Svjedočenje poslanstva Muhammeda, a.s.

Drugi dio šehadeta kao svjedočanstva vjere posvjedočuje Poslanika, a.s., kao Božijeg Vjesnika i Njegova roba. Samim time, svjedočenje da je Muhammed, a.s., Božiji rob i poslanik spada u prvi stub islamskog vjerovanja.

Uzvišeni Allah je u zadnjem razdoblju Objave poslao Muhammeda, a.s., kako bi čovjek imao na raspolaganju idealno mjerilo po kojem će samjeravati svoj duhovni i moralni rast na ovom svijetu. Sam Poslanik, a.s., je govorio da je poslan da usavrši ćudoređe svih stvorenja na Zemlji. Čovjek čiji je duhovni identitet oblikovan u samom praizabranju kao najhvaljeniji – Ahmed (Saff, 6), koga najavljuju svi raniji vjerovjesnici, čiji duhovni rast je bio pod direktnim Božijim nadzorom odgajanja, koji i na Zemlji biva prepoznat kao povjerljiv (El-Emin) je upravo Božiji odabranik te čovjek koji je dostojan da bude spominjan među ljudima kad god oni zazovu Božije ime. Spomen na njega je visoko uzdignut (Inširah, 4) tako da se Poslanikovo, a.s., ime dodaje uz Allahovo u ezanu, ikametu, hutbi i u Et-Tehijjatu, kao i na mnogim mjestima u Kur’anu. Stoga, njegov poziv u vjeru, riječi i postupci su dosegnuli takvu duhovnu razinu da svjedočenje vjere u Boga Jednoga je neodvojivo od svjedočenja Muhammeda, a.s., kao Božijeg poslanika. Dakako, u šehadetu kao prvom stubu islama Poslanikovo, a.s., ime je spomenuto uz Božije ime.

Poslanika Muhammeda, a.s., je odnjegovao Gospodar svih svjetova pripremivši ga za poslanički zadatak, te kazao za njega da je najbolja ćud (Kalem, 4) i da je Milost svim svjetovima (Enbija’, 107). Jedino čovjeku na takav način ’odnjegovane’ naravi se Riječ Božija otkriva kroz nadahnuće (vahj).

Sama etimologija riječi el-vahj jasno kazuje da je riječ o tajanstvenom, nadnaravnom neverbalnom komuniciranju u kojem su uključeni: Uzvišeni Bog, melek Džibril i poslanik

Muhammed, a.s.. Od tri moguća vida primanja Objave: ’po nadahnuću’ (vahj), ’iza zastora’ (mi vera elhidžab) ili po melekskom izaslaniku kojeg Bog šalje svome poslaniku (Šura, 51-52), Muhammed, a.s., je iskušao dva: vahj i Džibrilovo posredovanje. Doduše, u noći miradžskoj je iskusio i treći vid Objave - ’iza zastora’.

Dakle, Poslanikova, a.s., narav je ’odnjegovana’ u jednom posebnom duhovnom ambijentu u kojem je on pripreman za poziv Božijeg poslanika. Božiji izaslanik Džibri-l Emin, nadahnuće (vahj) i Kur’an (čiji sadržaj nije napisan i u takvoj formi podaren Poslaniku, a.s., nego je izrecitiran), je upravo taj duhovni proces kroz koji je Muhammed, a.s., prolazio dok je pozivao ljude u vjeru.

