U iščekivanju potpisivanja osnovnog ugovora: Islamska zajednica i muslimani su diskriminisani
Pravni okvir za potpisivanje osnovnog ugovora između jedne religijske zajednice i države je precizan. Taj okvir predviđa jednakopravnost vjerskih zajednica u odnosu na državu. Prijedlog osnovnog ugovora između BiH i Islamske zajednice je predmet spora. Šta je posrijedi i šta preostaje?
UBosni i Hercegovini su s prvim višestranačkim izborima 1990. godine započeli demokratski procesi, a dvije godine nakon toga i prekinuti agresijom na BiH. Stoga, te okolnosti će odrediti i razvoj državnog religijskog prava, na što ukazuje i profesor Fikret Karčić u radu iz 2009. godine, Razvoj državnog religijskog prava u BiH 19902009. Istakao je da se razvoj religijskog prava u našoj zemlji može podijeliti u dva perioda, a prvi je od 1990. do 2004., kada je donesen Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
Prije svega, Karčić naglašava da je za prvi period karakteristična činjenica da je u Bosni i Hercegovini nastavio važiti Zakon o položaju vjerskih zajednica iz 1976. godine, a riječ je o očekivano veoma restriktivnom zakonu, s obzirom na to u kojem političko-društvenom okviru je ustanovljen.
„Nakon 1990. brojne odredbe ovog zakona smatrale su se prevladanim i nisu primjenjivanje. Religija je imala veće slobode nego što je to zakon predviđao“, primjećuje Karčić te u nastavku analizira ustave Federacije i RS-a, odnosno Ustav BiH. Pri tome napominje da se u članu 2 Ustava propisuje da „prava i slobode utvrđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njezinim protokolima neposredno primjenjuju u BiH i imaju prvenstvo pred svakim drugim zakonom“, a taj akt je, kako ističe, „temelj jednoobraznom regulisanju slobode religije i pravnog položaja crkava i vjerskih zajednica u BiH.
Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini usvojen je na 28. sjednici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 22. januara 2004. godine i na 17. sjednici Doma naroda 28. januara iste godine.
Shodno članu 1, ovim zakonom se „uređuje jedinstveni pravni okvir u kojem će sve crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini djelovati i biti izjednačene u pravima i obavezama bez ikakve diskriminacije“.
Pitanje odnosa države i crkava i vjerskih zajednica regulisano je članovima 14. 15. 16. i 17. ovog zakona. U Uputstvu o sprovođenju Zakona (2018) tretira se pitanje saradnje s crkvama i vjerskim zajednicama, i to u članu 2. Zakona: (1) Reguliranje pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i neku ili više crkava i vjerskih zajednica, kako je to predviđeno Zakonom, uređuje se međusobnim sporazumima / ugovorima koje zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara BiH ili vlade entiteta i crkve odnosno vjerske zajednice;
(2) U skladu s članom 15. stav (2) Zakona, Ministarstvo kao nadležni organ za odnose s crkvama i vjerskim zajednicama učestvuje u pripremi, izradi i predlaganju teksta osnovnih sporazuma/ ugovora koji se zaključuju između Bosne i Hercegovine, crkava i vjerskih zajednica u skladu sa Zakonom. (3) Pripremu sastanaka i materijala za održavanje mješovitih komisija za provođenje osnovnih ugovora između BiH i crkava i vjerskih zajednica, kao i svu administrativno-tehničku podršku, osigurava Ministarstvo u saradnji s crkvama i vjerskim zajednicama. (4) Pojedinačne izvještaje o radu mješovitih komisija za provođenje osnovnih ugovora priprema Ministarstvo u saradnji s crkvama i vjerskim zajednicama na kraju svake kalendarske godine.
