhīm (43) čitamo da će na Sudnjem danu zločinitelji “trčati tamo-amo, glava podignutih uvis [u poniznosti]... a srca praznih’’ (ve ef’idetuhum hevā). Fraza ef ’idetuhum hevā doslovno znači “njihova srca [bit će] zrak’’, tj. bit će, zbog straha, lišena bilo kakvog razumijevanja (usp. Kurtubī, El-Džāmi’, 7/392; Bejdāvī,

Envārut-Tenzīl, 2/228). U pozitivnom kontekstu, Svevišnji kazuje poslaniku Muhammedu, a.s., da je razlog što mu je objavio kazivanja o ranijim poslanicima bio taj da učvrsti njegovo srce

(fu’ād) (Hūd, 120).

U sedmom ajetu sure El-Humeze „Allahova vatra“opisuje se riječima:

El-letī tettali’u alel-ef’ideh, tj. da će ona dopirati do ljudskih srca. Moguće je da ef ’ideh ovdje ime doslovno značenje, tj. vatra će doprijeti do ljudskih

“Savjet je odraz intelekta. Ukoliko hoćeš da saznaš nečiji kapacitet zatraži od njega savjet!”

Ibn Zafer Es-Siqilli

srca kao najosjetilnijih dijelova tijela i time izazvati veliki bol, što je dokaz da je fu’ād i mjesto bola (usp. Rāzī, Et-Tefsīrul-kabīr, 32/94). Drugi mufessiri vele da se ovdje podrazumijeva da će vatra doprijeti do mjesta čovjekovih loših misli, lažnih vjerovanja, nečistih želja i osjećaja i pokvarenih motiva i namjera (usp. Zamahšerī, Keššāf, 1221; Bintuš-Šāti’, Et-Tefsīrul-bejānī, 2/177-178). Ovi mufessiri polaze od toga da se riječ kalb u arapskome koristi za srce kao tjelesni organ, dok se riječ fu’ād koristi u značenju mjesta osjećajā, emocijā, vjerovanjā.

Fu’ād nije kalb

Kada se termini sem’ i besar navode zajedno s riječi kalb, to zajedničko navođenje je najčešće u negativnom kontekstu, tj. kalb se odnosi na nezahvalnost, tvrdoću srca itd., dok se termin fu’ād zajedno navodi s istim riječima u kontekstima zahvalnosti, vjere itd. Da fu’ād nije isto što i kalb najbolje vidimo u 10. ajetu sure Kasas, gdje se prvo navodi fu’ād, a zatim kalb: Asbeha fu’ādu ummi Mūsā fārigan (...) lev lā en rebatnā alā kalbihā. Dakle, nakon bacanja djeteta Musaa u rijeku, po Božijoj naredbi, “srce Musove majke posta prazno’’. Gotovo svi komentatori Kur’ana slažu se da “praznina’’ ovdje opisana jeste aluzija na strah Musaove majke koji je ona doživjela. Ovdje primjećujemo da se riječ fu’ād povezuje s prazninom.

Daljnja komparacija između kur’anskih ajeta koji sadrže riječi fu’ād i kalb ukazuje da se fu’ād povezuje s duhovnim viđenjem i sposobnosti razlikovanja istinitog viđenja od onog lažnog;

“Nikada se nikome ne pravdaj. Onome kome si drag to ne treba, a onaj ko te ne voli neće ti ni vjerovati.”

“Srce [roba] nije proglasilo neistinom ono što je on vidio’’ (mā kezebel-fu’ādu mā re’ā) (Nedžm, 11), dok se, nasuprot tome, termin kalb povezuje sa svojevoljom, poricanjem, pretpostavkom, sljepilom i licemjerjem.

Ono što je zajedničko fu’ādu i kalb

u Kur’anu jeste to da su podložni promjeni. U odnosu na one koji su odbili vjerovati, Svevišnji kaže: “Mi ćemo [također] držati [u zabuni] njihova srca i njihove oči (nukallibu ef’idetehum ve absārehum) (En’ām, 110). U suri Nūr (37) na Sudnji dan se ukazuje kao na “Dan kada će sva srca i oči biti potreseni’’ (tetekallebu fīhil-kulūbu vel-ebsār) (v. Abd al-Karim, Kur’anska terminologija,

217-218).

Alija ibn Ebi Talib