Nezamislivo je govoriti o poslanstvu Muhammeda, a.s., u bilo kojoj formi, a izostavljati Kur’an kao Riječ Božiju koja je oblikovala njegovu narav i držala je budnom u poslaničkom smislu do kraja njegova života. Kur’an kao sveobuhvatna Objava te zaštitni znak Poslanika, a.s., kao jedini preživjeli svjedok za sve ranije Božije objave, uz kojeg se ljudski rod duhovno uspravio je izvor znanja i mudrosti kako za samog Muhammeda, a. s., tako i za ljudski rod u cijelosti. Sve civilizacije ljudska (ilovačna), melekska (svjetlosna) i džinska (ognjena) ostale su zapanjenjene snagom Božije Riječi pretočene u Kur’an i crpe vlastitu snagu na kur’anskom vrelu. Džibril kao melek Objave je Kur’an recitirao duhovnom srcu Poslanika, a.s., pod vidom vahja, a Poslanik, a.s., je primljeni sadržaj recitirao svojim ashabima. Prema tome, Kur’an je prvi svjedok Muhammeda, a.s., kao Božijeg vjesnika, kao učitelja svijeta i univerzalni znak Milosti Božije jer duh kur’anske objave je ispunjavao Poslanikov život kako je i kazala njegova supruga h. Aiša: „ Njegov život je bio Kur’an“(Muslim).

Kadgod je h. Aiša odgovarala ashabima na pitanje kakav je bio život Poslanika, a.s., htjela je reći i nama danas: ’Kad god hoćete vidjeti Muhammeda, a.s., pa i danas kada je odsutan s ovog svijeta, otvorite, čitajte kur’anski sadržaj, vidjet ćete ga’.

Upravo na toj liniji susrećemo Muhammeda, a.s., kao Božijeg odabranika i najbolje stvorenje u ljudskom rodu. On je izravno primao Božiju Riječ i ravnao vlastiti život po slovu i duhu Kur’ana, iste one Božije riječi koja je dovela ljudski rod na razinu punoljetstva i dostojanstva.

Uzvišeni Bog je ’odnjegovao’ svog odabranika Muhammeda, a.s., na način na koji nije odnjegovao nijednog Svog poslanika prije njega, o čemu je Poslanik, a.s., svjedočio: „Odgajao me moj Gospodar, stoga je moj odgoj najljepši.“( Sujuti, El-Džami’u-l sagir, I, 224), učinivši njegovu ćud potpuno podudarnom kur’anskom duhu. Tako odnjegovanog Svog poslanika poslao je svjetovima i civilizacijama kao znak univerzalne Milosti Svoje, kako bi vlastitim primjerom postao uzornom paradigmom usavršavanja ćudi svakog stvorenja na ovom svijetu kako o tome svjedoči i sam Poslanik, a.s.:„ Poslan sam da do savršenstva izvedem ćudi svih stvorenja“(Malik, Muvetta’, 8; Ahmed, Musned 381).

U suri Ahzab (21) se jasno naznačuje ta Poslanikova uloga: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji nadu polaže u Allaha i Posljednji dan, i koji često Allaha spominje. Ovaj časni ajet veliki je podstrek vjernicima u ugledanju na Poslanika, a.s., u njegovom govoru, postupcima i stanjima. Zbog toga je Uzvišeni Allah naredio ljudima na dan bitke protiv saveznika da se ugledaju na Poslanika, a.s., u strpljivosti, borbi, ustrajnosti i očekivanju olakšanja od Njega, na posredan način kao da im se kaže - zar nećete da ga oponašate i ugledate se na njega u njegovim karakteristikama. Ako ne postupite tako, ne uskladite svoje ponašanje srazmjerno Poslanikovim savjetima, propast vam predstoji.

Ovdje ne zaboravljamo na činjenicu da sveobuhvatnost Riječi Božijih sadržanih u Kur’anu je zahtijevalo takvu odnjegovanu osobu koja je primila iste putem vahja, pa je Poslanik, a.s., kazao: Meni su dane sve riječi Božije. (Buhari, Nesai’)

U prilog ovome ide i svjedočenje Poslanika, a.s.: „Bijah poslanik već tada dok je Adem, a.s., još lelujao između vode i ilovače.“(Muslim, Iman, 291; Tirmizi, Tefsir, 53). Ovo praizabranje poslaničke osobe je posebno vidljivo u činjenici da ga Uzvišeni Bog oslovljava kao najhvaljenijeg (Ahmed) u ljudskom rodu:

„A kada Isa, sin Merjeme, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam doista Allahov poslanik, - da vam potvrdim istinitim Tevrat prije mene objavljen, i da vam vijest radosnu o Poslaniku, imena Ahmed prenesem, koji će doći nakon mene. Pa kad im dođe s jasnim dokazima, oni rekoše: Ovo je jasna vradžbina“(Saff, 6).