Islamska zajednica: Prilog hronologiji Prijedloga osnovnog ugovora
Nakon usvajanja Zakona u narednim godinama je država Bosna i Hercegovina potpisala osnovne ugovore s dvije religijske zajednice, koje svoje matično sjedište imaju izvan zemlje. Riječ je o Ugovoru sa Svetom stolicom, potpisanim 19. aprila 2006. godine te Ugovoru sa Srpskom pravoslavnom crkvom, potpisanim 3. decembra 2007. godine. Najveća religijska zajednica u zemlji, Islamska zajednica u BiH još uvijek čeka na potpisivanje takve vrste ugovora.
Na 166. sjednici Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, održanoj 9. novembra 2011. godine, Vijeće je razmatralo Nacrt osnova za vođenje pregovora s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini radi zaključivanja osnovnog ugovora Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u BiH. Tada su imenovani i članovi Tima za vođenje pregovora u sljedećem sastavu: Saliha Đuderija (Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice); Esma Hadžagić (Ministarstvo civilnih poslova); Niko Grubešić (Ministarstvo pravde) i Ranko Šakota (Ministarstvo finansija i trezora).
Tim je tada bio zadužen da, uz podršku Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, odmah zatraži imenovanje četiri predstavnika Islamske zajednice u BiH i otpočne pregovore. Pregovore u ime Rijaseta Islamske zajednice u narednom periodu su vodili Muhamed Salkić, dr.
Dževad Hodžić, dr. Ahmet Alibašić i Mensur Karadža. Uslijed smrti Salkića za novog člana Komisije imenovan je muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.
Nakon što su pregovori o Prijedlogu ugovora završeni, a Vijeće ministara ga usvojilo 2015. godine, Prijedlog ugovora je iste godine poslan u proceduru Predsjedništvu BiH. Do danas to pitanje nije adekvatno razmatrano na sjednicama Predsjedništva, jer su se tome protivili raniji članovi iz reda srpskog naroda Mladen Ivanić, odnosno Milorad Dodik te iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović.
Dodik je, naprimjer, problematizirao pitanje odlaska na džuma-namaz tokom radnog vremena, a posebno je isticao da se tim ugovorom vrši diskriminacija nad ostalim vjerskim zajednicama time što se ističe da je Islamska zajednica domicilna. Za Čovića je to predstavljalo „političko pitanje“.
Općenito, spočitavalo se da se u Prijedlogu ugovora daje više prava jednoj religijskoj zajednici negoli ostalim, što su iz Rijaseta IZ u BiH u više navrata demantovali te što se lahko dalo provjeriti komparacijom s dva potpisana ugovora s drugim religijskim zajednicama. Zapravo, riječ je skoro identičnim ugovorima, a na što je u prethodnom mandatu u Predsjedništvu ukazao i Komšić napomenuvši da se Prijedlog ugovora od potpisanih ugovora s drugim zajednicama razlikuje tek u onoj mjeri u kojoj su prisutne religijske razlike.
Smjenom vlasti nakon općih izbora 2022. godine, na sastanku koalicionih partnera na nivou BiH predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je aktuelizirao pitanje Osnovnog ugovora s IZ u BiH kao jedno od pitanja koje bi se trebalo u narednom periodu riješiti. Do danas se čeka na takav korak.
Također, vrijedi izdvojiti Urgenciju koju je Predsjedništvu BiH poslao zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževad Mahmutović 20. decembra 2022. godine. Pri tome je članove Predsjedništva podsjetio da je, nakon ranije procedure, Ministarstvo dostavilo Prijedlog osnovnog ugovora Predsjedništvu.
“Od momenta dostavljanja ovog ugovora na razmatranje i prihvatanje od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nadležno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine nije informisano o njegovom statusu. S obzirom da se radi o vrlo osjetljivom i za javnost interesantnom pitanju više puta smo bili kontaktirani od strane medija da komentarišemo status ovog dokumeta, a u nekoliko navrata ovom Ministarstvu su se obraćali poslanici/delegati u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine sa sličnim pitanjima, na koja mi nismo mogli dati odgovor. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, kao nadležni organ za odnose s crkvama i vjerskim zajednicama također izražava svoj interes za usvajanjem ovog dokumenta, posebno zbog toga što je odnos Bosne i Hercegovine i Svete stolice i
Srpske pravoslavne crkve već ranije regulisan dokumentima koji su prošli istu proceduru a prilagođeni su principima i propisima Srpske pravoslavne vjere i katoličke vjere”, stoji između ostalog, u Urgenciji.
