Naša zadaća je da tradiciju dovedemo do riječi koja je bliska našoj savremenosti
Iz govora akademika Enesa Karića povodom dobivanja nagrade „Hasan ef. Škapur“, održanog 27. septembra 2023. u Ferhadbegovoj čaršijskoj džamiji u Tešnju iza podne namaza
Osjećam da ovu svoju riječ trebam početi izražavanjem dubokih i iskrenih zahvalnosti koje me uvode u jednu vrstu blage nelagode i treme. Primajući danas ovo poštovanja vrijedno priznanje “Hasan ef. Škapur” meni je ukazana velika čast, moje ime spomenuto je uz ime ovog velikana naših studija i prevoditeljskih prinosa na području hadisa, te ugledne islamske nauke.
Četiri velika sveska Sahihul-Buharije koja je profesor Hasan ef. Škapur (19131975) preveo, pobuđuju spram njega i njegova djela divljenje, ali jednako tako i ponos i poštovanje spram cjelokupne klasične i tradicionalne islamske učenosti.
Hasan ef. Škapur kao uzor
Sjećajući se danas s uvažavanjem djela i djelovanja profesora Hasana ef. Škapura, mogu reći da se već godinama osjećam naukovno dužnim da u oblasti hadisa i njezinih disciplina odmaknem dalje od onoga što su mi pružile moje medresanske i fakultetske godine, kao i tadašnje razine obrazovanja iz predmeta hadis. Sreća je da se hadis u Gazi Husrev-begovoj medresi izučavao nekoliko godina, a kasnije, kao zaseban predmet, on se opsežno studirao na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.
Očito je da se naukama hadisa mora posvetiti, tako reći, sav čovjek i cijelo vrijeme – jedan ljudski vijek, baš onako kako je sebe i svoj život hadiskim naukama posvetio Hasan ef. Škapur. Tako je on ostavio veliko i neprolazno nasljeđe za budućnost. Svojim djelom pokazao je da su islamske nauke jedna velika i skladna cjelina koja se očituje u svojim ograncima i razuđuje u svojim pravcima i disciplinama. U ovom metodološkom pogledu predanog učenja, studiranja i naučnog izlaganja Hasan ef. Škapur može, rekao bih, biti uzor kako se u nas, i u našim društvenim i kulturnim okolnostima, trebaju studirati i obrađivati islamske nauke.
Trajnom poštovanju prema profesoru Hasanu ef. Škapuru učio me moj otac, rahmetli Emin ef. Karić, još prije blizu šezdeset godina. Već od 1965. godine hodže i imami u Bosni i Hercegovini, a potom i Udruženje ilmije u Bosni i Hercegovini, pronosili su lijepe vijesti o tome da prof. Hasan ef. Škapur drži seminare iz Buharije u Prijedoru za tamošnje članove Udruženja ilmije. Sa još većom radošću pričalo se da ovaj naš alimski autoritet već uveliko prevodi tomove Buharije na bosanski jezik. Na to se čekalo k›o ozebo sunca!
U vezi s tim, svoja medresanska vremena pamtim i po vijestima iz godina 1974., 1975., i 1976., kad su zaredom izišla iz štampe tri impozantna toma Buharije u prijevodu Hasan ef. Škapura. Nama, tadašnjim učenicima Gazi Husrev-begove medrese, bilo je žao kad smo u Preporodu čitali vijest o njegovom preseljenju na Ahiret, 1975. godine, ali smo se radovali kad su drugi i treći svezak njegova prijevoda Buharije izišli posthumno, 1975. i 1976. godine.
S poštovanjem se ovom prilikom treba prisjetiti da profesor Hasan ef. Škapur pripada onoj plejadi naših naučnika i učenjaka koji su imali temeljito i kontinuirano islamsko teološko obrazovanje. Nakon završene Gazi Husrev-begove medrese on je nastavio školovanje na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi (VIŠT) u Sarajevu koju je završio u njezinoj prvoj generaciji, akademske 19381939. godine.
Fakultet VIŠT je, u tadašnjoj Evropi, u predvečerje Drugog svjetskog rata, bio dragocjena pojava i uspješan obrazovni i prosvjetni projekt tadašnje Islamske zajednice na planu reformiranog islamskog teološkog školstva. Onovremeni reformirani koncepti obrazovanja na VIŠT-u nisu značili raskid, pogotovo ne radikalni, s klasičnom obrazovnom tradicijom islama, već su po sebi bili jedno kreativno otvaranje za onu obrazovnu, odgojnu i prosvjetnu tradiciju koja nas svojim živim i kontinuiranim trajanjem snažno oslovljava iz prošlosti. Naša zadaća u tome je da tu tradiciju dovedemo do riječi koja je bliska i korespondentna našoj savremenosti, kao i da je protumačimo u kontekstu pitanja koja postavljaju naša duhovna raspoloženja koja nas uveliko intelektualno prate i saodređuju.
Hasan ef. Škapur naukovno je oslovio izučavanje hadisa kao i izučavanje historije Bosne i Hercegovine. Baš kao i Hivzija Hasandedić (1915-2003), hafiz Mahmud Traljić (1918-2003), Mehmed Mujezinović (1913-1981), Ibrahim Hodžić (1916-1991), Vehbija Hodžić (1916-1977), Kasim Hadžić (1917-1990), i veliki broj drugih “vištovaca”, i Hasan ef. Škapur je svoje pripadanje tradiciji i slavi te škole dokazao svojim živim djelom i djelovanjem.
Profesor, prevoditelj, historičar, alim, naučnik i učenjak – u uzajamnim prožetostima svih tih određenja bio je Hasan ef. Škapur, a to je bila i velika većina njegovih kolega, svršenika te naše znamenite škole zvane VIŠT. Oni su napisali desetke i desetke knjiga i stotine studija, članaka, radova i eseja iz razuđenih oblasti naše islamske i bosansko-hercegovačke tradicije, kulture i historije.
Dopustite mi da danas pokažem svoju radost što mi se ovo priznanje dodjeljuje na stotinu i desetu godišnjicu rođenja Hasana ef. Škapura. Također, meni je ovim priznanjem “Hasan ef. Škapur”, na jedan posredan način, priznato pripadanje onoj naukovnoj tradiciji u nas kojoj tako uvjerljivo pripadaju Hasanu ef. Škapuru i svi oni maločas spomenuti alimi iz njegove generacije i iz njegove obrazovne tradicije. Gotovo jednako tako za mene ovaj današnji dogadjaj u Ferhad-begovoj, Čaršijskoj, džamiji u Tešnju posvjedočuje snažno trajanje jednog duhovnog raspoloženja u nas, onog raspoloženja koje povezuje VIŠT i Islamski teološki fakultet (Fakultet islamskih nauka).
Na kraju, izražavam svoju zahvalnost Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici i dekanu prof. dr Muharemu Adiloviću, na nominaciji koju su uputili Žiriju ovog priznanja. Riječi moje zahvalnosti pripadaju i članovima Žirija: hafizu Mevludinu ef. Dizdareviću, zeničkom muftiji, potom gospodinu Zehrudinu Kruški, predsjedniku Medžlisa Islamske zajednice Tešanj, kao i Fuadu ef. Omerbašiću, glavnome imamu Medžlisa Tešanj. (...)