Sam Poslanik, a.s., nadahnut neiscrpnim kur’anskim sadržajem, kaže za svoje poslanje:

„Ja imam više imena: ja sam Muhammed i Ahmed, ja sam El-Mahi - kojim Allah, dž.š., briše nevjerstvo, ja sam i El-Hašir, prvi koji će biti oživljen i poslije koga će ljudi biti oživljeni, a ja sam i El-Akib - poslije mene neće više biti poslanika.“(Buharija i Muslim).

Prema tome, na vertikalnoj ravni, Uzvišeni Bog je blagoslovio Svoga poslanika još u metahistoriji dodjelivši mu takvo mjesto gdje je ugraviran njegov duhovni identitet (Ahmed) kao najhvaljenijeg bića u povijesti ljudskog roda. Na horizontalnoj ravni Poslanik je blagoslovljen osobama neponovljiva karaktera kao što su: njegova supruga Hatidža, kćerka Fatima, njegov zet h. Alija, mnogim prijateljima i učenicima kao što su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Selman...

Jedino na takav način blagoslovljeni Poslanik, a.s., je mogao dostojanstveno iskusiti svaki aspekt ljudskog života: gubitak roditelja u ranoj životnoj dobi, socijalne pritiske, materijalno siromaštvo, preduboku žalost uslijed gubitka svojih najmilijih, neprestane prijetnje koje su dolazile iznutra i izvana i atakovale na njegov život i život njegove porodice i sljedbenika.

Prema tome, nijedan segment ljudskog života nije izostavljen u životu Poslanika, a.s., niti je on u u svome životu bio pošteđen bilo koje situacije koju može donijeti čovjekov zemaljski život. U suprotnome, njegov

život bi bio nedostižan ideal za ljude i njegove sljedbenike i on ne bi mogao biti paradigma i model slijeđenja za pokoljenja koja dolaze. Eto zašto u Kur’anu na brojnim mjestima se govori da se šalje poslanik (resul) jedan između vas.

Poslanik, a.s. je bio pripremljen da kuša pobjede i poraze. Kušao je gorčinu izgona iz svoga doma kao i trijumfalni povratak kući koji je bio popraćen radošću neuporediva opraštanja i svojim najljućim neprijateljima. Eto zašto je Poslanik, a.s., u svim svojim ulogama ostavljao neponovljivo duhovno nasljeđe islama koje predstavlja drugi izvor vjere. On nije bio ništa manje neponovljiv kao glava kuće, roditelj, u ulozi učitelja, državnika koji piše pisma najmoćnijim vladarima na Zemlji, u ulozi političkog vođe, vojnog zapovjednika, suca i vladara.

Poslanik, a.s., je ostao oličenje kur’anskog duha i jedan od nepresušnih izvora spoznaje vjere u islamu. Zato ga hvale i slijede vjernici s posebnim ushićenjem i poštovanjem. On nikada nije zaboravljao svoje ashabe ali ni one sljedbenike koji će doći poslije njega.

Tako je Poslanik, a.s., jedne prilike upitao svoje prijatelje (ashabe) za najbolji vid vjere (imana) kojoj se trebamo diviti. Oni su odgovorili da zbog krajnje vjerske posvjedočenosti takva vjera je kod meleka. Kada su dobili negativan odgovor, naveli su poslaničko, a zatim vlastito ashabsko svjedočenje vjere jer upravo njegovi ashabi žive sve aspekte vjere gledajući samog Poslanika, a.s.

Na koncu, Poslanik, a.s., ih poduči, jasno kazavši da se treba diviti iskrenosti, osvjedočenosti, požrtvovanosti onih ljudi koji će doći poslije njega, koji ga neće gledati, ali koji su samo čuli za Poslanika, a.s. Oni će na osnovu samo vijesti o njegovu poslanstvu tako iskreno prigrliti poziv vjere i poslaničku praksu i posvjedočiti šehadet u životu. Takvima se treba diviti.