Potom je naglašeno da su Islamska zajednica i vjernici izloženi diskriminaciji, a članovi Predsjedništva su pozvani da što prije razmotre Prijedlog osnovnog ugovora.
Pravna struka, a među njima i pravnici u Islamskoj zajednici, kontinuirano podsjećaju i ukazuju da se odgađanjem potpisivanja osnovnog ugovora vrši diskriminacija nad Islamskom zajednicom i njenim članovima. O konkretnijem uvidu pravne struke možete čitati u ovom broju Preporoda u intervjuu Mirnesa Kovača s Mensurom Karadžom, direktorom Uprave za pravne i administrativne poslove Rijaseta.
Ne postoje pravni razlozi za odugovlačenje potpisivanja
S tim u vezi, tokom pripreme ovoga članka kontaktirali smo pojedine istaknute pravnike, među kojima su i oni koji su se do sada u više navrata bavili pitanjima Prijedloga osnovnog ugovora između BiH i IZ u BiH, ali i, općenito, pitanjima slobode religije.
Akademik Kasim Trnka za Preporod je naglasio da je zabrinjavajuće da ugovor s Islamskom zajednicom toliko dugo čeka za potpisivanje i ratifikaciju za razliku od ugovora s Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom.
„Nije bilo nikakvog razloga da se ovoliko odugovlači s potpisivanjem tog ugovora i to je diskriminatoran postupak prema Islamskoj zajednici i svim muslimanima, koji ne mogu uživati prava koja im proizilaze iz tog ugovora, a koja Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva odavno koriste“, istakao je akademik Trnka.
Posebno važno pitanje se odnosi na to da li se zahtjev države BiH za revidiranjem stavki Prijedloga ugovora između BiH i IZ u BiH, a koje se odnose na vjerske prakse posebne samo za muslimane i njihovu zajednicu, može smatrati intervencijom države u oblast koja je pokrivena članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima i poništavanjem ili uzurpacijom prava na autopercepciju pripadnika jedne vjerske zajednice.
Podsjetimo, član 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima - Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti navodi: 1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. / 2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
Garantovati prava aktom iste pravne snage
Jedan od preglednijih stručnih radova o Prijedlogu ugovora Bosne i Hercegovine u Pravnoj misli je objavio mr. Harun Išerić, viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
S njim smo razgovarali o benefitima za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo koje bi donijelo potpisivanje ugovora, pri čemu je istakao da bi potpisivanjem osnovnog ugovora „muslimani bili dovedeni u jednakopravan položaj s preostala dva prevladavajuća vjerska segmenta - katolicima i pravoslavcima“.
„Na taj način bi njihova vjerska prava bila garantovana aktom iste pravne snage, a što trenutno nije slučaj, te oni uživaju svoja vjerska prava posredstvom drugih propisa, niže pravne snage, donesenih na različitim nivoima vlasti, a koji su podložni jednostavnijem procesu promjene, negoli je to slučaj s ugovorom. Posljedično, time bi se doprinijelo jačanju vladavine prava, odnosno pravne sigurnosti“, kazao je mr. Išerić.
Naglasio je da jednakost u postupanju prema svim vjerskim skupinama, posebno u društvu koje karakteriše vjerski pluralizam, „doprinosi uklanjanju tenzija, društvenom blagostanju, promociji suživota i toleranciji“.
Podsjetio je da su to i vrijednosti promovisane preambulom Ustava BiH.
„Zaključivanjem ugovora se dodatno afirmiše odnos saradnje i uvažavanja između države i vjerskih zajednica. Taj modus odnosa između vjere i države je upravo izabrao državni zakonodavac, a nije ga nametnula neka vjerska zajednica“, dodao je.
Podsjetio je da Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH propisuje mogućnost, a ne nameće obavezu potpisivanja ovakvog sporazuma. Razlika je što to pravo sada uživaju druge dvije crkve, ali ne i treća, „historijski zasnovana zajednica - Islamska zajednica u BiH, ali ne zbog pasivnosti Islamske zajednice i njenog odbijanja da se zaključi takav sporazum, već iz razloga koji se nalaze na strani države BiH“.
Međutim, smatra da je u ranijem periodu tadašnji sastav Rijaseta propustio šansu da zaključi ugovor s državom.
„Prvobitno su odbijali da zaključe ugovor s državom, tvrdeći da je dovoljan pravni okvir prethodno spomenuti Zakon, da bi se kasnije predomislili, ali kasno, jer su tada već dvije zajednice bile zaključile ugovor s državom. Mislim da je Islamska zajednica u BiH propustila priliku da insistira na istovremenom zaključenju ugovora sve tri zajednice, jer se nije mogla osloniti na korektnost i moralnost u postupanju političara iz RS odnosno HDZ-a“, kazao je Išerić.
Podsjetimo, Rijaset Islamske zajednice nakon 2004. godina i donošenja Zakona o slobodi religije i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica nije insistirao na potpisivanju Ugovora s državom, da bi se tom pitanju snažno posvetio tek 2008. godine, što se vidi iz Saopćenja Rijaseta od 12. marta 2008. godine u kojem stoji:
„Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je donio odluku o pokretanju inicijative za potpisivanje ugovora sa državom Bosnom i Hercegovinom. Kao što je poznato Islamska zajednica je imala namjeru da svoja prava ostvaruje u okviru Zakona o slobodi religije i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica bez posebnog ugovora, ali je Rijaset, nakon posljednjih napada nekih političkih partija na osnovna prava muslimana da odgajaju svoju djecu po vlastitoj savjesti, odlučio da traži potpisivanje ugovora sa državom Bosnom i Hercegovinom, na isti način kao što su to već učinile Katolička i Pravoslavna crkva.“
U nastavku razgovora o ovoj temi Išerić je pojasnio da, s obzirom da su druge dvije crkve zaključile osnovne ugovore na nivou Predsjedništva BiH, nema prepreke da to bude slučaj i s Islamskom zajednicom.
„Činjenica da Islamska zajednica u BiH nema svoje sjedište u inostranstvu, ne predstavlja kočnicu da sporazum bude zaključen na nivou Predsjedništva BiH i reisul-uleme Islamske zajednice u BiH. Dakle, zaključivanjem ugovora na ovom nivou, Islamska zajednica bi bila dovedena u jednakopravan položaj i prema njoj bi se jednako postupalo kao do sada s druge dvije vjerske zajednice, te bi vjerska prava bila garantovana na nivou države BiH, a ne njenih nižih političko-teritorijalnih jedinica. Zakon o kojem govorim i sam predviđa mogućnost zaključivanja sporazuma na nivou Predsjedništva BiH“, kazao je Išerić.
Na kraju, advokat Emir Kovačević za Preporod je kratko prokomentarisao koje pravne mehanizme IZ u BiH bi mogla iskoristiti, ukoliko se ovaj predmet bude i dalje odgađao.
„Islamska zajednica ima mogućnost pokrenuti postupke zbog diskriminacije, što bi značilo podnošenje tužbe sudu i zahtjeva Uredu ombudsmena“, kazao je Kovačević.
U javnosti se kreira slika o tome kako postoje nesporazumi u razumijevanju pravne strane ovoga slučaja, međutim – očito je – to ima neke druge ciljeve, dok stručni pristupi ovom pitanju bivaju zasjenjeni. Uglavnom ti ciljevi otkrivaju da je riječ o zloupotrebi ovog slučaja preko kojeg se prelamaju neka druga pitanja o čemu možete više čitati u tekstu Elvedina Subašića Islamska zajednica nije državna zajednica.