Poslanik, a.s., kao ’dobri uzor’

Svima nam je dobro poznato da se u Kur’anu kaže za Poslanika, a.s., da je „usvetun hasene“. Ovu kur’ansku sintagmu naši prevodioci Kur’ana prevode kao ’divan uzor’, ’lijep uzor’, ’najbolji uzor’, ’dobar uzor’. Profesor Hilmo Neimarlija je preveo s „dobri uzor“, zato što unutarnji ritam bosanske riječi „dobri“upućuje na dinamično etičko i duhovno kretanje naviše, a to je u korelaciji s kur’anskim konceptom ihsana (nastojanje da budemo sve bolji i bolji). Riječ „dobar“(hasen i ihsan imaju isti korijen – h/s/n) odaje završenu, stabilnu određenost čovjeka, dok riječ „dobri“odaje dinamičnu otvorenost čovjeka za dobro kao čin i stanje istovremeno, kao dobro koje čovjek čini i kao stanje u kojem djeluje i svoje djelovanje rasvjetljava i unapređuje, kaže prof. Neimarlija.

Ovakvo razumijevanje čini nam se važnim ako imamo na umu da na razini opće svijesti riječ oponašanje ima uglavnom negativnu konotaciju, zato što upućuje ponajprije na prizemne identifikacije i imitacije drugoga. Međutim, u odnosu na Božijeg Poslanika ona znači susretanje više uzornosti i vjerničke sposobnosti predavanja u slijeđenju Poslanikova, a.s., primjera.

Stoga, postoji stanovita razlika kada se kaže da je Poslanik, a.s.. ’dobar uzor’ i ’dobri uzor’. Ustvari, oponašanje puta Poslanika, a.s., nije samo puka imitacija već stvaranje takvog ambijenta gdje ljudi postaju sve bolji i bolji. Ljudi mogu oponašati Poslanika u odijevanju i izgledu, a da ne razumiju da se treba slijediti Poslanikov sunnet u pogledu odnosa prema komšiji, prijatelju, poslu, ponašanju u svim situacijama itd.

Poslanik, a.s., kao ’dobri uzor’ usmjerava naše svijesti ka stvaranju takvog ambijenta gdje postajemo sve bolji i bolji, te uzimamo Poslanika, a.s., kao paradigmu u svakodnevnom životu i svim situacijma. Otuda, smjerodavni aspekt Poslanikovih, a.s., riječi kao smjernice stalno su prisutne u vjerničkoj svijesti kada razumijeva Poslanikov, a.s., sunnet. Ustvari, na takav način dolazimo do distinkcije između doslovnog čitanja i smjerodavnih smjernica u Poslanikovim, a.s., riječima. Poslanikov, a.s., sunnet nas vodi, ispunjava i inspiriše, te traži našu kreativnu intepretaciju.

Uostalom, stalno ostaje naša zapitanost kako da se krećemo u svojim razmišljanjima, postupanjima i djelima slijedeći intencije hadisa i razotkrivajući u sunnetu smjernice za svakodnevni život. Odgovore smo pokušali iznaći u našem navedenom promišljanju. Na tragu toga, evo nekoliko primjera.

Poziv Božijeg Poslanika da uklonimo prepreku s puta neiscrpno je inspirativno izvorište za naša spoznavanja raznovrsnih smetnji na putevima kojima se krećemo i za naš aktivni odnos prema njihovom otklanjanju.

Primjer s beduinom koji je upozoren od Poslanika, a.s., da je pogriješio zato što nije svezao devu je poziv za naše odgovorno suočavanje s različitim situacijama i izazovima što traže promišljeno i odgovorno reagiranje, a prije svega o potrebi kreativnog interpretiranja preporuka Božijeg Poslanika u okolnostima rješavanja životnih pitanja za koja nemamo jasne odgovore u vjerskoj tradiciji.

Kao muslimani vjerujemo da je Poslanik, a .s., ‘dobri uzor’ za sve ljude koji streme dobru, koji se prepoznaju u dobru. Smatramo da neprepoznavanje ove razine razumijevanja donosi mnoge nedoumice u naše živote kojima svakodnevno svjedočimo.

Kako to da slijedimo Poslanika, a.s., kao uzora u džamiji, a unosimo nemir i nered svojim ponašanjem u ibadetima? Kako to da slijedimo Poslanika, a.s., kao uzora u ponašanju, a ne komuniciramo s komšijama, prijateljima i rodbinom? Kako slijedimo Poslanika, a.s., kao uzora, a svojim najbližima ne priteknemo u pomoć? Ustvari, u svim ovim i mnogim drugim primjerima ne razumijevamo da je Poslanik, a.s., ’dobri uzor’ koji zahtijeva i našu aktivnost u poboljšavanju ambijenta u kojem živimo da budemo sve bolji i bolji.

Zaboravljeni mevludi

U muslimanskoj tradiciji je zabilježeno da su se svi važniji događaji dočekivali i obilježavali mevludom. Useljenje u kuću, rođenje djeteta, dobivanje posla i tako redom - svi radosni trenuci su bili prilika da se uči mevlud.

Svoju inspiraciju u mevludu muslimani su temeljili na kur’anskim ajetima i hadisima koji govore o Poslaniku, a.s.. Kada Uzvišeni Allah i meleki blagosiljaju Poslanika, a.s., toliko najavljivanog od ranijih poslanika i Objava, znajući vrijednosti donošenja salavata, ustvari bio je dovoljan razlog da se uči mevlud u kućama i džamijama. Danas se gubi ta tradicija. Jednostavno, mevlud je danas izašao iz kuća, pa i džamija (ako smijemo tako kazati, ‘protjeran’ je mevlud iz naših života). U nekim našim gradovima mevlud je izašao u javni diskurs putem javnih predavanja i okupljanja samo u danima mevluda.

Naravno, ovdje samo želimo iznijeti nekoliko vlastitih promišljanja. Mevlud kao tradicija je najbolji primjer kako brzo zaboravljamo svoju tradiciju. U vremenima prije agresije na našu domovinu mevlud je bio zaštitni znak našeg otpora ateizaciji društva. Mevlud je bio način izlaska vjere u javni diskurs kada je to bilo strogo osuđivano. Naši preci su gestom učenja mevluda čuvali vjeru na ovim prostorima. Zaboravili smo ulogu mevluda u tom smislu.

Smatramo da su ovdje dvije stvari posrijedi.

Prvo, oni koji o mevludu danas govore kao novotariji niti znaju, niti razumiju kontekst vremena ni prostora. Sasvim sam siguran da, da su samo pritisnuti malim djelićem neumoljivog sistema kako su bili naši djedovi i nene, mnogima od njih bi žezlo vjere za tren oka iscurilo iz njihovih dlanova. Zato, neka poslušaju Poslanikove savjete da je vjera savjet, a ne usiljeni govor, te da u riječima treba biti odmjeren.

Drugo, duh modernoga svijeta sasvim liberalnih vrijednosti zapahnuo je sve, pa i naše tradicionalne porodice. Duhovnost se prikazuje suvišnom u takvom sistemu. Danas ljudi sve zemaljske godine života troše samo da bi bili u trendu vremena pri tome gubeći vjeru, tradiciju i identitet. To kreće od toga da džamija nije više džamija, već islamski, kulturni centar; mevlud više nije u kući i džamiji, već koncert duhovne muzike je u opticaju; vazi-nasihat nije popularan, već akademsko predavanje je trend. Jedan narod počinje propadati i stagnirati kada se počinje stidjeti svojih korijena na kojima je izrastao.

Eto o tome bismo trebali razmišljati u ovim danima Mevluda ove 1445 h. godine.